Žal za mladost

RTL Danas

U evropski prvi dan Dnevnik RTL-a uveo nas je zastrašujućim snimkama nasilja na zadarskoj tržnici, gdje su otac i sin napadnuti zbog fiskalne blagajne koju su uveli unatoč štrajku pojedinih prekupaca.

Bio je to odvratan prizor. Obični, do jučer mirni ljudi, prodavači s placa, postali su akteri grubog šakačkog sukoba. Scene su bile teške za gledanje, na prizor je trebalo staviti predikat ili opomenu da su slike uznemirujuće, ali su nas, čini se, u svijet u koji ulazimo uvele puno realističnije od zatupljujućih reklama Lidla, njemačkog trgovačkog lanca u kojemu se prehranjuje prekarijat. Nakon nedjeljne “Ode radosti”, ponedjeljkom makljaža – opet Hrvat na Hrvata, ovaj put u žestokom socijalnom ratu iz kojeg, za razliku od onog oružanog, nikad nećemo izaći. Umjesto da provodi zakon i štiti rad, država se povukla na rezervnu poziciju, u dogmatski drijemež iz kojeg će u punoj silini izjuriti tek kad bude trebala naplatiti porez ili ovršiti kakvog jadnika. Da, i to je Evropa u koju ulazimo.

Nedjeljom u dva

Ima u “Kiklopu” jedan lik, kiromant Atma, koji je jako zaljubljen u fatalnu Vivijanu, ali se oko nje ne želi truditi jer je konkurencija prejaka. On sanja trenutak kad će Vivijana ostarjeti, ostajući sama na bulevaru sumraka, bez menažerije udvarača. Tad će pasti u naručje Atmi kao zrela kruška…

U tom se duhu odigrao susret Aleksandra Stankovića i Jadranke Kosor u “Nedjeljom u dva”. Voditelj se svojoj dugo žuđenoj sugovornici, koja – kao Neda iz pjesme Parnog valjka – “mnogo lakše sada kaže da” jer “nije više tako ohola”, požalio kako mu ni Zoran Milanović više neće doći, sve dok ne… tu je potražio neku pristojnu formulaciju za sintagmu “padne s vlasti kao vi”, no Jadranka Kosor odmah je shvatila što je čovjek htio reći, pa je objasnila kako bi, da joj je onda bila ova pamet, sama došetala u emisiju. Bila je to Koštana Bore Stankovića iz trećeg čina, “Žal za mladost”.

Jadranka Kosor govorila je tečno koliko i isprazno, iz čega se može zaključiti da ni sutra, da se vrati na vlast, ne bi došla u “Nedjeljom u dva”. Nema tu promjene. Stankoviću na duel idu uglavnom oni koji su pali s vlasti. To je šteta, ne toliko zbog emisije koliko zbog javne higijene. Nijedan političar koji se ne usudi ući u javnu raspravu ne bi smio obnašati nikakvu vlast u Hrvatskoj. No vraga, naše biračko tijelo ne postavlja takve kriterije. Milan Bandić nikome se nije usudio izaći na megdan, pa je pobijedio trijumfalno kao nikad dosad.

Stanković je priveo kraju jednu sjajnu sezonu. Većina emisija bila je odlična, uz nekoliko antologijskih – Jakovčić, Kajin, Mima Simić potvrdili su “Nedjeljom u dva” u najjače medijsko sudište hrvatske javnosti. HTV bi trebao imati nekoliko takvih emisija i nekolicinu takvih autora. Ali ima samo jednog jedinog Stankovića. A kako stoje stvari, tako će i ostati.

Dnevnik HTV-a

Goran Radman novinare naziva hordom zla, oni ustaju i demonstrativno napuštaju pres konferenciju. Čuju se povici Božene Matijević: “Gospodine Radman, gospodine Radman…” Siniša Pavić prosvjeduje i diže se. Teško je zamisliti žalosniju autodestrukciju jedne legende. Čovjek kojeg je prisavska kamarila početkom devedesetih otjerala kao žrtvu, u samo pola godine mandata dokazao je da je menadžer lišen vizije, ravnatelj pregažen vremenom, nesposoban za hvatanje ukoštac s izazovima krize. Politika mu je prijevremeno odsjekla glavu, pa nije uspio ranije dosegnuti krajnje granice vlastite inkompetencije. Zato je mogao stvoriti karijeru kao osujećeni genij. Nijednom gospodaru Prisavlja – a bilo je tamo i puno gorih, od Hiterca i Paraća, preko Vrdoljaka i Mudrinića, do Vanje Sutlića – novinari nisu demonstrativno otišli s presice, izloženi neartikuliranom politikantskom vrijeđanju koje je poprimilo ružan pseudomoralistički prizvuk. Radman je zakukao kako su neke obitelji ugrožene, u zemlji i profesiji u kojoj su zlikovci raznih profila već uništili tisuću i jednu porodicu, i kako on to više neće dopustiti. Nitko nije razumio o čemu govori.

Što mu je sve to trebalo? To se sigurno i on danas pita. Analizirajući poteze jednog već otpisanog ravnatelja (bez obzira na faktično trajanje njegova mandata), možemo zaključiti kako je narcisoidni i samodopadni Radman vjerovao da dolazi u reinkarnaciju Televizije Zagreb s konca osamdesetih, u velik i sređen sustav, sa 2.700 zaposlenih, uključujući Odašiljače i veze. Današnji HTV nema sustav Odašiljača i veza, ima šest ili sedam stotina ljudi više, a opće stanje organizma je zastrašujuće. Na Prisavlju vlada hobsovski “rat svih protiv sviju”; u maloj bari puno je krokodila, čije je apetite teško nahraniti. Najveći dio prihoda kuća troši na plaće i kredite. Sredstva koja se izdvajaju za program sve su manja, a zahtjeva je sve više – skupi informativni Četvrti program pokrenut je samo zato jer se zakonski nije moglo drukčije. U takvoj situaciji, HTV bi mogao spasiti samo čovjek jasne vizije, koji će restrukturirati sustav tako da iz njega eliminira sve što ne radi i da, oslobađanjem sredstava, inicira desetke novih projekata, angažirajući nove snage. Valja uočiti da HTV od vremena Saše Miloševića, Denisa Latina, Igora Mirkovića, Tihomira Ladišića i njihove generacije nije lansirao nijedan ešalon novih, jakih autora. Kuća je, poput Osmanskog Carstva nekoć, “bolesnik na Prisavlju”, ravnatelj je izložen zahtjevu za ostavkom, ne podržava ga gotovo nitko, čini se da ga se odrekao i Pigmalion, predsjednik Ivo Josipović, a on u takvoj situaciji odlazi na jedrenje, dok svi poluglasno govore kako je jedini lijek za hrvatsku bolest grčki recept. Nakon sanaderovskog malo vitra, dobivamo radmanovsku varijantu, farsu kao nastavak tragedije – malo jebivjetra.

Riječ je o nekoj vrsti “Smrti trgovačkog putnika” Arthura Millera. No dok u tom dramskom komadu jedan marljivi trgovački putnik biva ispljunut iz utrobe tvrtke čim počne s poslovnim podbačajima, ovdje imamo obrnut proces. Naš se komad zove “Druga smrt sedam sekretara SKOJ-a”: većina bivših predsjednika omladine, manekena ocvalog socijalizma, odlazi sa scene u trenucima kad pravogovor i prava poza više nisu dovoljni za opstanak na vrhu. Radman, Stipe Orešković, Velimir Srića, svi su oni bili prvosvećenici socijalizma, komsomolski žrečevi koji su partijski metajezik zamijenili anglosaksonskim menadžerskim slengom. Pripadnost kasti nije se legitimirala poslovnim uspjesima, nego vladanjem žargonom, pravilnom uporabom kastinskog jezika. Dok je u minula vremena bilo dovoljno izgledati titoistički pravovjerno i govoriti kardeljevski učeno, o pravcima razvoja samoupravnog socijalizma, malformacijama socijalističke prakse i sličnim glupostima, u novom je okružju samo trebalo preuzeti izraze tipa outsourcing, shutdown point ili konjunkturni ciklus. To je bilo dovoljno kao legitimacija lojalnosti novoj kasti prvosvećenika liberalne tranzicije, novim gospodarima Hrvatske, a oni su najčešće bili oni stari, zaodjenuti u novo ruho, oboružani novim kazalom poželjnih pojmova, epiteta i sintagmi.

Tranzicija, međutim, nije uspjela baš zato jer su je provodili takvi bleferi, praznoslovi i ljepodusi, manekeni moćnih koterija koji su, parazitirajući na rasprodaji socijalističkih postignuća, za sebe zgrnuli lijepe milijune, ostavivši iza sebe pustinju. Goran Radman, neuspjeli eksperiment komsomolske kadrovske rekonkviste, otići će sa scene uz dozu sažaljenja, to je već sad očito, mada za to možda i nema razloga. Ljudima koji, da citiramo kolegu Sandra Pogutza, imaju hotele na Savici, Prisavlje doista nije nužno.