Mohsen Makhmalbaf: Više nego hranu, danas trebamo nadu

Ljetnim odmorima još uvijek prikrivenoj, no ipak narastajućoj (hrvatskoj) atmosferi malodušnosti i beznađa, 16. Motovun film festival suprotstavio se na najbolji mogući način: ne samo da je, posvećen najvećoj europskoj nacionalnoj manjini, s Ciganima poletio u nebo, nego je i veći dio svog bogatog programa s jedne strane prepustio e/imigraciji, a s druge podjednako neukrotivoj kombinaciji visoko sofisticirane konceptualne umjetnosti i aktivizma, dvama trenutačno možda i jedinim, nerijetko isprepletenim odgovorima na uzavreli suvremeni fundamentalističko-neoliberalni svijet.

Posve primjeren ovogodišnji festivalski glavni gost, dobitnik nagrade “Maverick” za neukalupljenost, bio je iranski redatelj, montažer, producent i pisac Mohsen Makhmalbaf, disident koji, pod prijetnjom smrću iranskog vrhovnog vođe, već osam godina živi u Europi. Autor preko dvadeset igranih, dokumentarnih i kratkih filmova te otprilike toliko romana, knjiga priča, studija, članaka i drama, Makhmalbaf je, kako sam kaže, od mladog militanta uz pomoć čitanja, obrazovanja, kulture i umjetnosti nakon zatvora postao beskompromisni borac za ljudska prava i prekaljeni filmaš. Motovunskoj publici predstavio se svojim vjerojatno najpoznatijim filmovima: igranim “Trenutkom nevinosti” (1996.) i “Kandaharom” (2001.) te najnovijim, dokumentarističkim traktatom “Vrtlar”.

Pod prijetnjom zatvora u vlastitoj zemlji, kao prvi Iranac “Vrtlara” ste snimali u Izraelu. Govoreći o jednoj iznimno otvorenoj i miroljubivoj monoteističkoj vjeri – bahaizmu, otvorili ste pitanja koja su danas možda i važnija od onih o razlikama između religija: o vjeri i ateizmu, religioznosti i sekularnosti…

Za mene, film je oruđe za mijenjanje svijeta. To je svojevrstan most između različitih udaljenosti, kulturalnih i drugih, svojevrsno pismo jedne nacije drugoj, otvoren prozor…

I svojevrsna vremenska mašina koja “popravlja” stvari iz prošlosti?

Da. Kad bih bio pekar, spremao bih kruh; da sam učitelj, učio bih djecu nešto što im je korisno… Ali ja sam filmaš i trebam snimati filmove. Naravno, važno je kakve filmove, s kakvim konceptom. Nisam od onih koji prave filmove za zabavu, iako bi film na neki način trebao biti i zabava. Ja želim podučavati, osvijetliti ono što je neophodno da bude vidljivo, ponuditi publici neku poruku, naučiti ih nešto što su zaboravili ili trebaju znati. To je razlog zašto radim filmove: da razmislim o nečemu što je važno za naše živote.

Film je kao pjesma

Koliko je važno stvoriti nešto što je naizgled nemoguće, no kad to vidite na filmu, pomislite – možda ipak…?

Naravno, film je magija, on treba biti živ, treba dušu, a ne da gledatelju nudite samo “mrtvo tijelo”. Mnogi su filmovi rođeni mrtvi, a ne živi. Kao autor nastojim u svakom svom djelu dati nešto iz svog života, ne samo teorijske stvari.

Je li to danas imalo jednostavno? Zbog Hollywooda publika je naviknuta na “mrtve” filmove, mnogi redatelji diljem svijeta trse se raditi jednako…

Oni misle o filmu kao industriji, kao o poslu. Ako mislite o filmu kao o poslu, izgubit ćete svoj talent. Jer biste, kao, trebali usrećiti druge ljude novcem ili nečim sličnim. Ovo nije posao, nije industrija, nego nešto važnije od toga. Snimio sam “Vrtlara” s dvije handycam kamere, jedina ekipa bili smo moj sin i ja te još jedna osoba koju smo pet minuta podučavali kako da snima… Tako smo krenuli u to. Za postprodukciju zamolili smo pomoć Busan film festivala. Nedavno sam na sličan način završio još jedan film u Južnoj Koreji. Film je kao pjesma: biti pjesnik nije posao, nego nešto drugo. Postoje dva puta: prodati svoju dušu filmu nalik holivudskome ili misliti drugačije. Nekad treba ići na niskobudžetni film, nekad na bezbudžetni film, nekad mogu pomoći kulturne zaklade… Ako ćete raditi ozbiljne filmove, nije lakpogledajte Tarkovskog – koliko je filmova on napravio u svom životu? Vrlo malo. Između svakog filma dugo je čekao za novu mogućnost da napravi ozbiljan film. Odjednom, Hollywood proizvodi tisuće filmova koje zaboravite minutu nakon što ste ih odgledali: nemaju utjecaja na naš život, osim lošeg. Ali zato su tu festivali, to je dobra stvar: mala publika, ali ozbiljna. Umjetnički filmovi također su jako dobri. Trebamo insistirati na svemu tomu, ne gubiti nadu.

Koliko je za stvaranje dobrih filmova bitan osobni integritet autora?

Danas je snimanje filmova lakše nego prije, zbog digitalnog formata s tehničkim dijelom posla možete izaći na kraj vrlo lako, možete snimati filmove čak i sa svojim mobilnim telefonom, montirati na svom laptopu… Ali koncept je važniji, stil pravljenja filma, umjetnik – sve je to važnije od tehničkog oruđa. Ovisi o vašem talentu, smislu vašeg života. Mnogi bi ljudi željeli biti umjetnici, ali čekaju na podršku. Oni misle: OK, imam dovoljno talenta, ali trebam novac. A jeste li ikad čuli da pjesnik kaže: imam dar za pisanje pjesama, ali trebam novac? Ne, ja imam papir, olovku i pišem svoju pjesmu. Ne vjerujem u izgovore o tehničkim problemima. To je riješeno nakon digitalne revolucije.

Izgubili smo osam godina

Najveći problem je ipak smanjivanje istinske filmske publike.

Da. Ali treba razmišljati ovako – kako možemo imati dobru publiku? Festivali nam u tomu mogu pomoći. Ima i puno dobrih novinara koji podupiru dobre filmove, naći ćete ih u svakoj zemlji. Postoji ta jedna zajednica dobrih filmaša, publike, kritike i novinara, festivala… Trebamo ustrajati u tome, ne biti beznadni. No tu je i odgovornost publike: oni također trebaju dovoditi druge ljude u kino, upoznavati ih s dobrim filmovima, senzibilizirati ih za umjetnički film; nije to samo odgovornost novinara ili filmaša. Ako svaki gledatelj dovede još jednoga, bit će nas dva puta više. Da, svaki gledatelj ima odgovornost da dovede još jednoga na umjetnički film!

Kakva je na tom planu situacija u Iranu?

Iran je izvrsna zemlja za umjetničke filmove. Da sam svoje filmove napravio prije revolucije, imali bismo dvije tisuće gledatelja. Nakon revolucije bilo ih je milijun! Za umjetnički film! Možete li to zamisliti? U isto vrijeme, mogli smo mijenjati zemlju: mentalitet publike se mijenja gledanjem naših filmova. Čak i sada, kad radim filmove izvan Irana, oni se prikazuju na crnom tržištu ili preko satelita i stižu do mnogih gledatelja.

Ne živite u Iranu već osam godina. Kakve su trenutačno vaše veze s domovinom, kakva je tamo situacija?

Situacija je bolja sada, zbog novog predsjednika koji je bolji nego prethodni. Ali problem je vrhovni vođa koji je nešto kao kralj i ima 80-postotnu vlast nad svime. Zamislite, zemlja u kojoj je veliki učitelj nekad bio jedan Rumi, sada ima takvog vrhovnog vođu! Ipak, uvijek kad imamo dobrog predsjednika, tu je mali prozor kroz koji zrak može ući. Prethodni predsjednik je bio užasan; izgubili smo osam godina života. Ja se još uvijek ne mogu vratiti: vrhovni je vođa jako ljut na mene jer o svemu, kako bih promijenio situaciju, govorim slobodno – o religiji, o njegovu privatnom životu, o svemu… Ali drugim je ljudima postalo malo bolje. Naša je snaga mlada generacija: kad se dogodila revolucija, bilo nas je trideset milijuna, sada nas je osamdeset milijuna. Većina u Iranu su mladi rođeni nakon revolucije: 68 posto osoba je mlađe od revolucije. Oni trebaju ljubav, posao, slobodu… Oni mogu promijeniti situaciju. Jednog dana kvantiteta će postati kvaliteta i sve će se promijeniti. Povezani su internetom, bolje od moje generacije znaju što žele, imaju iskustvo religiozne vlade i mrze takvu vrstu religije. Oni imaju nadu, vjeruju da bi se nešto trebalo dogoditi.

Ima li vremena, ima li ovaj suvremeni svijet uopće još vremena?

Ne govorim o ovoj civilizaciji. Ni u “Vrtlaru” ne podržavamo ovu civilizaciju, utemeljenu na takmičenju, borbi: ja se borim s tobom u slavi, ti se natječeš sa mnom u novcu, on se natječe s nama u nečemu trećem… Ljudi se natječu jedni s drugima za ljubav i sve ostalo. I svi su na gubitku. Jer u takmičenju imate samo jednoga pobjednika, a i on je u strahu jer će sljedeći put netko drugi pobijediti njega. To nije dobra civilizacija i vjerujem da će ona jednog dana biti uništena. Ovo je vrijeme pada: u filmu, u civilizaciji, u moralu, u stvarnom, dubokom znanju. Pogledajte, posvuda su veze za internet, ali što je na internetu? Dvjesto tisuća ljudi ubijeno je u Siriji tijekom samo dvije godine, ali nikoga nije briga za to!

Čudo je proces

Veliku odgovornost za to snose i (zapadnjački) mediji koji su mahom izgubili kredibilitet. Trenutačno su upravo filmovi ti koji kao da bolje, pa čak i brže pronose istinu.

Zato što se mediji ponavljaju. Kad sam snimio film “Kandahar” o Afganistanu, tada nitko nije pričao o toj zemlji. Otišao sam osobno, tajno, da vidim svojim očima što se događa. I vidio sam dvadeset tisuća ljudi kako umiru od gladi, a nitko ne govori o tomu… Mnogi su gubili noge zbog mina, djeca nisu išla u školu zbog talibana, a zemlja je bila poput pustinje. Kad sam snimio taj film, svi mediji su šutjeli. To je sve zbog “burki”: imamo burke na licima žena, ali i burka-medije koji prekrivaju umove ljudi. Zbog toga nam nezavisni film može puno pomoći: kvaliteta je važnija od kvantitete, ako primijenite duboku opservaciju. Ako kažete nešto istinito, malo-pomalo proširit će se posvuda. To se događa u svemu. Treba pokušati naći nadu u beznadnim situacijama. Ako izgubimo nadu, ne preostaje nam ništa da preživimo. Više nego hranu, danas trebamo nadu. Čudo nije nešto što se dogodi jedan dan, odjednom. Čudo je proces…

Je li teško živjeti pod stalnom prijetnjom?

Ne želim razmišljati o tome. Ne želim na to gledati iz tog kuta, to ne bi bio život. Do sada je na različite načine ubijeno 280 iranskih intelektualca, i sam sam bio medu 15, pa među šest, pa među četiri osobe koje je iranski režim želio ubiti. Ali ja i dalje stvaram.

Već neko vrijeme živite u Europi. Kako to iskustvo utječe na vašu umjetnost?

Radio sam filmove u deset različitih zemalja: čak i prije nego što sam otišao iz Irana, snimao sam u Turskoj na turskom, u Tadžikistanu na ruskom, u Pakistanu… A sada i u Južnoj Koreji, Italiji, Izraelu… Čovječanstvo je čovječanstvo posvuda, problem je isti. Jedino je jezik različit: većina kulture zapravo je utemeljena na jeziku. U središnjoj Aziji kulture su nalik jedna drugoj, u islamskim zemljama također, i kod kršćanstva i islama naći ćete sličnosti… Za mene, u 56. godini, ljudsko biće i njegovi problemi posvuda su isti: to je ova besmislena civilizacija.

Jedan od odgovora kao da ste našli kod bahaija…

Bahaizam je nastao prije 170 godina u Iranu, njegove sljedbenike iranska je vlada izbacila u Irak, a onda su iz Iraka išli dalje… Bahaiji vjeruju da sve religije nadopunjavaju jedna drugu i nemaju posebno mjesto za molitvu. Misle da su kršćanstvo, judaizam, islam… isto. Na početku filma kažem da nisam religiozan, a na kraju nabrajam da sam sve to, ali ne spominjem bahaizam. Ne želim podržavati ništa osim dijaloga, razumijevanja, tolerancije, ljudskog dostojanstva, prihvaćanja svih dobrih ideja.