Rekonstrukcija bolje prošlosti
Son Volt: Honky Tonk (Rounder Records, 2013)
Uncle Tupelo jedan je od najznačajnijih američkih sastava posljednjih tridesetak godina, ne samo stoga što su iz te grupe nastali Son Volt i Wilco, nego i zato jer se kod njih susret countryja i punka odigrao na najbolji način: dvije različite vrste odmetništva, kao da je Sam Peckinpah snimio film u kojemu se od društva, i to zajedno, odmeću i urbani i ruralni lik. Urbanu rolu igra Jeff Tweedy, a ruralnu Jay Farrar, više kao povratak kući, i to apsolutni. Umjesto na selu, već pomalo civiliziranom, on je sada na putu odbacivanja posljednje moderne tehnološke besmislice.
Wilco su danas možda precijenjeni, kao što su Son Volt podcijenjeni. Ne znači da Wilco nisu opako dobri, no kada se vrijeme još malo udalji od sadašnjeg trenutka, Son Volt bi mogli proći puno bolje nego što prolaze danas. Nostalgija može biti revolucionarna, a ponekad je to jedino ona; na koncu, kakva je razlika između Tweedyjevih rekapitulacija bitlsovskih eksperimenata i Farrarovih vrtnji oko taktova parsonovske “američke kozmičke glazbe”? I jedan i drugi u svojoj se poetici oslanjaju na reciklažu…
“Honky Tonk” je sedmi album Son Volta i možda dosad najkonceptualniji, barem u glazbenom smislu. Jer sada Farrar i ekipa pojačana violinistima kao da nastoje rekonstruirati country s početka šezdesetih godina 20. stoljeća, što je povratak u još dublju prošlost, s obzirom na to da su nadahnuće crpili iz albuma Byrdsa s Parsonsom i Parsonsom solo. Bakersfield country je, kao i outlaw country, bio reakcija na uštogljeni nešvilovski upeglani sound, tako da se Farrarova punkerska karakterna crta pokazuje u ovom neobičnom osvjetljenju, sve s violinicama i naizgled umiljato i bezopasno, ali, glazbeno gledano, “Honky Tonk” je iskorak iz standarda, pokušaj da se krene jednim novim, još starijim putem. Son Volt zvuče kao da su stigli vremeplovom iz 1973., godine koja im ide na živce, pa sviraju kao što se nekada sviralo. Upravo im je umro Parsons, a Farrara je usput ostavila djevojka, sjela je u šleper i otišla s nekim neotesanim kamiondžijom. Ta mu dva događaja kvare raspoloženje, nije mu do šale, i takav ozbiljan stiže u honky tonk bar, u kojemu je i inače provodio dane… Eto, takve su skladbe s albuma Son Volta: ljubav na country način, prijateljstvo na country način, što znači ljubavni brodolomi i svemirska tuga kao nužna posljedica istih. Glazbeno zvuče mrvicu pomaknutije nego prije, pedal steel i violine njihovom zvuku znatno popravljaju bouquet, sada je to grupa punijeg zvuka. Prošli album, “Central American Dust”, nije bio ni približno ovako spor; na “Honky Tonku” nakon balade ide – balada. Nema vrdanja kada se kauboj odaje tuzi, bluzeri su za njih prave, čvrste muškarčine – kauboj se, kada tuguje, baš raspadne.
No glavni junaci albuma spomenute su violine i pedal steel gitara, u njih je Farrar smjestio atmosferu i arhetipske slike countryja, američke kinematografije, sve one motele iz filmova koje je pratio slično obojeni soundtrack: dovoljno je čuti “Angel of the Blues” ili atmosferu u pjesmi “Seawall” – nisu to slike iz provincije, jer to bi već bila civilizacija, nego s ruba. Tako da je Farrar nešto kao Werner Herzog pop-glazbe, on radi dokumentarce o emotivnim ljudima u emotivnim situacijama, u grubim okruženjima, gdje je cviljenje svetogrđe. Farrarovi junaci imaju samo jednu metodu, no ona nije osmerostruki Buddhin put prevladavanja patnje – jer nema se vremena, treba nahraniti marvu, istjerati stoku na pašnjake; Farrarovim junacima na raspolaganju je tek stiskanje zubi, čuvena terapeutska metoda koja još nije dovoljno obrađena u udžbenicima, unatoč golemoj popularnosti.