Kronika

Obilježavanje stradanja u Oluji i Drugom svjetskom ratu

Stradali ne smiju pasti u zaborav

Predstavnici Srba s područja Banije i Korduna položili su vijence na grobnicama žrtava Oluje u Dvoru i Gornjem Selištu, a komemoracija je održana i u Glini

Predstavnici Srba s Banije i Korduna u srijedu, 8. avgusta u Dvoru su parastosom i polaganjem vijenaca na tamošnjem groblju, odali počast svim stradalima u ratu na području općine Dvor, prije svega žrtvama operacije Oluja kojih je na području te općine bilo vrlo mnogo, uključujući napad na izbjegličku kolonu u Žirovcu. Također su se događala ubojstva izbjeglica po šumama i brdima oko Dvora, ali i petnaestak bolesnih i nemoćnih osoba zatečenih u dvorskoj osnovnoj školi.

Sjećanja na stradale i ove godine organizirao je VSNM Dvora koji je prije nekoliko godina inicirao podizanje obilježja na mjesnom groblju sa 66 neoznačenih grobova. Tom prilikom prisutnima su o stradanjima u Oluji govorili načelnik općine Nikola Arbutina i potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća Rade Kosanović. Polaganju vijenaca od strane županijskog i općinskog VSNM-a, rukovodstva općina, kao i SDSS-a, prethodio je parastos u crkvi Sv. Georgija u Dvoru. Služio ga je protojerej Dalibor Tanasić koji je tom prilikom rekao da stradali nikad ne smiju otići u zaborav.

Tri dana kasnije, u subotu, 10. avgusta, održana je u Glini komemoracija stradalima u Oluji, ali i žrtvama dva ustaška masakra u maju i avgustu 1941. U prisustvu tridesetak manjinskih vijećnika, lokalnih rukovodilaca i aktivista SDSS-a, parastosom u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Glini, a onda i na groblju Gornje Selište gdje su položeni i vijenci, u organizaciji gradskog VSNM-a odata je počast žrtvama. Evocirano je sjećanje na masakr 300-ak Glinjana u maju, kao i 1.654 ljudi koje su ustaše krajem jula i početkom avgusta 1941. likvidirali u glinskoj crkvi koju su zatim spalili, ali i na žrtve iz izbjegličke kolone koja se u danima “Oluje” povlačila prema Dvoru i bila napadnuta na izlazu iz Gline.

Obraćajući se prisutnima nakon parastosa, paroh glinski protojerej Slobodan Drakulić izjavio je da je “žalosno što je srpski narod u samo nekoliko dana avgusta 1941. i avgusta 1995. Imao preko 3.000 žrtava, a da se danas njihovim senima došlo pokloniti tek tridesetak ljudi”.

– Ako ne gajimo sjećanje na naše mrtve koji su stradali 1941. samo zbog pripadnosti SPC-u i srpskoj naciji čiji smo potomci i ako ne gajimo sjećanje na stradale u koloni jauka, suza i boli 1995. godine, onda ne živimo dostojanstveno, rekao je paroh Drakulić.

Vijence na seoskom groblju u Gornjem Selištu, na kome je na mjestu masovne grobnice prije nekoliko godina podignut veliki drveni krst i na kome se također nalazi šezdesetak grobova s oznakama NN, položile su delegacije VSNM Gline i Sisačko- moslavačke županije. S obzirom da su u stradaloj koloni u Oluji, kao i prilikom pokolja u glinskoj crkvi većinom bili Kordunaši, vijence su položili i predstavnici VSNM-a Karlovačke županije, politički predstavnici te županije iz redova Srba, kao i delegacija SDSS-a, kao jedina politička stranka koja se prisjetila nevinih žrtava.

Na komemoraciji su također bili zamjenici župana Sisačko moslavačke i Karlovačke županije Boro Rkman i Siniša Ljubojević, zamjenik gradonačelnika Gline Đuro Stojić, načelnici općina Dvor i Krnjak Nikola Arbutina i Dejan Mihajlović.

Nekako u isto vrijeme u subotu, u selu Žirovac je 15 članova novosadskog Udruženja učesnika oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije, održalo parastos žrtvama “Oluje” stradalima na tom mjestu. Parastos je protekao bez incidenata i uz velik broj pripadnika policije. Organizator, predsjednik novosadskog udruženja i ratni komandir diverzantskog voda 21. Kordunaškog korpusa Srpske Vojske Krajine Željko Vukelić nekoliko dana prije skupa najavio je da, suprotno njegovim ranijim najavama, tamo neće biti podignut spomenik već će se u mjesnoj crkvi Sv. Petra i Pavla samo služiti parastos. Razlog odustajanju bilo je protivljenje veteranskih braniteljskih udruženja koje i pored brojnih iskaza svjedoka, ustraju na (lažnoj) tvrdnji da su Srbe u koloni kod Žirovca zgazili tenkovi Vojske Krajine u bijegu. Istina je, a o tome su Novosti pisale, da su tenkovi s puta uklanjali dva prazna pokvarena vozila, što je praksa koja se koristi pri svim povlačenjima. Osim toga, postoje dokazi da su brojne izbjeglice s područja Dvora pobili i pripadnici Armije BiH.

Skup u Žirovcu protekao je bez prisustva predstavnika Srba iz Hrvatske, od općine i manjinskih vijeća do SDSS-a, koji su se ogradili od skupa. Srbi iz Dvora 8. avgusta u Dvoru odaju počast svim žrtvama Oluje koja su stradale na području Dvora, pa tako i onima iz kolone kod Žirovca, te su očito pokazali da nemaju veze s namjerama Željka Vukelića.

Željko Vukelić je prisutnim novinarima izjavio da oni u Žirovac nisu došli da provociraju, već da dostojanstveno odaju počast poginulim i nestalim civilima u akciji “Oluja”.

– Prema svjedočenjima preživjelih iz kolone, za nas nema sumnje da su civile na području Žirovca i Dvora ubile hrvatske i muslimanske vojne formacije, a ne srpski tenkovi kao što se govori, rekao je Vukelić koji je odustaje od spomen-obilježja.

Nenad Jovanović

Život pripadnika srpske manjine u okolici Imotskog

Imotska krajina vjeruje u suživot

Krajina nije neki velik prostor, pa su ljudi dosta vezani – tu su porodične veze, mješoviti brakovi, kumovanja, kaže paroh imotski, protonamjesnik Dragan Mihajlović

Fotografije: Jovica Drobnjak

Svima koji dođu u Imotski, odnosno u njegovo prigradsko naselje Glavina Donja kod pravoslavne crkve Uspenja presvete Bogorodice, zapast će za oko temeljna ploča buduće dvorane u kojoj će se održavati okupljanja vjerske, kulturne i druge vrste za potrebe parohije SPC-a i pripadnika srpske zajednice u tom mjestu.

– Situacija u kojoj nemamo prostor za održavanje kulturnih, vjerskih i okupljanja druge vrste natjerala nas je na razmišljanje o gradnji prostora u kome bi se okupljali ljudi, navodi paroh imotski, protonamjesnik Dragan Mihajlović, ističući da je u Imotskom i okolnim naseljima odvajkada prisutna tradicionalna zajednica srpske manjine.

– Ima nas 560 duša, a hvala Bogu, nismo starija populacija kakva je u većini krajeva u Hrvatskoj, već ima i mlađih ljudi, kaže paroh.

Ideja o dvorani koja bi bila na raspolaganju vjernicima i pripadnicima srpske zajednice, ali i svim građanima Imotskog, počela se konkretizirati unazad dvije – tri godine.

– Proces ide postepeno, prvenstveno zbog financijskih nemogućnosti, ali i procedure dobivanja svih potrebnih saglasnosti. Prije dva-tri meseca uradili smo temelje i temeljnu ploču, a sad smo u fazi prikupljanja sredstava za osiguranje građevinskog materijala, što je poduži proces jer je vrlo mali broj pripadnika naše zajednice zaposlen, pa je većina ljudi u nezavidnom položaju, govori otac Dragan, ističući značajan doprinos gradskih vlasti.

– Što se tiče dosadašnje suradnje sa lokalnom vlašću, ona je zaista korektna. Dali su nam logističku pomoć vezanu za dobivanje dozvola, ali i financijsku pomoć, koja se u zadnjih nekoliko godina približila svoti od 100.000 kuna, kaže paroh.

Proces ide etapno, donacija po donacija, jer je i sam Imotski dijeli lošu situaciju u Hrvatskoj, s obzirom na nezaposlenost ljudi. Dosadašnja dobra suradnja s lokalnim vlastima rezultat je dobrih međunacionalnih odnosa u Imotskoj krajini.

– Sama krajina nije neki velik prostor, pa su ljudi dosta vezani – tu su porodične veze, mješoviti brakovi, kumovanja. Nije bilo materijala za crnu kroniku jer se ne dešavaju značajni problemi. Sitnih svađa može biti, ali toga imate i u jednoj porodici, čovjek tome ne treba posvećivati veliku pažnju, govori otac Dragan i ukazuje na odličnu suradnju sa srpskim vijećima grada i Splitsko-dalmatinske županije.

– Otkako je prije godinu i po formirano Gradsko vijeće srpske manjine Imotskog, ostvarena je dobra suradnja. Mala smo zajednica, tako reći kao jedna kuća, pa SPC i manjinsko vijeće

imaju zajednički interes, a osim toga, ostvarena je i dobra suradnja sa županijskim vijećem, kaže on.

Očekivanja postoje i od Kancelarije za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu Vlade Republike Srbije na čiji su se konkurs Imoćani prijavili.

– Od preko 200 prijavljenih projekata, mi smo 25. na rang listi. S obzirom na situaciju u kojoj se Srbija nalazi, od problema s Kosovom te na količinu problema i potreba u raznim krajevima gdje Srbi žive, vjerujem da Srbija maksimalno pomaže, kaže otac Dragan.

– Imamo nadu, vjeru i očekivanje da dvorana što prije bude sagrađena, ne zbog nestrpljivosti ljudske, nego zbog potreba za koje bi nam dvorana poslužila. Ali teško je predvidjeti okolnosti koje ne zavise, kaže on, ističući entuzijazam ljudi.

– Ljudi osjećaju potrebu organiziranja i zbližavanja. Namjera nam je da formiramo KUD i pjevačko društvo, ali i da skupimo knjige za biblioteku i čitaonicu. Crkva posjeduje skroman fond knjiga, a ljudi su, iako živimo u vremenu interneta i TV-a u kome je sve dostupnije nego nekada, željni pisane riječi. Pored raznih aktivnosti, prikupljamo i pribavljamo knjige kako bi i to ubuduće služilo našim ljudima, zaključuje paroh imotski.

Dijana Knežević, predsjednica gradskog VSNM-a, ističe da je ideja o mjestu na kome bi se okupljali Srbi, ali i drugi građani Imotskog, postojala oduvijek jer nije bilo prostora za sastajanje i kulturne manifestacije. I ona je pohvalila pomoć gradskih vlasti koje su dale dozvole za gradnju i odrekle se naknada kojih su mogle, a dale su i sredstva, ali i srpsku manjinsku samoupravu i kancelariju za dijasporu pri vladi Srbije.

– Ljudi iz Imotskog sada nemaju para za donacije. Ranije je na primjer jedan donator iz inostranstva davao novac za obnovu crkve i uređenje ikonostasa, kaže Dijana, ističući da je optimista oko gradnje dvorane.

– I crkva je bila uništena u ratu, pa je obnovljena i sad je ljepša, uključujući i oslikan ikonostas. Ljudi, ako i nemaju para, imaju volje za rad i pomoć. Spremni su da fizički rade, a kad je neka takva situacija, svi dođu da pomognu, kaže, ističući dobre odnose među Srbima i Hrvatima.

– Prije rata bilo je 1.500 Srba, a po popisu iz 2011. negdje oko 600, od toga najviše u Glavini Donjoj i još nekim selima. Iako narušeni u ratu, međunacionalni odnosi su dobri, svi se posjećuju za praznike, bilo za “naš” ili “njihov” Božić, ili Sv. Luku. Ekonomski problemi su najteži i zajednički jednima i drugima. Tko ode na fakultet u neki od velikih gradova i završi ga, tamo i ostane. Tko ne ode, radi sezonski šest mjeseci, a šest mjeseci gluvari ovdje gdje je sve zatvoreno, jedino se otvaraju trgovački centri, kaže Dijana Knežević.

Napore imotskih Srba hvali i Dušan Stojanac iz županijskog VSNM. Oni su krenuli bez financijske konstrukcije, koju rješavaju u hodu, ali s mnogo dobre volje. SNV je dao 20.000 kuna, a nešto je dalo i naše zagrebačko vijeće, s time da planiramo pomoć i narednih godina, kaže Dušan.

  •  

Učitelj vjere, jezika i historije istovremeno

Djeca u Imotskom nemaju dodatnu nastavu srpskog jezika i kulture, ali otac Dragan drži satove vjeronauke za osnovnoškolce kojih je 25.

– Broj djece po razredu ne dostiže famoznu brojku od sedam koliko je potrebno za održavanje nastave, a vjeronauk se u školi održava u dvije grupe, za učenike od 1. do 4. i od 5. do 8. razreda. Sveštenik je tu vjeroučitelj i nastavnik srpskog jezika, historije, muzičkog, sve pomalo, da bi koliko-toliko bio ublažen nedostatak nastave. Nastojim da uz pomoć roditelja odsustvo časova srpskog jezika i kulture ne bude tako vidljivo i očigledno, kaže otac Dragan.

– Vjeronauk se održava samo u osnovnoj školi. U srednjoj školi u koju pođe po neko od osnovnoškolaca teže je organizovati nastavu jer je neko u gimnaziji, neko u saobraćajnoj školi, a svako od njih ima svoj raspored, kaže otac Dragan.

Nenad Jovanović

Siniša Ljubojević, zamjenik župana Karlovačke županije

Nama je ipak teže

Postoji zastrašivanje hapšenjem i sudskim procesima protiv pojedinaca koji godinama žive u Hrvatskoj, a u nekom trenutku postaju sumnjivci za ratni zločin

Kakva je demografska kretanja u Karlovačkoj županiji pokazao najnoviji popis stanovništva, u poređenju s popisom iz 2001. godine?

Karlovačka županija ima ukupno 13.000 stanovnika manje u odnosu na 2001. U županiji je tada živjelo 15.650 pripadnika srpske manjine ili 11,04 posto, dok po popisu iz 2011. živi 13.400 Srba ili 10.4 posto. Vidljivo je da broj Srba opada brže od broja stanovnika općenito, za što su razlozi umiranje starog povratničkog stanovništva, ekonomske migracije mladih i asimilacija.

Koji su najveći problemi s kojima se srećete u Karlovačkoj županiji?

Zajednički problem svim stanovnicima je egzistencija, ali suosjećajući sa općom besparicom i nedostatkom radnih mjesta, tvrdim da je Srbima teže naći posao nego ostalima i da je to jedan od važnih problema koji će utjecati na statistiku popisa stanovništva 2021. Polazim od institucija županije, lokalnih samouprava te ostalih državnih institucija gdje bi kao nacionalna manjina Ustavnim zakonom trebali imati pravo prednosti kod zapošljavanja. Takvo pravo nije još konzumirano iako su svima puna usta ravnopravnosti i poštovanja manjinskih prava. Uz zapošljavanje, ljudi na povratničkom području i dalje imaju problem s obnovom razrušenih kuća. Sramotno je da 18 godina nakon rata na Kordunu imamo razrušenih kuća, sela bez struje, vode i ostalih elementarnih uvjeta života.

Što će za vas kao dožupana biti prioritet?

Sigurno je da bi moj posao bio lakši da u skupštini imamo vijećnike SDSS-a. Međutim, očekujem podršku u radu četvoro vijećnika srpske nacionalnosti iz HDZ-a, SDP-a i Laburista koji popunjavaju zakonsku zastupljenost. Inzistirat ću na provođenju svih prava koja proizlaze iz Ustava – pravo prednosti kod zapošljavanja, ravnomjerno ulaganje u infrastrukturu, pravo na jezik, pismo i na obrazovanje na materinjem jeziku. Srbi su podzastupljeni u svim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, policiji, Uredu državne uprave i sudstvu. U Županiji je 84 zaposlenih od kojih su samo dvoje pripadnici srpske zajednice, odnosno njih 2,3 posto. I kod novih zapošljavanja, Srbi nisu imali prednost, a zastupljenost u policiji može se iskazati u promilima. Zašto izražavam zapošljavanje kao jedan od prioriteta? Ako se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina započne poštovati i Srbi dobiju radna mjesta u državnim službama i institucijama, stvorit ćemo nadu za demografski oporavak jer će se toliko mladih manje odseliti. Zapošljavanjem se njihov status mijenja jer bi bili sve prisutniji i integrirani u društvo, a stereotipi i predrasude bi hlapili.

Smatrate li da je povratak, bar što se tiče županije, završen?

Povratak sigurno nije završen, a na svima nama je stvarati pritiske da se problemi povratnika rješavaju promptnije. Dojam je da se raznim procedurama otežava obnova kuća i povrat stanarskih prava s ciljem da se što manje ljudi vrati. Uz lošu i sporu proceduru rješavanja stanarskih prava, postoji zastrašivanje hapšenjem i sudskim procesima protiv pojedinaca koji godinama žive u Hrvatskoj, a u nekom trenutku postanu sumnjivci za ratni zločin. U Karlovcu i dalje imamo problema s povratom stanarskih prava odnosno dodjeljivanja stanova bivšim nositeljima stanarskih prava, pa i onima koji su prije rata otplatili veći dio vrijednosti stanova u kojima su živjeli. Sigurno je da bi bilo još više zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, ali ljudi su umorni od procedura koje ih očekuju, a nisu sigurni da će doživjeti pozitivna rješenja.

Kakva je situacija oko obilježavanja godišnjica stradanja u dva zadnja rata?

Ulazak u EU kod lokalnih dužnosnika i političara nije promijenio stav jer se i dalje osjeća animozitet prema obilježavanju stratišta iz II svjetskog rata, a na žalost nema nikakvog suosjećanja, pa niti formalnog, za srpske žrtve u Oluji i prije nje. Vrijeme u umovima političara stalo je u 1995., a ono što misle i što se provodi, sakriveno je demagogijom o pravima s kojima se svi rado “kite” na javnim skupovima i službenim konferencijama.

Zbog toga moramo iskoristiti sve mogućnosti koje nam pruža EU i naš status dovesti na dostojan nivo koji imaju svi građani u Hrvatskoj, u čemu nam moraju pomoći hrvatski političari koji Hrvatsku žele graditi kao suvremeno društvo europskih normi.

Nenad Jovanović

Borovska “Prosvjeta” i 120 godina od rođenja Miloša Crnjanskog

Odisej naše književnosti

Miloš Crnjanski proveo je 25 godina u emigraciji, u Londonu, s toliko lutanja, toliko pokušaja da dođe sebi – prof. Jovan Delić

Borovska “Prosvjeta” obeležila je 120 godina od rođenja velikana srpske književnosti Miloša Crnjanskog. Na književnoj tribini posvećenoj životu i delu Crnjanskog, “Odiseju 20. veka”, kako ga je nazvao, govorio je Jovan Delić, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu. Crnjanski je, ističe profesor Delić, Homerovog književnog junaka kojeg je smatrao najznačajnijim književnim junakom sveta, kao povratnika iz rata i čoveka koji je lutao decenijama, dok se nije vratio u zavičaj, doživljavao kao svog dvojnika.

– To mu se vratilo, ne samo posle rata, kada se kao mlad čovek koji je, kako on kaže, proveo mladost na mrtvima, vratio u svoju Ilanču i tamo sreo ženu, koja je bila njegova majka i koja ga nije prepoznala, nego i kasnije. On je proveo 25 godina u emigraciji, u Londonu, s toliko stranstvovanja, toliko lutanja, toliko pokušaja da dođe sebi, kazao je ovaj profesor beogradskog Filološkog fakulteta. I njegova prva zbirka pesama, podseća Delić , naslovljena je sa “Lirika Itake”.

– Itaka je Odisejev zavičaj, dakle to je Odisej 20. veka, a on sam kaže da Odiseja nije samo istorija, ona je stvar sudbine, tako da je on, imam utisak, zaista celim svojim životom potvrdio svoje delo, rezimira ovaj univerzitetski profesor i književni teoretičar. Crnjanski je i danas jedan od najživljih srpskih pisaca.

– Crnjanski je, nema sumnje, među najatraktivnijim piscima i za studente. Oni se otimaju o Crnjanskog da urade diplomski. On je danas svakako jedan od najživljih srpskih pisaca. U to nema nikakve sumnje, rekao je, između ostalog, profesor Delić.

Miloš Crnjanski, koji spada u red najznačajnijih i najplodnijih pisaca srpske književnosti, rođen je 1893. godine u Čongradu u Mađarskoj, a umro je 1977. u Beogradu. U njegova najznačajnija dela profesor Delić ubraja romane “Dnevnik o Čarnojeviću”, “Seobe”, i “Roman o Londonu”, poeme “Serbia”, “Stražilovo” i “Lament nad Beogradom”, memoarsku prozu “Kod Hiperborejaca” i putopis “Ljubav u Toskani”.

– Ovo je četvrta književna tribina u organizaciji borovskog pododbora SKD “Prosvjeta” ove godine. Obeležili smo 200 godina od rođenja Petra Petrovića Njegoša, 70. godišnjicu smrti Milutina Bojića i 20 godina od smrti Desanke Maksimović. Pored rada naše biblioteke, književne tribine smatramo veoma značajnim i ljudi su za njih sve više zainteresovani, ističe predsednica Sretenka Čaović.

U programu su učestvovali i članovi dramsko-recitatorske grupe pododbora – Biljana Ajduković, Jovana Šuica, Goran Čelar i Zoran Kojić, koji su kazivali stihove poeme “Stražilovo” Miloša Crnjanskog.

D. B.

U Belom Manastiru počinje 3. Revija regionalnih filmova

Spas za belomanastirske filmofile

Revija filmova podunavskih zemalja se održava na dve lokacije, u dvorani mikro-kina i u šatoru, od 14. do 18. avgusta

Revija filmova podunavskih zemalja, prateća filmska manifestacija Vukovar film festivala, stigla je do svog trećeg izdanja koje će se održati u Belom Manastiru od 14. do 18. avgusta. Za razbijanje letnje monotonije u jedinom baranjskom gradu i ove su godine najzaslužniji organizatori manifestacije FKK Baranja film i Centar za kulturu, te pokrovitelji revije Grad Beli Manastir, Hrvatski audiovizualni centar Zagreb, Diskoveri film i video Zagreb, Hrvatski filmski savez i DZMH Beli Manastir.

Revija se održava na dve lokacije, u dvorani mikro-kina i u šatoru – zanimljiv je projekat nazvan “Kino ispod šatora” kojim se istinskim filmofilima želi podariti nezaboravni filmski događaj pod otvorenim nebom čime se makar i na nekoliko dana premošćuje nedostatak kino predstava. U saradnji sa Film & video distribucijskom kućom Discovery iz Zagreba i ove je godine osmišljen bogat i temeljni filmski program, a prema rečima Deže Kučera, voditelja FKK Baranja filma, iznimno je jak glavni program festivala.

– Posebno bih izdvojio dva naslova koja su se okitila nagradama na Berlin film festivalu. Riječ je o njemačkom filmu “Barbara” Kristijana Pecolda, dobitniku Srebrnog medvjeda za najbolju režiju, a druga poslastica bit će mađarski film “Samo vjetar” koji je u kategoriji nagrade žirija također dobio Srebrnog medvjeda, rekao je Kučera.

Program dokumentarnih, eksperimentalnih i kratkih igranih filmova osigurava Hrvatski filmski savez iz vlastite produkcije, a u programu će biti prikazani “Slomljeno krilo” Petra Krelje, “Nije bilo vitra” Nike Radić, i drugi, ništa manje zanimljivi naslovi. Za najmlađe forganizatori su osmislili matineja-projekcije u dvorani Mikro-kina. Biće i drugih zanimljivih propratnih sadržaja poput velike izložbe fotografija Hrvatskog fotosaveza pod nazivom Rode, nastupa članova ansambla EuroDance iz mađarskog grada Pečuh, a kraj revije obeležit će nastup Jazz orkestra iz Osijeka. Organizatori revije filmova za ovu su godinu obezbedili veći šator, poučeni prošlogodišnjim lošim iskustvom. Tada je zbog lopova, koji je u međuvremenu uhvaćen i procesuiran, a koji je ukrao zvučnike i drugu audioopremu, projekat naprasno morao biti prekinut, a kino projekcije otkazane. I ove godine ulaz na sve projekcije filmova koje počinju u 21 sat, je slobodan.

Zoran Popović

U Općini Gvozd/Vrginmost kriza dosegla vrhunac

Bez ljudi nema napretka

Da bi samouprava lokalna mogla funkcionirati, potrebno je 40 stanovnika po četvornom kilometru. Danas ih je u Vrginmostu čak četiri puta manje

Najveći problem općine Gvozd – Vrginmost je depopulacija – bez ljudi, posebno kvalitetnih i obrazovanih, nema šansi za izlazak iz krize, bolju budućnost i svjetliju perspektivu ovog dijela Korduna smještenog podno Petrove gore, koji je dao izuzetno veliki doprinos pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.

Da bi neka jedinica lokalne samouprave u svakom smislu mogla normalno funkcionirati, potrebno je najmanje 40 stanovnika po četvornom kilometru. Danas ih je na ovom području čak četiri puta manje. Depopulacija je posljedica događanja od devedesetih do danas kao i višegodišnje ekonomske krize.

Za načelnika općine u maju ove godine treći puta zaredom izabran je Branko Jovičić (SDSS). Općinsko vijeće broji 13 članova, a i tu je u većini koalicija oko SDSS-a koji ima četiri vijećnika, dvojicu daje Nezavisna lista i jednoga Zavjet za Hrvatsku. U opoziciji su šestorica vijećnika i to po trojica iz HDZ-a i SDP-a. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, općina broji oko tri hiljade stanovnika od kojih su dvije trećine Srbi, a trećinu čine Hrvati naseljeni iz sjeverozapadne BiH. Dosta stanovnika ima dvojna državljanstva.

– Pored toga i struktura stanovništva je izrazito negativna jer se radi uglavnom o starijoj populaciji, dok je mladih vrlo malo. Oni koji nemaju penzije, žive od socijalne pomoći. Nema privrede pa ni radnih mjesta, a i ona koja postoje zatvaraju se u posljednje vrijeme. Sada smo u totalnoj recesiji i u velikoj krizi. Budućnost nam je zato neizvjesna. U poboljšanje stanja mi kao općina možemo vrlo malo uložiti bez pomoći sa strane, ali ni ta pomoć nije izvjesna jer znamo u kakvom su stanju cijela država kao i naša Sisačko-moslavačka županija. Podsjećam da su zatvoreni sisačka Željezara i niz ostalih poduzeća. U samom Sisku previše je nezaposlenih pa onda ne mogu ni nama značajnije pomoći – kaže načelnik Branko Jovičić.

Podsjeća da se na ovom području pet godina, od 2006. do 2010. pristojnije jer je u to vrijeme privreda bila u uzletu, a kriza iz 2008. se ovdje osjetila tek 2011. i traje sve do današnjih dana.

Đorđe Korkut nezaposlen je više od pet godina. Prije toga radio je u karlovačkom Odboru za ljudska prava, obilazio teren i povratnike. Zbog nedostatka sredstava i donatora, financiranje Odbora je zapalo u krizu i većini zaposlenika su otkazani ugovori.

– Ispada da je najbolje penzionerima jer oni barem svaki mjesec redovito dobiju penziju ma kako ona mala bila. Mnogi od njih nažalost još i izdržavaju svoju djecu od kojih su mnogi starija od 50 godina. Mladih nema jer ovdje nemaju od čega živjeti. Perspektiva nam je vrlo loša i ne vjerujem da će nam biti uskoro bolje. Današnje stanje se nikako ne može usporediti s onim prije devedesetih. To je kao dan i noć, a nisam siguran da naša lokalna vlast sama može nešto više uraditi jer nema mogućnosti i ingerencije – kaže Đorđe Korkut.

Jedan od onih koji duboko osjeća što se danas dešava jer je cijeli život proveo kao seoski učitelj u Slavskom polju, a bio je i SDP-ov načelnik općine od 2001. do 2005. je Vlado Gabrić. I on ističe depopulaciju kao najveći problem.

– Ova općina nekada je imala 41 mjesnu zajednicu, uključujući Lasinju i Topusko, koje su ukupno brojale 17 hiljada stanovnika. Radilo se i dobro se živjelo, postojala je privreda, a danas ništa od toga nema. Ako je nešto dobro onda je to da nema međunacionalnih ekscesa, odnosi među Srbima i Hrvatima su dobri jer ljudi žive jednako loše. Od 2001. kao načelnik općine, i Mile Jerosimić kao zamjenik, mnogo smo učinili na suživotu nas Srba starosjedilaca i useljenika, Hrvata iz BiH. Ljudi ovdje dijele istu sudbinu, druže se, idu u iste kafiće i djeca ovdje idu u istu školu. Sretan sam i ponosan ako sam barem dijelom tome doprinio- kaže Vlado Gabrić.

S dobrom međunacionalnom i međuljudskom situacijom se slažu i ostali naši sagovornici. Međutim, pričaju i o praznim tvorničkim halama za koje nitko ne iskazuje interes. Prisjećaju se da je svojevremeno samo u lokalnom DIP-u radilo preko 400 ljudi.

Pesimist sam. Kod nas je najveća kadrova. Nema mogućnosti izbora, nema mogućnosti selekcije bilo o čemu da se radi, o pododboru SKD Prosvjete, nogometnom klubu ili bilo kom udruženju. Ne možete birati i svi su dobrodošli. Ovdje se, nažalost, djeca ne rađaju, a umire se. U tri mjeseca početkom ove godine, samo u Ostrožinu je umrlo 13 ljudi, a nijedno se dijete nije rodilo. Svadba je ovdje rijetkost i svetkovina je to cijelog kraja. Ako je još i dijete na putu onda je to sveopća radost. Kada sam 1964. počeo raditi kao učitelj u Slavskom polju, u područnu osnovnu školu je išlo 265 đaka. Danas ih je u cijelom Vrginmostu 134 – rezigniran je Gabrić.

Općina Gvozd sa sjedištem u Vrginmostu

U općini Gvozd danas je 19 naselja. Među njima je i Vrginmost koji je to ime vratio prije godinu dana, tako da danas općina Gvozd ima sjedište u mjestu Vrginmost pa se mnogi pitaju kada će i općina vratiti staro ime. To je regulirano Zakonom o područjima općina, gradova i županija, pojašnjava načelnik Jovičić.

Potrebna je volja, a odluku bi trebalo donijeti Općinsko vijeće. Mislim da volja postoji i da nam više razine vlasti neće praviti probleme kao što ih nisu pravile ni prilikom promjene imena mjesta u Vrginmost. Uostalom, vraćanje imena mjesta i općine u Vrginmost je dio izbornog programa SDP-a koji je na ovom području i zbog toga dobio dosta glasova na parlamentarnim izborima 2011. Općinsko vijeće će dati inicijativu i usvojiti odluku u tom smislu, a Ured državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji će procijeniti da li je ta odluka u skladu sa Zakonom o područjima općina, gradova i županija. Ako ne bude primjedbi i reakcije Ureda, odluka će biti prihvaćena i može se provesti. Vjerujem da će to biti u skoroj budućnosti – pojašnjava načelnik Jovičić.

Milan Cimeša

Udruženje žena Trpinje organizovalo izložbu rukotvorina i starih zanata

Puštanjem krvi do zdravlja i druge priče

Najviše pažnje privukao je alat seoskog brice Vojina Todorčića koji se ujedno bavio “puštanjem krvi” i vađenjem zuba

Udruženje žena opštine Trpinja organizovalo je izložbu rukotvorina i starih i zaboravljenih zanata s tog područja pod nazivom “Stari zanati-nova mogućnost”.

– S obzirom na činjenicu da veliki broj mladih ljudi napušta sela tražeći posao, došli smo na ideju da ih upoznamo sa starim zanatima koji su pomalo zaboravljeni, a mogli bi se obnoviti i pružiti šansu za zapošljavanje, kaže Marija Opačić, predsednica Udruženja žena.

Članice ovog udruženja su u proteklih mesec dana posetile zanatlije u Trpinji, zabeležile sve detalje procesa proizvodnje ili uslužne delatnosti, a potom sve to slikom i tekstom prezentovale na izložbi postavljenoj u trpinjskom Domu kulture. Posetioci su tako mogli videti kako izgledaju kovački, krojački, obućarski, stolarski, molerski, brijački, mesarski i drugi zanati, ali isto tako kako se pripremaju domaći kolači prema tradicionalnim receptima ili kako se prave sveće od voska.

– Svaki od ovih starih zanata može biti ideja za samozapošljavanje. Potrebno je samo malo modernizovati alat i posao je tu. Neki mladi ljudi su to prepoznali pa tako imamo jednog mladića koji se počeo baviti molerskim zanatom i puno nam je pomogao oko uređenja dečjeg igrališta u dvorištu Doma kulture, gde smo ofarbali sve sprave za igranje. Stolari su nam pomogli da uredimo prostor za odmor, klupe i stolove, a uz pomoć ljudi iz rasadnika “Omorika” u Trpinji, sve smo oplemenili starim autohtonim biljkama i napravili jedno etno-dvorište, dodaje predsednica trpinjskog Udruženja žena.

Među predstavljenim zanatima najviše pažnje privukao je alat nekadašnjeg seoskog brice Vojina Todorčića koji se osim brijanjem takođe bavio “puštanjem krvi” i vađenjem zuba jer nekad nije bilo puno doktora. Ovaj 77-godišnjak je u ranoj mladosti nasledio zanat od svog dede, a u kuću Todorčića zalazili su mnogi koji su imali problema sa zdravljem usled povišenog krvnog pritiska zbog čega je trebalo “pustiti krv”.

– Krv se pušta iz ruke i iz leđa. Dolazili su mi ljudi koji su imali problema sa bolovima u leđima, a nakon puštanja krvi, bol bi prestala, priča Vojin pokazujući sprave pomoću kojih je to radio. Bio je i jedini brico u selu koji je, kaže, bezbolno vadio zube.

– Išao sam mesec dana u Novi Sad na vežbanje, ali ne zbog popravljanja već samo vađenja zuba. Dođu ljudi u po noći, lupaju na vrata i mole da ih spašavam od zubobolje. Svima sam pomagao i taj posao nikad nisam naplaćivao, kaže naš sagovornik koji je za 30 godina imao gotovo hiljadu takvih “pacijenata”.

– Što se tiče dezinfekcije tu je bila rakija koju neki i progutaju, šali se Vojin, a onda ozbiljno pojašnjava kako je postojala tzv. tipsa pomoću koje se dezinfikovala rana. Kaže da nikad nikakvih problema nije bilo i da su svi bili zadovoljni. Iako se ovim zanatom danas niko ne bavi, bio je zanimljivo pogledati kako se to nekada radilo.

Projekat vredan 12 hiljada kuna finansirala je Fondacija za razvoj civilnog društva “Slagalica” iz Osijeka, s tim da je trećinu sredstava obezbedila Opština Trpinja koja inače podržava rad Udruženja žena.

– Ovu građansku inicijativu smo izabrali zato što je inovativna i značajna za čitavu lokalnu zajednicu u Trpinji, a posebno zbog toga što se većim delom zasniva na volonterizmu, kaže Danijela Goluska iz “Slagalice”.

Izložbi su prisustvovale i predstavnice Udruženja žena “Zlatne ruke” iz Bačke Palanke s kojima je trpinjsko Udruženja žena uspostavilo saradnju pre nekoliko meseci. Tako će žene iz Trpinje uskoro učestvovati na manifestaciji “Dunavski vez” u Bačkoj Palanci.

– Želja nam je da povežemo žene od Švarcvalda do Crnog mora koje će se takmičiti u izradi “Dunavskog cveta” u tzv. “tambur bodu” koji podrazumeva vezenje bez pravila. Očekujemo 30-tak udruženja, a pobednik će osvojiti originalnu bačku nošnju. Uslov za učešće na manifestaciji je da svako udruženje ponese deo narodne nošnje iz svog kraja, a krajnji cilj je da u Bačkoj Palanci formiramo muzej narodnih nošnji naroda koji žive uz Dunav, pojašnjava Zora Kajtez, predsednica Udruženja žena “Zlatne ruke”. Želja dva udruženja je da u budućnosti rade na zajedničkim projektima koji bi bili finansirani iz fondova Evropske unije.

Dragana Bošnjak

Još jedna antifašistička obljetnica na širem karlovačkom području

72. rođendan Drugog kordunaškog odreda

I ove godine tradicionalno, drugog vikenda u avgustu, u Gornjem Skradu u općini Krnjak obilježena je 72. godišnjica formiranja Drugog kordunaškog partizanskog odreda, poznatijeg kao Skradski odred. Ujedno je proslavljena 68. godišnjica pobjede nad fašizmom.

Skradski odred je formiran ubrzo nakon Prvog odreda Debela kosa formiranog 27.jula 1941. godine, a dva tjedna kasnije, krajem avgusta, formiran je i treći odred u Perjasici. Bio je to odlučni odgovor Kordunaša na teške zločine na tom dijelu Korduna odmah po formiranju NDH. Počelo je, podsjećamo, u Veljunu na Đurđevdan 6. maja 1941. (525 žrtava), pa preko Ivanović jarka 29. jula ( 380 žrtava) i drugih stratišta – a znalo se već i za zločine u Glini i drugdje. Druge nije bilili se braniti ili kod kuće čekati sigurnu smrt. Na spomenik partizanima i žrtvama fašističkog terora u Gornjem Skradu i ove su godine povodom dana formiranja Odreda, položeni vijenci i zapaljene svijeće.

Parastos poginulima borcima i svim žrtvama, u mjesnoj crkvi služio je paroh iz Kolarića Željko Vidaković. Potom je, također po tradiciji, održan narodni skup.

M. C.

Topusko – najbolje mjesto za odmor i liječenje od Karlovca do Siska

Banija i Kordun na rashlađivanju

Našlo se na velikom parkiralištu uz bazene, mnoštvo automobila registracijskih oznaka iz susjedne BiH, Zagreba, Osijeka, Gospića, Rijeke, Zadra i drugih

Za ekstremnih vrućina, krajem srpnja i početkom kolovoza, koje su zasigurno bile na samoj granici elementarne nepogode, mnogobrojni stanovnici Banije i Korduna potražili su spas i osvježenje na bazenima Top – Termi u Topuskom, najvećem turističkom centru Sisačko – moslavačke županije. Našlo se, doduše, na velikom parkiralištu uz bazene, mnoštvo automobila registracijskih oznaka iz susjedne BiH, Zagreba, Osijeka, Gospića, Rijeke, Zadra i drugih, ali oznake SK i KA uveliko su prednjačile, pa su vikendima, od 3000 i više kupača, barem 2000 bili Banijci i Kordunaši. Na bazenima je redovito velik broj i registracijskih oznaka iz Srbije, jer mnogi Banijci i Kordunaši dolaze ovdje ljeti kod rodbine u posjet, ili da bi obišli kuće u koje se još nisu vratili ili to nikad neće učiniti.

Mira Vranešević iz Siska i njena majka Jagoda ljeti su redovni gosti na bazenima.

– Kad su ovakve nesnosne vrućine ne mogu niti zamisliti što bih poslije podne radila kod kuće. Ujutro još nekako mogu obaviti neke poslove, skuhati ručak i pobrati nešto iz vrta, ali poslijepodne je pakao. Spas potražimo u Topuskom, rashlađujemo se i odmaramo, a kući idemo tek kad se bazeni zatvaraju – kaže Mira Vranešević.

Top – Terme Topusko nude pet otvorenih bazena – osim kupanja i druge zanimljive sadržaje, a Nada Likarević, voditeljica službe za sport i rekreaciju kaže da imaju mnoštvo uređenih sportskih terena za odbojku, mali nogomet, tenis, kuglanje, boćanje, stolni tenis mini-golf i drugo, a gosti posebno vole sportove na vodi.

– Vikendom smo u punom pognu, organiziramo natjecanja među kupačima, provodimo redovno, uz glazbu, i aerobik u bazenima, što je izuzetno prihvaćeno, a u suradnji s tvornicom sladoleda Ledo, svi pobjednici natjecanja dobivaju sladolede. Neki dan smo imali izbor najljepših muških nogu na bazenima, što je izazvalo buru smijeha i zadovoljstva – kaže Nada Likarević.

Ingrid iz Vrginmosta sa mužem i djecom ne propušta kupanje.

– Živimo u Austriji gdje nas je ratni vihor odnio još 1995. Ljeti dolazimo u polu obnovljenu kuću, gdje sam rođena i gdje možemo prespavati. Većinu dana provodimo u Topuskom i uživamo. Suprug, Austrijanac, ne može se načuditi ovim našim ljepotama. No dok mi domaći mislimo kako je sve super, on smatra da ovdje treba još puno uložiti i napraviti najljepši turistički centar u Europi. Bili smo i na moru, no moj muž kaže kako kraj ovakve ljepote more nije potrebno. Oduševljen je hladnim noćima i prirodom u Vrginmostu i Topuskom. Govori tečno dvadesetak hrvatskih riječi, među kojima uz par psovki, zna reći “rakija, čevapi, pivo” i uzrečicu: “Hajdemo u Topusko!” – kaže Ingrid.

Na bazenima je odlična je ponuda hrane i pića, a konobar Tihomir Toljan ne krije zadovoljstvo posjetom i potražnjom.

– Najbolji potrošači su “naši” ljudi. Stranci već malo kalkuliraju. Ove godine je hit prodaja jeftinih pekarskih proizvoda koje pripremamo i pečemo pred očima gostiju, ovdje na bazenu, pa se uvijek može naći vrućih pita sa sirom, krumpirom i špinatom, te mnoštvo toplih peciva svih vrsta. Posla ima dosta, nije lako raditi na vrućini, ali kada vidimo kako su gosti zadovoljni, zadovoljni smo i mi – kaže konobar Tihomir.

Milutin Gnjatović iz Novog Selišta kraj Petrinje svoju unuku redovito, za velikih vrućina, vodi na kupanje u Topusko.

– Pa ovo je raj na zemlji! Od kuće smo ovdje na bazenima za dvadesetak minuta vožnje. Ima svega pa unučica uživa u sladoledu, kupanju, toboganu i na ljuljačkama. Uživam i ja, hladno pivo u hladovini velikih stabala je sve što mi treba. Da je ulaznica za bazene i dvostruko skuplja, ja bih dolazio – kaže Milutin.

U Topuskom se dade naći i “prolaznih” gostiju. Mladi bračni par, Ivana i Josip Domazet iz Vinkovaca krenuli su na more i odlučili putovanje provesti u dvije faze, odmoriti se negdje na pola puta. Skrenuli su sa glavne ceste prema Topuskom, odlučili ručati, malo se odmoriti pa dalje. U hotelu su čuli za bazene, otišli pogledati i – ostali dva dana.

Ovo je izvrsna prilika da uživamo i malo uhvatimo tamnije boje prije mora. Skrenut ćemo i na povratku – obećava Ivana Domazet.

  •  

Spomenike kulture i baštine oteti od zaborava

Direktor Top – Termi odnedavno je Gordan Žurga, čovjek koji je vrlo brzo shvatio da kupanje u bazenima nikako ne smije biti jedino što se nudi gostu najvećeg turističko rekreacionog centra u Sisačko – moslavačkoj županiji:

– Impresioniran sam bogatom poviješću Topuskog, gdje na svakom koraku susrećete ostatke Starog Rima, srednjevjekovnih građevina, austrougarskih zdanja, perivoja i parkova. Činjenica da je, u vrijeme kada ni u tragovima nije bilo Pariza, Londona, Beča ili Zagreba, ovdje, prije više od 2000 godina bila bolnica u kojoj su liječeni rimski legionari oboljeli ili ranjeni na području istočnog dijela Rimskog carstva, nadilazi “obično” kupanje.

Naši gosti uglavnom ne primjećuju ostatke portala cistercitske crkve u parku Opatovina, glasovitu Kamenu spomenicu zapuštenu i zaraslu u grmlje, kameni sunčani sat koji već odavno ne “kuca”, kadu u kojoj se liječila i kupala poznata Sofija Jelačić, supruga još poznatijeg bana, zaraslu u travu. U Top – Termama ćemo sve učiniti da spomenike kulture i baštine otmemo od zaborava, uredimo ih i široko otvorimo našim gostima, najavljuje Žurga.

Vladimir Jurišić

Slavni Baranjci: József Angster (1834-1918)

Čuveni graditelj orgulja iz Kačvole

József Angster gradnju orgulja izučio je u domovini, a dulje se usavršavao u Parizu

U prvoj knjizi “Hrvatskog biografskog leksikona” (1983) objavljen je kratak članak o graditelju orgulja Józsefu Angsteru. U tom članku piše da je on rođen prije 179 godina, 7. jula 1834, u mjestu Kácsfalu, a umro prije 95 godina, 9. juna 1918, u mjestu Pécs. Korisnici toga leksikona vjerovatno znaju da je Pécs najveći grad u mađarskoj Baranji, kojega mi nazivamo Pečuj ili Pečuh. Ali malo ko zna gdje je taj Kácsfalu, a to vjerovatno nisu znali ni urednici spomenutog leksikona.

A Kácsfalu (narodski Kačvola) mađarsko je ime sela Jagodnjaka, koje se danas nalazi u hrvatskom dijelu Baranje i središte je i sjedište Općine Jagodnjak. U vrijeme kad je Angster rođen, selo Kácsfalu pripadalo je Ugarskoj. Nakon Prvog svjetskog rata pripalo je Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji) i tada mu je promijenjeno ime u Jagodnjak. Od 1945. Jagodnjak je u sastavu Hrvatske pa je zato smiješno da se u hrvatskom leksikonu spominje samo njegovo mađarsko, a ne i službeno ime.

József Angster (u nekim izvorima i Josef, Joseph, Josip) gradnju orgulja izučio je u domovini, a dulje se usavršavao u Parizu kod znamenitog orguljara (ne orguljaša!) Aristidea Cavaillé-Colla (čitaj: Aristid Kavaje-Kol). Godine 1867. vratio se u domovinu i u Pečuju osnovao vlastitu radionicu, koju su kasnije preuzeli njegovi sinovi Emil i Oskar. Njegove orgulje mogu se pronaći u mnogim crkvama u Austriji, Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, u Rimu (Italija), Rumuniji, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji, Ukrajini i – Hrvatskoj.

Učestvovao je u gradnji orgulja za kelnski dvorac te za crkvu Notre Dame i crkvu Svetog Trojstva u Parizu. Najveće su mu djelo orgulje u bazilici Sv. Stjepana u Budimpešti (1905). Sagradio je 45 orgulja u Hrvatskoj (Međimurje, Podravina, Baranja, Slavonija), a među njima najpoznatije su one u kapeli dvorca Prandau-Normann u Valpovu (1876), u baranjskoj Duboševici (1889; koja se u Angsterovo vrijeme zvala Dályok), Kotoribi (1900) i Prelogu (1902).

Izuzetno vrijedne mehaničke orgulje na pjevalištu (korošu) kapele u valpovačkom dvorcu imaju 18 zvučnih registara na dva manuala i pedalu. Njihov naručitelj, barun Gustav Hilleprand od Prandaua, tražio je da budu izrađene od najkvalitetnijih materijala, bez obzira na cijenu. Organolog (proučavalac orgulja!) prof. Ladislav Šaban za te orgulje tvrdi da su skupocjen instrument iz radionice najpoznatijeg mađarskog graditelja, sposobne za koncertno sviranje i jedan od najvrednijih spomenika kulture ove regije. Štaviše, na jednom je mjestu čak zapisao da su “izuzetno djelo osobite umjetničke vrijednosti, koje je danas spomenik kulture najviše (međunarodne) kategorije i nedvojbeno stoji na prvom mjestu među spomeničkim orguljama Slavonije”.

Iz članka Darka Varge, objavljenog u “Godišnjaku njemačke narodnosne zajednice” (2008), saznajemo da su orgulje s potpisom Angster bile ugrađene u mnoge crkve u hrvatskom dijelu Baranje: Baranjsko Petrovo Selo, Batina, Čeminac, Darda, Duboševica, Jagodnjak, Karanac, Kneževi Vinogradi, Kneževo, Kozarac, Lug, Petlovac, Podolje, Topolje, Torjanci i Zmajevac. Sva ta naselja, osim Darde, u Angsterovo vrijeme nosila su drugačija imena.

J. Nedić

Osječani na Književnom maratonu u Žitištu

Biblioteka “Branko Radičević” i Klub knjige “Branko Radičević” iz banatskog Žitišta organizuju Književni maraton, koji je ovoga ljeta održan već trinaesti put. U posljednjih nekoliko godina na Maratonu učestvuju i članovi osječkog pododbora SKD-a “Prosvjeta”. Direktorica Biblioteke Vesna Ćuk kaže:

– Čini nam veliku čast i zadovoljstvo da na našem Maratonu učestvuju i pisci iz Osijeka i okoline. Ove godine su nam bili Milenko Vasiljević – Čiko (na slici), Mihajlo Zečević i Miodrag Nedeljković. Na ovogodišnjem Maratonu su učestvovali i pisci iz Temišvara iz Saveza Srba u Rumuniji: Slavomir Gvozdenović, Ivo Munćan, Srboljub Mišković, Blagoje Čobotin i Ljubomir Stepanov, kao i literarni stvaraoci iz Bačkog Petrovog Sela, Iriga, Novog Sada, Kikinde, Zrenjanina i Žitišta.

J. N.

Stogodnjak (176)

16. 8. – 23. 8. 1913: “Prigodom rođendana Njegova Veličanstva, cara i kralja Franje Josifa I. služiće se 18. avgusta u 10 i po sati svečano blagodarenije u ovdašnjoj pravoslavnoj srpskoj sv. Preobraženskoj crkvi”, stoji u obavijesti ovdašnje mitropolije, a prenosi je većina zagrebačkih novina.

* počeli su upisi u Srpsku autonomnu javnu učiteljsku školu u Karlovcu za školsku godinu 1913/1914. U prvi razred primaju se učenice koje su navršile 14 godina i uspješno završile 4. razred više djevojačke škole ili “kojeg drugog ovoj ravnopravnog zavoda, a uz to su zdrave i dobrog vladanja. A to se ima dokazati: krsnim listom, školskim i liječničkim svjedočanstvom. Rimokatolkinje mogu biti upisane na temelju dozvole kraljevske zemaljske vlade… Svaka učenica plaća godišnji prinos od 8 kruna, polovicu na početku svakog semestra, uz to i 1 krunu za literarno svoje društvo, a novoupisane 2 krune upisnine. Učenice koje nisu pripadnice mitropolije karlovačke, plaćaju još školarinu od 80 kruna godišnje u dva obroka. Samo rimokatoličke pripadnice grada Karlovca plaćaju polovicu školarine…”

* list Vrač pogađač počeo je na svojim stranicama objavljivati listu svih dužnika koji su ga u zadnjih nekoliko godina zakinuli na razne načine – u pretplati, neuplaćivanjem troškova za korištenje oglasnog prostora i drugo. “Neka svako ko je tako postupio vidi kakav je”, poručuje još Vrač pogađač.

* iz srijemskog Sviloša stiže ovaj apel: “Pošto je naša mala parohijska kuća, koja je bila trskom pokrivena, dana 8. o. m. nepoznatim načinom u 10 sati noću zapaljena i izgorela, bačeni smo sada još u veću nevolju i bedu, nego što smo bili. Selo je jako malo i siromašno, te nema sredstava ni da se izdržavati može. Zemlje je malo, a nije plodna, nego spada u najnižu klasu po vrsnoći. Nismo dakle u stanju sami opraviti svoj parohijalni dom. Zato se obraćamo na naš mili srpski narod i njegove rodoljube, da bi nam s prilozima u pomoć pritekli, da nam ogorela i razrušena parohijalna kuća ne stoji pored crkve na ruglo i podsmevku inoveraca… Štogod bude dato, neće biti izgubljeno, nego će biti jasan dokaz srpske svesti i darežljivosti, te će biti sve najtačnije zabeleženo i putem našeg novinstva objavljeno…” kaže se, uz ostalo, u apelu kojeg potpisuju članovi Srpske crkvene općine u Svilošu Janko Vranašević, Hadži Arsenije Jeremić i Stevan Jeftić.

* u selu Progar, kotar Zemun, u kući seljaka Strajnića, u razmaku od samo nekoliko dana umrle su četiri osobe. Ukućani su odmah, ne čekajući dozvolu mrtvozornika, pokopali mrtva tijela, govoreći da su “umrli bili jako bolesni”. Liječničkim pregledom ustanovljeno je da se doista radilo o bolesti i to o – koleri. Nalaz je potvrđen i pregledom djevojčice Dinke Strajnić iz iste kuće, koja je u međuvremenu također oboljela.

* “Modni atelje engleskih kostima i francuskih haljina K. Milinković, Zagreb, Gajeva ulica 17, preporuča poštovanim Srpkinjama ovaj jedini u ovoj struci srpski najmoderniji uređeni posao, koji je stekao ugledan glas sa svojim modernim krojem i ukusnom izradom”, kaže se uz ostalo u novinskom oglasu broj 1448.

Đorđe Ličina