Politika kao sudbina
Ako se sjećate “Travničke kronike” Ive Andrića, minuciozne i bogate studije ljudskih karaktera i povijesnih događaja u osmanlijskoj Bosni početkom 19. stoljeća, bit će vam jasno da istoimena predstava Narodnog teatra iz Bitole u režiji Branka Brezovca, odigrana na ovogodišnjem Eurokazu, s takvim literarnim tkanjem ima malo veze. Kao i u ranijim predstavama, Brezovec je na sitne komadiće rastavio Andrićev roman, želeći nam u operetnom stilu – uz puno povišenih tonova, raskošnu kostimografiju i mnogobrojne likove – predstaviti svijet iracionalnih balkanskih nemira, mitskih opsjena i neprestane tragedije.
Izvedba je namjerno odigrana dan prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, jer se Brezovec nije zaustavio samo na povijesnoj epskoj sagi o balkanskom kotlu: predstava, koja se tematski proteže i na makedonske prilike i neprilike, govori o tome da se Evropa, kao i prije dvjesto godina u travničkoj “igri konzula”, mora nositi s Balkanom, baveći se uz sve te napudrane zdravice, krive odluke i skrivene interese i danas tim nesigurnim prostorom. Stoga je i karakteristična scenografija predstave načinjena poput kružnog vrtuljka, nekakvog zlokobnog kotača povijesti, u čijem središtu publika sjedi na neudobnim stolicama i uznemireno gleda neprestane promjene na rubovima, gdje se smjenjuju gospodski cilindri, uboge seljačke nošnje, lokalni masakri i međunarodna igra karata…
U takvoj “Travničkoj kronici”, u kojoj se ne zna jasno s koje strane dolaze topovski plotuni, ne prepričava se radnja i nije riječ o psihološki kompleksnim likovima i intimnim dramama, nego o onom lelujavom prostoru između, o povijesnoj izmaglici koja ironično miješa krvnike i žrtve, važne i nevažne, dobre i loše – i na tom smrtonosnom vrtuljku povišenih emocija neprestano navodi na rašomonske interpretacije: povijest zakapa dobre i loše i ne nudi nam posebne pouke za budućnost.
Španjolska predstava “Ping Pang Qiu”, u izvedbi Atra Bilis teatra i u režiji Angelice Liddell, također se na stanovit način bavi svjetskom politikom, točnije famoznom ping-pong diplomacijom iz doba Hladnog rata, ali fokus i energija izvedbe koncentrirani su na Kinu i na tragična i pomalo već zaboravljena stradanja stotina tisuća ljudi u onome što se zvalo kulturnom revolucijom ili, kasnije, 1989. godine, u krvavim nemirima na pekinškom Trgu nebeskog mira. Predstava teče kao neka vrsta začudnog i napetog razgovora za stolom o tome zašto netko voli Kinu, što se ondje dogodilo i što je u svemu tome strašno, no vrijednost joj je u tome što to naknadno rasvjetljavanje relativno davnih događaja stvara kod publike efekt nevjerojatnoga emotivnog ubrzanja: miješanje tragičnih tema i svakodnevnog života, političke torture i uskraćenih ljubavi, ispovijedi žrtava i Maovih citata, vojničkih marševa i romantičnih opera… stvara kod gledatelja gorčinu, ali i okrepljujući osjećaj da se sveta riječ sloboda nikakvim ideologijama ne može nadomjestiti.
Završna predstava Eurokaza “iTMOi (in the mind of igor)” u izvedbi međunarodne plesne družine svjetski poznatoga koreografa Akrama Khana, bila je vjerojatno najglamurozniji trenutak festivala, ali i njegova najmanje prepoznatljiva točka. Izvedena u nacifranoj dvorani Hrvatskoga narodnog kazališta, u tehnički savršenoj prezentaciji Khanovih plesača i uz uzdahe birane publike, odisala je svojevrsnom nategnutom ekskluzivnošću, čemu autentični duh Eurokaza nikada nije težio.
Kako god, ovo je, nakon 27 godina, bilo zadnje festivalsko izdanje Eurokaza: direktorica Gordana Vnuk i njezini suradnici od sljedeće godine pod tim imenom započinju s produkcijom vlastitih predstava. Bit će to nova i nadamo se zanimljiva avantura, kojoj treba poželjeti sreću i uspjeh.