Pomozimo bogatima!

Mi mislimo vrućina, a ono u stvari javna rasprava! Tako bi se moglo sažeti stvarno događanje ovih ljetnih tjedana, u kome je Vlada, sa svog kolektivnog godišnjeg odmora, ponudila na uvid izmijenjene zakone o radu i mirovinskom osiguranju, ne bi li mi građani baš sad rekli što o njima mislimo. I dok medije zatrpavaju komentari tko kome fućka od trenutnih vršitelja funkcija na raznim državnim i paradržavnim dvorovima, i kad je to primjereno, a kada nije, istovremeno postavljanje sistemskih osnova za dalju povećanu eksploataciju i otuđenje većine stanovništva – od vlasnika njihove radne snage, a na kraju i od sebe samih – ostaje uglavnom u dirigiranoj javnosti netematiziranim. A jasno je i zašto privatni vlasnici javnosti nemaju volje za davanje prostora takvoj raspravi, pošto im glavni smjer promjena potpuno odgovara. I više od toga: ta on je za takve privatne vlasnike svega, sada već više strane nego li domaće, i rađen.

Kada smo u zadnjoj, dekadentnoj fazi socijalizma htjeli reći (često iz suprotnih motiva!) da samoupravljanje ne funkcionira, okomili bismo se na birokratski žargon samupravnih sporazuma i društvenih dogovora. I gdje smo u jeziku administracije sada, kada je samoupravljanje odmjenilo dirigirano upravljanje „ljudskim resursima“, a sve na veću slavu menadžerske epopeje, koja nije ništa drugo nego vječna hipostaza kapitalističkih birokrata? Pred nama je, barem tako piše u novinama, „izvješće o provedenom savjetovanju o Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa za Nacrt prijedloga zakona o mirovinskom osiguranju“: koga ovaj titular ne odbije od teme teškom mukom će se probiti do shvaćanja sadržaja prdloženih reformi. Ovaj autor dokučio je neka mjesta: trebati će raditi duže, a prepreka za kontinuirani radni staž biti će sve više (vidi prijedlog Zakona o radu). Baš zato zakonodavac će pojačano penalizirati odlaženje u mirovinu bez punog staža, dok će dodatno favorizirati onu manjinu manjine koja ispunjava sve (više nemoguće) uvjete. Mirovine se više neće vezati samo uz promjene potrošačkih cijena i prosječne bruto plaće, već i uz „promjene na tržištu“ (koje je izgleda uvijek negdje drugdje). Izmjenjena „formula za određivanje osnove mirovine“ biti će razmjerna stopama doprinosa za I. i II. mirovinski stup, no što će u budućnosti biti sa tim stupovima, ne kaže se.

Novi Zakon o radu (ZOR) biti će donesen – piše u novinama, premijer se time s godišnjeg ne hvali – do kraja oktobra. Uostalom, sve o tome, kao i o prethodnom, lijepo piše na web-stranicama Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Otvorena je javna rasprava o „Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka Nacrta prijedloga Zakona o radu“. Ako još niste znali, vi ili vaši ovlašteni predstavnici o tome s Vladom raspravljate već dva mjeseca i sad ste već siti priče. Treba uvesti – zamalo ste se već dogovorili – drugačiju politiku (manjih) otpremnina za radnike, dalju fleksibilizaciju radnog vremena (motiv: kako bi se smanjili troškovi poslodavca), dodatnu promociju nepunog radnog vremena, ukidanje apsolutne zaštite otkazivanja ugovora o radu radnicima koji koriste rodiljna i roditeljska prava, ukidanje mogućnosti regulacija plaća jednostranim pravilnicima o radu. Cijela struktura ZOR-a bit će izmijenjena, tako da će se on sada sastojati od dva dijela. U prvom će se radni odnosi tretirati kao individualni, a tek u drugom kao kolektivni. Ukratko, pravi (para)državni birokrati (u Vladi i korporativnom sektoru, a ne na šalterima javnih usluga) zaključuju, a novinari bez primjedbi prenose, kako je jedan od ciljeva novog radnog zakonodavstva smanjenje „indeksa zakonske zaštite zaposlenja“. A to je dobro zato što se time potiče novo zapošljavanje, prije svega mladih!?

Dakle, glavna teza je: kao radnici bit ćete dodatno obespravljeni. Ali to je za vaše dobro, jer time, svojom lakom zamjenjivošću, kao još jedan puki trošak svojih dioničarskih gazda (da, rad je postao roba, ali posebne vrste, a za uništenje kritičkog znanja o tome pobrinut će se obrazovne institucije kao roba) u stvari se borite protiv nezaposlenosti. Nedostaje samo dodatak: za koju ste vi sami, a ne mi krivi! Iako se on, uspješno sprovedenim preformuliranjem uzroka krize kapitalizma i ovakvim „lijekovima“ za izlazak iz nje, sam nameće. Za krizu više nisu krive špekulacije financijskog kapitala – a da to ima veze sa tendencijskim padom profitne stope, to sigurno neće reći u Dnevniku – već lijeni i preplaćeni radni ljudi. Vi – naši dragi birači!

Veza vjerovnik-dužnik – piše o tome u predgovoru svoje knjige o proizvodnji zaduženog čovjeka talijanski teoretičar Maurizio Lazzarato (Proizvodnja zaduženog čovjeka; Esej o neoliberalnom stanju, Biblioteka Parezija, Zagreb, 2013) – intenzivira mehanizme eksploatacije i dominacije na svakoj razini društva. U lokaliziranoj verziji: oni koji se još čude da „njihova“ država ne vidi i ne valorizira pravedno njihovu žrtvu za nju, ipak počinju shvaćati da smo svi mi njeni dužnici. Jer, ona je svojom dobrotom omogućila da svatko – bio radnik ili nezaposleni, potrošač ili proizvođač, aktivan ili neaktivan, umirovljenik ili korisnik socijalne pomoći – sudjeluje u borbi oko zajedničke stvari našega „javnog duga“. Svi smo mi, sasvim nemetafizički, iako ne bez određene metafizike, dužnici, krivi i odgovorni spram kapitala koji se manifestira kao Veliki Vjerovnik, Univerzalni vjerovnik! Niste možda još niti počeli svoj radni vijek, usred ste njega ili na izlasku iz svijeta rada – ne mari, već ste jednako krivi za loše stanje privrede, javnih dobara i društva (jesmo li se za to borili?) u cjelini! Ako guranjem naoko sviju u „ekonomiju duga“ cijelo društvo postaje zaduženo, znači li to da su se napokon stekli društveni uvjeti da svi zajedno zapnemo i izbavimo se nevolja, na osnovu društvene solidarnosti zajedničkog, racionalnog cilja? Je li hrvatska narodna, da ne kažemo demokratska, zajednica, koja se ratom nije mogla do kraja realizirati (jer je protiv rata antagonizirala dio svoga stanovništva), sada napokon na horizontu, kao zajednica boraca protiv privredne dekadencije u zaduženost bez kraja? Ništa nije dalje od istine, koja će čak i „domoljubima starog kova“ nemilosrdno suprotstaviti one „novog“, ako je takva razlika ikada i postojala.

Jer, metafizika politike „znaš li, građanine, svoj dug?“ ne sprečava, već naprotiv baš produbljuje društvene nejednakosti. Kada bismo bili puki moralisti stali bismo na poanti kako su oni koji ovakve zakone protiv radnog naroda donose i provode sada u svojim (ili državnim) kućama i vilama i na jahtama (ako ne svojim, ono prijatelja koji su prepoznali zašto se isplati družiti s takvima). Ono što je na djelu jest klasna borba odozgo: ucjenjujući nas mogućim državnim bankrotom, žele se do kraja sprovesti višedecenijski mokri snovi nove buržoazije. A to znači srezati plaće na minimum, uništiti socijalne servise i sve privatizirati i isporučiti „svojima“ (bez obzira na vjeru i naciju). Po vilama i jahtama upravo se šepure novi korisnici nama zabranjene „socijalne pomoći“.