Jelena Rosić: Ne veruj piscu vodiča

Spisateljica Jelena Rosić, po zanimanju profesorica engleskog jezika i književnosti, napustila je Kikindu 1998. godine i sa porodicom se preselila u Ameriku. Autorka poznata po pripovetkama (knjiga “Dalilin prsten” iz 1993, zapažena proza u nekoliko antologija i panorama savremene priče) nedavno je objavila svoju novu zbirku pod naslovom “Dan kada je Miz Lili postala ono što je oduvek bila” (Arhipelag), za koju je dobila nagradu “Stevan Sremac”.

Vaša zbirka priča počinje nekom vrstom kritičkog čitanja “Emigrantskog vodiča za Oregon i Kaliforniju” Lansforda Vorena Heistingsa, bestselera koji je sredinom devetnaestog veka pokrenuo hiljade zaprežnih kola prema Kaliforniji. Kako se Heistings našao u vašoj knjizi?

Za priču o Donerovoj ekipi (Donner Party) prvi put sam čula u jednoj dokumentarnoj emisiji koju sam gledala nekoliko godina nakon dolaska u Ameriku. Neslavna sudbina osamdeset sedam ljudi koji su se 1846. uputili prema Divljem zapadu relativno je poznata američkoj javnosti. Nakon što nisu uspeli da stignu za Kaliforniju uz pomoć prečice o kojoj su čitali u “Vodiču” Lansforda Vorena Heistingsa, nesrećni emigranti ostali su zaglavljeni u snegu planina Sijera Nevade, tek jedan dan hoda od željenog cilja. Nemoćni da se iščupaju iz oluja koje su te zime bile nezapamćeno jake, članovi družine bili su prinuđeni da se ulogoruju u snežnom bespuću čak šest meseci, tokom kojih su, očajni od gladi, počeli da jedu one koji su umrli od iscrpljenosti. Cela priča, iako jednako tragična, imala bi, po mom mišljenju, sasvim drugo značenje da u pitanju nisu bili emigranti, pa čak ni čitaoci, vođeni jednom knjigom. U ovom slučaju pretvorili su se u simbol: na svom putu ka neviđenom neko će nekoga pojesti ili će sebe dovesti u situaciju da bude pojeden, samo zato što je piscu verovao na reč.

Političke ambicije

Na 149. stranici tog vodiča pisac poručuje: “Čuvajte se losa u ljudskom obličju!” Zašto ste baš tu rečenicu uzeli za uvodni citat?

Imigracija, kao i svako drugo životno putovanje, ima puno zamki, a zamke se, pre svega, kriju u nama. Na putu u nepoznato nema nikakvih garancija za dobar ishod, jer ovo je put koji preobražava u neočekivano, u animalno čak.

Heistings je umro od žute groznice dok je pisao “Emigrantski vodič za Brazil”, kako navode neke od njegovih “biografija”. Na kraju su mu glave došli komarci?

Heistings je “Vodič” napisao pre svega iz političkih pobuda. Mladi i ambiciozni advokat iz Ohaja imao je pretenzija da postane predsednik “Republike Kalifornije” i zato mu je trebalo što više ljudi da stane na njegovu stranu. Jedna od zanimljivosti, kako mi se čini, jeste činjenica da je ta ista Kalifornija, u vreme kada je “Vodič” 1845. bio objavljen, još uvek pripadala Meksiku, budući da je rat između Amerike i Meksika okončan tek 1847., kada je Kalifornija postala deo Amerike. Kasnije, kada je uvideo da od političke karijere u tom delu sveta neće biti ništa, napisao je “Vodič za Brazil”, ne odustajući od namere da njegove ambicije podrže neki novi emigranti.

Vaša junakinja Lili – baba Ljilja progovoriće na samrti maternjim jezikom, izgovarajući jedin”Bla, bla, bla.” Da li bi se moglo reći da naslovna priča, pored ostalog, skreće pažnju na probleme koji idu uz reč “identitet”?

Jeste. Može sve da se posmatra na taj način. Doduše, jedno “bla, bla, bla” itekako ima smisla ako se čuje na pravi način. U tom slučaju identitet u potpunosti odgovara jeziku.

Ekseri, ekseri

Dopala mi se rečenica: “Mister Džonsvil je imao dugačke ruke ispresecane debelim žilama nalik na reku Misisipi sa svojim pritokama…” Da li mesto na kome pisac živi utiče na njegovu priču? Da li se vaš prozni svet promenio nakon što ste otišli u drugu zemlju ili jedno s drugim nema veze?

Amerika me je sigurno promenila i još uvek me menja. Puno mi znači što sam u mogućnosti da život sagledavam iz više perspektiva. Pretpostavljam da se ovo, bar donekle, odražava na moje pisanje.

Jedan junak kaže kako je “sve to” od rata i imigracije. U pričama pominjete one jezive Dnevnike, izveštaje s ratišta, izbeglice… Čini se da delove tog sveta nosite sa sobom?

Veliki broj naših ljudi koje ovde srećem su izbeglice. Priče koje su sa sobom poneli nisu lepe, ali zadivljuje način na koji, posle svega, oni svoje priče umeju i mogu da ispričaju.

Na 152. stranici pomenutog putničkog priručnika, a na 72. strani vaše knjige, nalazi se spisak potrepština neophodnih za putovanje prema Zapadu: “Sto funti tvrdog dvopeka, sto pedeset funti brašna, šezdeset i pet stopa užeta debljine tri četvrtine inča, ekseri, ekseri, ekseri.” Kako je izgledao vaš spisak?

Najobičnije stvarčice koje život znače, a koje su mogle da stanu u dva kofera. “Ekseri, ekseri” su u mom slučaju bile pelene.