Zeleno svjetlo žute boje

Tri dana prije svečanog ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, točnije 28. lipnja, i Srbija je nagrađena: u Bruxellesu je odlučeno da će pregovori sa Srbijom početi u siječnju iduće godine, nakon što se utvrdi – po zahtjevu Njemačke – dokle se došlo u implementaciji sporazuma Beograda i Prištine.

Vijest je dobro primljena u zvaničnom Beogradu, gdje su najviši funkcionari tjednima prizivali konkretan datum. Svašta se tu moglo čuti, od toga da će taj 28. lipanj, praznik Vidovdan, biti prvi sretni Vidovdan u srpskoj povijesti (potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić), do toga da je Srbija učinila sve što se od nje tražilo i da je sada na Evropi da pokaže da je principijelna i da će ispuniti obećanje (premijer Ivica Dačić).

U prvom prijedlogu odluke o početku pregovora spominjao se prosinac kao mogući datum, ali je potom odbačena precizna vremenska odrednica i došlo se do “najkasnije siječnja”. Bio je to ustupak Njemačke, jer je – kako se to analizira u Beogradu – ostavljena teoretska mogućnost da pregovori krenu i krajem ove godine, ukoliko Evropska komisija do listopada pripremi pregovarački okvir EU-a, pa ga potom usvoji Vijeće ministara 22. listopada, a tu odluku potvrde lideri EU-a na samitu koji je predviđen za 24. i 25. listopada.

Diplomatski izvor “Politike” u Vijeću Evrope (ovom listu valja vjerovati s obzirom na dobre veze nove-stare glavne urednice Ljiljane Smajlović) kaže da je ta mogućnost samo teoretska, te da je puno izvjesnije da će se to dogoditi u prosincu, s obzirom na to da se pitanja proširenja EU-a obično razmatraju na prosinačkom samitu lidera EU-a, a ne u listopadu. Ipak, po tom izvoru, ta mogućnost nije nevjerojatna, jer će u to vrijeme biti završeni njemački parlamentarni izbori, pa “Berlin neće biti toliko zabrinut oko reakcije javnosti”. U svakom slučaju, izvjesnije je da će o pregovaračkoj poziciji Srbije biti riječi na sastanku Vijeća ministara 17. prosinca, da bi sve bilo potvrđeno na samitu 19. i 20. prosinca.

Ipak, u svemu postoji jedno veliko “ali” – pregovori će početi samo ako evropski dužnosnici zaključe da je došlo do vidljivog napretka u normalizaciji odnosa i primjeni sporazuma između Beograda i Prištine. Da će primjena sporazuma s Prištinom biti presudna, te da će se o tome odlučivati najvjerojatnije u prosincu, potvrdila je i njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je nedavno izjavila da će tada o tome odlučivati Vijeće Evrope, a da se “prva međuvladina konferencija sa Srbijom može održati najkasnije do kraja siječnja, ali pod uvjetom da implementacija (sporazuma Beograda i Prištine) ide po planu”.

“Imamo jasan plan o implementaciji, tako da pregovori o pristupanju počnu u siječnju. Podsjetit ću da sam prije dvije godine posjetila Beograd i od tada je napravljen izvanredan napredak i mi želimo čestitati objema stranama na tom napretku”, rekla je njemačka kancelarka i dodala će Vijeće Evrope ponovno raspravljati o Srbiji u prosincu da bi “potvrdilo da je došlo do napretka i da odobri pregovarački okvir”.

Na pitanje da li je neophodno da Beograd i zvanično prizna neovisnost Kosova kao uvjet za članstvo Srbije u EU-u, Angela Merkel je izbjegla izravan odgovor, rekavši da će biti potrebno puno vremena da bi se stiglo do odluke o priključenju Srbije EU-u (domaći zvaničnici računaju na pet-šest godina) i dodala: “Pregovori sa Zagrebom o priključenju počeli su 2005. godine, a Hrvatska će članica EU-a postati tek sada, 2013. godine. Ne želim ulaziti u detalje o tome koliko će pregovori o pristupanju trajati, već mi je važno da se sve ispuni kako bi pregovori počeli do kraja siječnja 2014.”

Dakle “zeleno svjetlo” o kojem se toliko priča u srpskom političkom životu, ustvari je, kako neki ocjenjuju, “žuto svjetlo”, kompromis kojim su trenutno zadovoljne obje strane, i zvanična Srbija i “tvrđa” opcija njemačkih konzervativaca. Ta utješna nagrada po pitanju datuma, po ocjeni Bode Webera, njemačkog eksperta za Zapadni Balkan i višeg suradnika Savjeta za politiku demokratizacije iz Berlina, koji je ovih dana sudjelovao na jednom skupu u Beogradu, jest da je cijela diskusija oko datuma bila nepotrebno pregrijana.

“Zbog ranijeg iskustva sa prethodnom Vladom Srbije da se ono što se potpiše ponekad ne implementira, bilo je pitanje kako s jedne strane obezbediti punu implementaciju, a s druge nagraditi srpsku Vladu za ono što je učinila da dobije taj simboličan datum; datum koji, doduše, objektivno nije toliko bitan koliko se potenciralo. Prema tome, ja bih rekao da je to puno zeleno svetlo”, kaže Weber.

“Simbolični datum” u Beogradu je uglavnom primljen kao izvjesno olakšanje, jer je svima jasno da su Kosovo i odnosi Beograda i Prištine uteg oko vrata cjelokupnom stanovništvu i državi u cjelini. Vidjelo se to i po demonstrativnom skupu koji je na Vidovdan organizirala Demokratska stranka Srbije u Beogradu, koji ni izdaleka nije okupio masu kojoj su se organizatori i njihovi simpatizeri nadali. Bilo je nešto transparenata, nešto govorancije, malo šetanja po gradu; sve već viđeno u takvim prilikama, jednako kao što se sporadično po Beogradu i ostalim gradovima Srbije pojavljuju plakati koji Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića proglašavaju izdajnicima rječnikom koji smo i mi imali prilike slušati, dok je bilo vragova u različitim bojama i “Judinih škuda”.

U svakom slučaju, sve će biti mnogo jasnije u mjesecima koji slijede – i svakako prije kraja godine – iz tempa kojim će Beograd i Priština (u kojoj vlasti također imaju problema s oponentima) u djelo sprovesti sporazum iz Bruxellesa. Da se stvari ipak mijenjaju pokazuje i to što su, u predvečerje ulaska Hrvatske u punopravno članstvo, svečanosti u Zagrebu prisustvovali i tom prilikom makar kurtoazno komunicirali srpski i albanski predstavnici.