Obitelji nestalih ne znaju za mržnju

Uskoro će se u organizaciji Ministarstva branitelja na Baniji održati peta tribina posvećena nestalima u ratu 1991. – 1995. Prva tribina održana je 26. lipnja prošle godine u Negoslavcima, druga mjesec kasnije u Obrovcu, treća u studenome u Gračacu. Posljednja je, prije pet mjeseci, bila u Borovu. Višenacionalno obilježje takvih susreta veliki je korak naprijed u odnosu na dosadašnje tretiranje pitanja nestalih u Hrvatskoj: vlasti su, naime, tek prije nekoliko godina Srbima uopće priznale status nestalih i objedinile popise nestalih osoba hrvatske i onih srpske nacionalnosti.

Unatoč naporima ministra branitelja Predraga Matića, koji je inicijator tribina na kojima članovi udruga Srba i Hrvata dijele svoja iskustva i emocije o nestalima, mediji se i danas ponašaju kao da se ništa nije promijenilo. To se najbolje vidjelo u svibnju ove godine, kada su svi mediji izvještavali o otkriću grobnice sa 13 nestalih Hrvata iz Sotina, dok je istodobna ekshumacija 44 žrtve srpske nacionalnosti na zadarskom groblju protekla u medijskoj tišini.

Organizaciju multinacionalnih tribina podržali su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve, pa se u Negoslavcima okupljenima obratio protojerej Dragomir Živanić, a u Obrovcu protonamjesnik Saša Drča. Katolička crkva u Negoslavce je poslala monsinjora Tadiju Pranjića, a u Obrovcu je pročitano pismo podrške tamošnjeg župnika. Iako na posljednje dvije tribine nije bilo predstavnika ni SPC-a ni Katoličke crkve, ministar Matić pozdravlja njihovu podršku.

– Drago mi je da predstavnici crkava podržavaju tribine, iako mi se čini da su pomalo rezervirani. Želja mi je da nas jače podrže, jer im ljudi vjeruju – kazao je Predrag Matić.

Tribine je snažno podržao i SDSS, pa su predsjednik i potpredsjednik stranke, Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac, njihovi česti sudionici. Ostale stranke očito ih bojkotiraju: uglavnom im prisustvuju samo načelnici onih općina gdje se tribine održavaju.

– Puno je podmetanja s političke strane, pa smo zato prekinuli s tribinama dok ne prođu lokalni izbori, da nas ne optuže da ih koristimo u predizborne svrhe – govori Matić i ističe da je posebno dirnut pristupom obitelji žrtava, zbog kojih se zapravo tribine i organiziraju.

– Shvatio sam da su nakon rata prvi ruku jedni drugima pružili oni koji su najviše propatili, a to su ljudi kojima su nestali članovi obitelji. Kod njih nema mržnje i rasprava tko je počeo rat, političkih prijepora i svađa, postoji samo jedno veliko međusobno poštovanje boli koja ih razdire i želja da njihovi najmiliji budu pronađeni – dodaje.

Unatoč tome što je godinu dana nakon prve tribine, poslije svih apela političara, vjerskih poglavara i obitelji žrtava, konkretnih rezultata malo, Matić je i dalje optimist.

– Još uvijek nam se nitko nije javio s konkretnim lokacijama grobnica. Naravno, nisam očekivao da će se javiti netko iz publike, ali još se nadam da će ljudima proraditi savjest i da će nam se javiti anonimno, bez straha od kazne, i pomoći nam pronaći nestale. Moram reći da je bilo poziva koji se sada provjeravaju, ne želim o tome javno govoriti, iako još nismo uspjeli u mjeri u kojoj sam se nadao da ćemo uspjeti. Ali idemo dalje – kaže ministar.

Posebno je emotivan kada govori o istočnoj Slavoniji: bio je branitelj Vukovara i logoraš u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Nakon svega, u njemu nema ni mržnje ni predrasuda prema Srbima. Uostalom, tribine koje je inicirao prvi su put za isti stol posjele članove udruženja Protiv zaborava i Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Takvi su susreti dotad bili mogući samo u organizaciji nevladinih udruga.

– Znam da ljudi žele govoriti o tome, da žele zbaciti breme. Znam da je teško živjeti na selu i znati da su grobnice u okolici. Zato ponavljam: javite nam gdje su, nemojte tajnu odnijeti u grob, ne čekajte samrtnu postelju da olakšate dušu, pomozite nam danas – rekao je Matić.

Nažalost, dvadeset godina propagande uradilo je svoje: političari i mediji, koji su najprije posijali sjeme razdora između komšija i gurnuli im oružje u ruke, raspršili su i predrasude, koje i danas daju plodove. Ljudi su godinama podijeljeni u dva tabora, protivnik je demoniziran do krajnosti, njegovim je žrtvama uskraćeno pravo na taj status, pa ne čudi što i danas mnogi osjećaju nelagodu kada “drugom” treba pružiti ruku pomirenja. Ne treba zaboraviti da se na cijelom Balkanu sudionici ratova koji su progovorili o zločinima smatraju izdajicama i stalno valja podsjećati na sudbinu Milana Levara, koji je progovorio o zločinima Mirka Norca, Tihomira Oreškovića i ostalih koji su u Gospiću ubijali Srbe. Može li danas ulicama Osijeka slobodno šetati Krunoslav Fehir, koji je progovorio o ubojstvima u Osijeku u organizaciji ratnog zločinca Branimira Glavaša? Kako su prošli aktivisti nevladinih udruga, poput Tončija Majića koji godinama poziva Mladena Bajića da do kraja otvori dosje o mučilištu u splitskoj Lori? Kakav je njihov status u društvu?

Slično je i na drugoj strani. Nedavno je u organizaciji srpskih nevladinih udruženja u Beogradu organizirana konferencija o suđenjima za ratne zločine u Srbiji. Prisutnima su se obratila dvojica bivših policajaca, Jovan Golubović i Slobodan Stojanović koji žive u maloj sredini na jugu Srbije, a sudjelovali su u ratovima u Hrvatskoj, BIH-u i na Kosovu. Progovorili su o strašnim zločinima kojima su svjedočili: ubojstvima civila, čak i djece, silovanjima, pljačkama… Umjesto priznanja nadređenih, dočekali su ih šikaniranje i prijetnje.

– I danas mi dolaze… isti taj optuženi, koji je na slobodi, po meni je ratni zločinac, jer sam video kako ubija. Svaki peti dan slušam njegove pretnje – kazao je Golubović.

Stojanovića su zapovjednici tjerali da povuče iskaz. Dobio je otkaz, a prijetnje njegovoj porodici su svakodnevne.

– Smatram da nije izdajstvo otkriti ubice, ljude koji su činili zločin na moje oči, sa metkom u čelo dece koja nisu imala više od 13 godina, ljude koji su silovali žene, ubijali civile po naređenju starešina… – govori Stojanović.

Mnogi, i u Srbiji i u Hrvatskoj, takve ljude i danas smatraju izdajnicima, pa šutnju onih koji znaju sudbinu neke od 1.703 osobe nestale u ratu ne treba pripisivati isključivo lošoj savjesti. Akcije ministra Predraga Matića, podrška obiju crkava i SDSS-a od velike su važnosti za Hrvatsku, no potrebno je još puno napora da svjedoci povjeruju kako neće biti etiketirani kao izdajnici ako progovore o zločinima.