Vozanje kroz DDR

Relativno nedavno mnogo je buke podiglo otkriće da je “Još sam tu”, dokumentarac o “prolupalom” Joaquinu Phoenixu, lažiran. Tvrdio sam tada kako je, u krajnjoj liniji, irelevantno je li nešto stvarno ili lažno ako doista funkcionira kao ono za što se predstavlja, naposljetku, riječ je o umjetničkom djelu koje uvijek ima pravo na vlastitu istinu. Ipak, u “Još sam tu” riječ je bila o individualnoj sudbini, bez jačih pretenzija na šire društvene i političke uvide. Film “Ovo nije Kalifornija” Martena Persiela, koji spaja privatnu priču o trojici prijatelja skejtera sa širom pričom o skejterskoj sceni DDR-a te društvenom i političkom stanju te države, znatno je problematičniji oblik fejkanja.

Ubrzo nakon premijere na prošlogodišnjem Berlinskom festivalu otkrilo se da je film, predstavljen kao pravi dokumentarac, velikim dijelom fikcijski konstruiran. Njegov središnji protagonist – mladić  Denis zvani Panik, na čijem se sprovodu 2011. okupljaju njegovi nekadašnji prijatelji skejteri, odakle kreće retrospektivna priča o trojici prijatelja iz djetinjstva i rađanju istočnoberlinske skejterske scene – naprosto je izmišljen. Većina od mnoštva super 8 milimetarskih filmskih vrpci, putem kojih svjedočimo djetinjstvu Denisa i prijatelja u magdenburškom kraju 1970-ih, te poslije njihovoj kontrakulturnoj mladosti u Istočnom Berlinu 1980-ih, nisu autentični zapisi iz tog vremena, nego profesionalno režirane snimke u istoj tehnici i retro stilu. Uostalom, neupućeni gledalac može i sam zamijetiti da je Denis od simpatičnog dječaka izrastao u pravog ljepotana koji i ne sliči previše na prijašnjeg sebe, kao što mora primijetiti da je jedan od trojice dječaka odnosno kasnije mladića intenzivno snimao njihovo odrastanje i mladost, što bi si mogao priuštiti ne samo veliki nego i financijski solidno potkovan entuzijast, a još bi više moglo upasti u oči da je isti taj entuzijast već kao dječak bio jako redateljski nadaren jer često rabi vrlo efektno, ponekad i začudno komponirane kadrove, a uz to iste ili slične prizore snima iz više različitih kutova. Također, filmofili će primijetiti da priča kao da povezuje kultne američke filmove nostalgije, u rasponu od “Dana velikih valova” preko “Ostani uz mene” do “Gospodara Dogtowna”, međutim Persiel je tako vješto napravio svoj pseudodokumentarac da emotivno snažno uvlači gledatelje u njegov svijet, ne ostavljajući puno prostora za razvijanje začetih pitanja. Sumnja u autentičnost gledanog može se javiti, ali naprosto vas nije previše briga za nju, jer ono što je pred vama autentično je na važnijoj, umjetničkoj razini.

Ipak, kako rekoh, “Ovo nije Kalifornija” nije samo individualna nego i društvena i politička priča, a ovo potonje ispričano je više-manje u skladu sa standardnim narativom o DDR-u. Tako je u filmu prisutan i bivši agent Stasija koji, sukladno očekivanjima, potvrđuje da je služba pratila i kontrolirala skejtersku scenu, a gledatelj, naknadno svjestan dokumentarne lažnosti filma, mora se upitati je li to doista bilo tako ili se samo radi o povlađivanju vladajućoj ideološkoj paradigmi. Ili možda čak suprotnom – parodiranju te paradigme njezinim preočitim potvrđivanjem? Čini se da su skejteri za DDR bili ono što je novi val bio za Jugoslaviju, no dok za Mirkovićevo “Sretno dijete” znamo da prikazuje jedno vrijeme onakvo kakvo je ono više-manje zaista bilo, “Ovo nije Kalifornija” u tom smislu za neistočnonjemačko gledateljstvo ostaje upitnikom. U smislu umjetničke vrijednosti upitnika nema – riječ je o filmu koji kreativnim pristupom slici, zvuku i montaži polučuje dojmljivu cjelinu.