Branko Radaković Šta će nam kultura ako je niko neće?

Iako mu je u opusu više od 30 dokumentaraca, Branko Radaković privukao je pozornost javnosti tek niskobudžetnim dokumentarno-igranim prikazom stanja u kulturi Srbije, uvrštenim u ovogodišnji katalog te zemlje na Filmskom festivalu u Cannesu.

“Kultura cveta” premijeru je imala potkraj travnja, na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs u Beogradu: jeste li zadovoljni reakcijom publike na specifičnu priču o mladim i manje mladim umjetnicima koji su odustali i od kulture i od optimizma?

Veoma, crnohumorne sekvence imale su na premijeri odličnu prođu. Doduše, bilo je i onih koji su imali zamerke da je drugi deo filma monoton. Recimo, poznati dokumentarista Boris Mitić je izjavio da mu se film dopao, ali da su u njemu zapravo dva filma; kazao sam mu da mnogi imaju film koji ne vredi ni do pola… No činjenica je da ga niko ne smatra lošim, pa ni oni koji mi zameraju na koncepciji, tome što deo u kome govori čuveni producent Srđan Ilić ide nakon jednočasovne žestoke dinamike – smatraju taj deo vrednim dokumentom, ali misle da je od njega trebalo uraditi drugi film. I sam sam bio svestan da treba da ga kratim ako želim ostvarenje koje će oduševiti i najšire mase. Jer, nikome ne smeta kada u akcionim ili horor-filmovima ide polučasovno brutalno ubijanje bez poente, ali se odmah uočava monotonija kad iskusan čovek smireno govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kulture. Uglavnom, posle premijere sam napravio dve kraće verzije, a nedavno i jednu koja traje 71 minut, kako bi i oni koji retko gledaju filmove mogli dobro da se zabave. Namirio sam, dakle, i publiku i kritičare, pa sad mogu mirnije da spavam.

Ozbiljan društveni paradoks

Redatelj i teoretičar Mladen Milosavljević usporedio ga je s kultnim Godardovim “Do posljednjeg daha”, hvaleći vašu inovativnost i hrabrost da progovorite o aktualnim problemima?

Bilo mi je važno da privučem i one koje kultura ne interesuje, pa sam napravio zabavan trejler, pun psovki. Ceo film i jeste zabavan, ali se kroz te neke doskočice i pošalice provlači jedna ozbiljna priča o kulturi. Ima tu i zanimljivih informacija iz istorije, kritičkih osvrta na loše pojave, pa se može desiti da se i oni do juče nezainteresovani počnu zanimati. Treba motivisati i one koji preterano ne ljube umetnost. Jer, ako pravimo samo hermetične filmove koje niko ne razume, ko će više da ih gleda? Kome kultura pripada, ako je niko neće? Ne možemo da govorimo kako smo mi veliki umetnici, ali nas niko ne shvata jer su svi glupi… Ideja je, dakle, bila privući ljude, da ih šta više shvati da nije sve u kiču i da trebaju razmišljati svojom glavom. A ne da ih truju bespotrebnim informacijama preko najjačih medija.

Nema sumnje, nasmijali ste se i u lice državnih struktura: film ste sami financirali, da bi na kraju ušao u katalog srpskih filmova promoviranih u Cannesu?

To je tema o kojoj se dugo može diskutovati. Moj je film ozbiljan društveni paradoks, a to je postao preko cele te priče – od snimanja malom kamerom, bez dinara, do kataloga politički podobnih ili od vladajućih struktura finansiranih ostvarenja. Nemam odgovor na to zašto se upravo on našao među najvažnijim ostvarenjima domaće filmske produkcije… Uvek će biti onih koji će stvarati važna dela, ma koliko vremena bila mračna i nepovoljna. Dela pravog umetnika ne može niko uništiti, on je otporan na sve bolesti, pa i na smrt. Materijalne vrednosti imaju svoj vek trajanja, a duhovne su neuništive. U Srbiji se dugi niz godina kultura trovala, a najčešće su je ubijali upravo oni koji su se predstavljali kao veliki umetnici, mada su ih zapravo kao takve postavljali, da rasture kvalitet do kraja. No uvek postoji šačica onih koji čuvaju istinske vrednosti od zaborava.

Lani ste sudjelovali na čak osam filmskih festivala u inozemstvu, a iza vas je i više od 30 filmova realiziranih u proteklih šest godina. Jeste li ikada tražili i dobili pomoć od državnih struktura?

Ni za jedan projekat nikada nisam tražio pare, jer sam odavno shvatio da državu ne interesuje kultura. Mnoge sam realizovao bez ikakvog budžeta, a i kad sam ga imao, jedva bi bio spomena vredan. Mogu da budem zadovoljan šta sam imao i još imam dobre saradnike koji mi besplatno pomažu. Kako su moji filmovi dospeli na svetske festivale, tema je za knjigu i dokaz da se film cenjen u svetu može stvoriti i bez budžeta. No za to su, pre svega, potrebne originalne ideje, ogroman rad i istrajnost.

Nije tačno da lutam

Vlastitu ste kreativnost prvo počeli izražavati kao muzičar i pjesnik, s rock-grupom Argus, potom kao slikar, a onda i kao filmaš?

Neko će pomisliti da lutam, ali to nije tačno. Stalno se usavršavam i cilj mi je da za života ostavim bar jedno remek-delo. Ako se to desi, možda se i smirim i tako prestanem da istražujem. No po mom mišljenju, mediji ništa ne prepoznaju, oni samo besomučno truju. Retki su novinari na nekim mestima koji prepoznaju kvalitet, koji uspevaju nešto da urade. Velika je hiperprodukcija raznog šljama, pa se povremena medijska pojavljivanja nekoga kvalitetnoga umetnika brzo zaboravljaju; mene prepoznaju samo kada nešto ostvarim izvan bivše SFRJ – u Srbiji jedva da postojim. To dokazuje da srpske medije interesuju samo informacije da je neki umetnik nešto uradio u inostranstvu, a ne sam taj umetnik.

Da kojim slučajem netko iz Ministarstva kulture Srbije napokon prepozna vašu kvalitetu pa vam samoinicijativno odluči dodijeliti neki novac, u što biste ga uložili?

U inventivan dugometražni igrani film kakav dosad još nije viđen, a koji bi mogao dostojno da prezentuje Srbiju na ozbiljnim svetskim festivalima. Ne treba mi puno para, već sam se izvežbao da radim bez budžeta, tako da bi mi i mala svota bila dovoljna da izvedem neke tehičke detalje koji bi mi pomogli da se konačno prikažem u punom i pravom svetlu. Zamislite kakvog bi reditelja Srbija mogla da ima, da samo malo ulaže u njega? Ovako, zasad, ima samo onog koji je na neobjašnjiv i neverovatan način uspeo nešto da uradi, čak i van granica svoje domovine.