Saša Handžić Bosna nam je svima logor

Na ovogodišnjem Splitskom ljetu prikazana je predstava redatelja Olivera Frljića i Narodnog pozorišta iz Zenice “Pismo iz 1920”, pet godina nakon što je Milan Štrljić, tadašnji intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, zabranio premijeru Frljićeve predstave “Bakhe”. U “Bakhama” je redatelj koristio govor Ive Sanadera na splitskoj Rivi 2001, kada je tadašnji vođa opozicije veličao ratni put kasnije osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Da izbjegne skandal premijer Sanader je intervenirao, pa je predstava ipak odigrana. No tako proskribirana, ostala je svojevrsno siroče hrvatskog kazališta.

Takvu radikalnu sudbinu izbjeglo je “Pismo iz 1920”, iako s “Bakhama” ima sličnosti. I u toj predstavi, inspiriranoj istoimenom pripovijetkom Ive Andrića, Frljić se bavi ratnim zločinima počinjenima na tlu Bosne i Hercegovine, ali i jednim umjetnikom, glumcem i bivšim ministrom kulture kantona Sarajevo Emirom Hadžihafizbegovićem, koji je u monodrami izvođenoj u ratnom Sarajevu Bošnjacima spremnima oprostiti onima koji su im nanijeli zlo poruči”Dabogda vas rođena djeca proklela”. Budući da u vrijeme premijere Hadžihafizbegović više nije bio ministar, a htio je po svaku cijenu spriječiti da se u predstavi pusti isječak iz toga govora, nije mu bilo preostalo ništa drugo nego da telefonskim prijetnjama redatelju pokuša cenzurirati predstavu, no to mu nije pošlo za rukom. Predstava je igrala u svim dijelovima bivše Jugoslavije, osim u Makedoniji i Republici Srpskoj. U ovu drugu jedna se predstava Narodnog pozorišta iz Zenice uspjela probiti tek lani, nakon više od 20 godina, i to u neovisno kazalište Jazavac. S druge strane, naš sugovornik Saša Handžić, jedan od glumaca u “Pismu iz 1920”, kaže nam da je Banjalučko narodno pozorište “cijelo to vrijeme uredno dolazilo u Zenicu, sudjelovalo na festivalima i dobivalo nagrade”.

Jedan je glumac, govori nam Handžić, “vrlo rano napustio projekt jer je sudjelovao u ratu i bilo mu je traumatično raditi na takvoj predstavi”. I glumci iz konačne postave rat su proveli u Bosni, kao djeca, a Handžić iz ratne Zenice najviše pamti razdoblje kada je, nakon raskola s Armijom BiH, Hrvatsko vijeće obrane granatiralo taj radnički grad, čija je željezara svojedobno zapošljavala 25 tisuća ljudi iz čitave Jugoslavije.

U predstavi se četiri vojnika odjevena u neobilježene uniforme bore, siluju domaće životinje i grade koncentracijski logor, te u formi policijskog saslušanja, s najlonskim kesama preko glave, jedan drugog ispituju o ratnim i poratnim zbivanjima. U međusobnom rešetanju prozivaju se nacionalni i lokalni političari, eksplicira se njihova odgovornost za različite zločine, od ratnih do privatizacijskih, a za svakom optužbom slijedi i ona protiv svih koji su te političare birali na izborima. Na splitskoj izvedbi spominju se i nasilje na Gay Prideu, Ivo Sanader, Milan Štrljić i Željko Kerum, kao i građani Splita koji su te ljude i događaje aktivno ili šutke podržavali.

Naši zločini su tabu

Zašto se likovi u predstavi zovu vašim osobnim imenima?

Obično kada radimo u pozorištu sakrijemo se iza nekog lika, no ovdje je Oliver htio da to budemo baš mi, često je tražio naša mišljenja, tako da je predstava nastajala u samom procesu. On je imao koncept, ali su scene nastajale zajedno s nama, kroz improvizaciju. Tražio je da vidi nas kao osobe, rekao je da ga ne zanima glumac koji će pričati naučeni tekst, nego glumac koji će biti spreman da u predstavi bude jedna vrsta političkog subjekta, spreman da u bilo kojem trenutku odgovori na bilo koje pitanje. Naravno, imamo neka pitanja koja uvijek ponavljamo jer želimo da se ona čuju, ali za svaki grad u koji dolazimo pripremimo i neka nova, pa tako i ova koja se konkretno odnose na Split.

Jesu li onda i odgovori na ta pitanja također vaši osobni stavovi?

Ne mogu reći da je baš svaki odgovor na svako pitanje moj lični stav, jer ponekad zbog dinamike razgovora i koncepcije predstave promijenimo vizuru iz koje posmatramo situaciju o kojoj govorimo, ali većina odgovora su moji lični. Olakšavajuća okolnost je što se jako dobro razumijemo i jednostavno komuniciramo, ali i što smo prethodno istraživali, tako da ovo o čemu govorimo u predstavi ne govorimo napamet. Oliver je tražio ljude koji su spremni javno, na sceni izreći svoj stav i moram priznati da nam to u početku nije bilo jednostavno. Nije lako u svom gradu prozivati ljude za koje znate da su radili zločine, a sada imaju političku moć. Zbog toga smo se pomalo bojali reakcije javnosti, ali reakcija političara uglavnom je bila šutnja. Što se tiče kolega u kazalištu, reakcije su bile različite. Imao sam u Sarajevu situaciju da su neke moje kolege nakon tamošnje premijere prolazile pored mene kao da me ne poznaju.

Cilj tih prilagodbi lokalnim sredinama je reći da su ljudi koji tamo žive odgovorni za ono što im se događa?

Kada smo radili predstavu Oliver je reka”Lako je meni doći u Zenicu i pričati protiv nekog iz Republike Srpske ili HVO-a”. Htio je da se pozabavimo i svojim zločincima. Zato spominjemo Muzičku školu u Zenici koja je tabu tema o kojoj nitko ne govori. Postoje ljudi koji su odgovorni za to i koje mi u predstavi imenom i prezimenom prozivamo. Muzička škola se nalazi u samom centru grada i ona je za vrijeme rata bila zatvor u kojemu je Sedma muslimanska brigada držala logor za ljude iz grada. O tom slučaju bila je pokrenuta istraga pred Haškim tribunalom, ali je odbačena zbog nedostatka dokaza. Mi u predstavi spominjemo te ljude, primjerice Šerifa Patkovića, komandanta te brigade koji je danas kantonalni političar.

U Mostaru izašlo pola gledališta

Kakve su bile reakcije na predstavu?

Premijera je bila u Zenici jer je predstava rađena u koprodukciji sa festivalom MESS, a zatim smo imali sarajevsku premijeru na MESS-u. Recepcija je različita od grada do grada, u Sarajevu smo cijelo vrijeme imali obezbjeđenje, atmosfera je bila dosta naelektrisana. U Zenici nismo imali većih problema, ali pošto smo mi Narodno pozorište, koje je budžetski korisnik, dolazilo je do nekih poziva direktoru iz općine i iz kantona.

Je li obezbjeđenje u Sarajevu bilo povezano sa skandalom koji je izazvao bivši ministar kulture Emir Hadžihafizbegović?

Jeste. On je prestao biti ministar kulture malo prije premijere predstave. Oliver je za predstavu trebao ljude iz svih sfera društva koji su bili angažovani u ratu. Tražeći materijale za predstavu naišao je i na taj snimak, dio iz Emirove monodrame koji se koristi u samoj predstavi. On je smatrao da to mora biti u predstavi jer je Emir primjer ljudi koji su bili angažovani u ratu, a sada rade neke potpuno drugačije stvari. Bilo je i drugih glumaca koji su u vrijeme rata radili takve predstave, ali upravo to ministarsko mjesto koje je Emir opsluživao bilo je jedan od razloga zašto je baš njega odabrao da bude u predstavi.

Jedan bosanski kritičar napisao je da je sve to o čemu predstava govori ljudima u Bosni poznato, pa i notorno, i da su oni zbog toga na nju ravnodušni?

Imali smo različite kritike, ali većinom su ipak bile pozitivne. No mi uvažavamo i one koji misle da je predstava banalna. Ali upravo zbog toga što je toliko banalna i jednostavna i što upire prstom u oko svakog gledaoca i govori: “evo, to je Bosna danas, da li želite takvu Bosnu”, bilo nam je vrijedno da je radimo. Meni je kao glumcu bio potreban ovakav rad jer sam želio sa scene progovoriti o problemima u kojima se danas nalazi BiH, kao što se i Oliver, koji je porijeklom iz Bosne, vratio u Bosnu i imao potrebu da kaže što misli o njoj.

Koliko angažirani teatar ima efekta na šire društvo, ako pretpostavimo da mahom “istomišljenici” dolaze gledati takve predstave, a kazalište nije masovni medij?

Događaji o kojima govorimo svima su poznati, ali se malo tko usuđuje o njima javno govoriti. Kada sjedimo na kafi svi možemo pričati da je ovaj ili onaj radio u ratu ovo ili ono, ali kad se izađe na scenu i o tome progovori javno, onda to dobiva novu dimenziju, to više nije priča u nekom skrivenom okruženju, nego je javna, a time i izložena kritici. Što se tiče nemasovnosti pozorišta, upravo su tako političari u BiH razmišljali. Mislili su, koliko god ljudi da pogleda ovu predstavu, a vidjeli su da je postavljena kamerno i da u našoj matičnoj kući po predstavi može prisustvovati maksimalno 150 gledaoca, to je mali broj ljudi i da se zbog toga možda ne moraju s njom baviti. Ali imali smo i slučajeva da su ljudi izlazili s predstave, recimo u zapadnom Mostaru gdje je izašlo skoro pola gledališta.

Izolovani narodi

U zadnjoj sceni sva četvorica ostajete unutar logora koji ste sami zajedno izgradili i pjevate bivšu bosansku himnu.

To je prva bosanska himna, koja je jednostavno morala biti zamijenjena, jer kada u Bosni jedan od naroda kaže da nešto nije njegov nacionalni interes, mora se mijenjati. U toj pjesmi nema ničega što bi nekoga trebalo vrijeđati, ona je nastala od izvorne sevdalinke koja prilično dobro oslikava Bosnu i Hercegovinu i koja se u dijelu zemlje gdje živi većinsko muslimansko stanovništvo smatra himnom. Sadašnja himna je nametnuta, ona nema tekst, a nije prihvaćena čak ni ta glazba, dakle verzija sevdalinke. Srbima i Hrvatima smetalo je, valjda, što se u njoj govori: “jedna si jedina, Bosna i Hercegovina”. Vjerojatno oni imaju više domovina koje smatraju svojima, a ljudi koji nemaju rezervnu domovinu smatraju Bosnu svojom. Što se tiče logora, to je nešto što mi u Bosni i Hercegovini svakog dana osjećamo, kao da se nalazimo u nekom logoru, da smo izolovani. I to sva tri naroda, pa zato na uniformama nemamo nikakve oznake i možemo predstavljati bilo koga. Nakon premijere u Sarajevu jedna je novinarka pitala da li je Oliver namjerno izabrao Adisa, Enesa, Slavena i Sašu da bi imali zastupljene sve nacionalnosti. To pokazuje da se u Bosni sve događa po nacionalnom ključu, pa je Oliver morao objašnjavati da su razlozi zašto je odabrao nas umjetničke prirode.

Andrićev prijatelj u pripovijetki “Pismo iz 1920” objašnjava da odlazi iz Bosne jer mu je nepodnošljiva tamošnja mržnja, no na kraju pogiba u španjolskom građanskom ratu, čime pokazuje da mržnja nije nekakva bosanska ekskluzivnost.

Andrićeva pripovijest bila je polazna tačka, a mi smo trebali da tu mržnju u tadašnjoj Bosni, o kojoj Andrić govori, prebacimo u sadašnje vrijeme i da vidimo šta se s njom desilo. No onda je u procesu rada Oliver rekao da mu se ova sadašnja Bosna čini strašnijom od one u pripovijesti, tako da smo dijelove na kojima smo ranije radili jednostavno izbacili, pa je od toga ostao samo naslov i mržnja kao tema. Ali mi to nismo radili iz mržnje nego upravo suprotno, radili smo predstavu iz ljubavi prema svojoj zemlji. S njom udaramo šamare zato da bi ljude pokušali otrijezniti, da bi ih pitali je li stvarno bitno kako se tko zove, je li bitno da mrzimo nekoga zbog druge vjere i zašto ne možemo živjeti zajedno. Kao i u Andrićevoj pripovijesti, mržnja postoji svugdje, ali ona je i individualna i svaka osoba može za sebe odabrati hoće li živjeti s mržnjom ili s ljubavlju i poštovanjem.