Svega osim magaraca i računa

Cijelo janje sto eura, tele 32 kune za kilogram žive vage, peka 250, pijevac 120, a kokoš pola od toga, hladno Karlovačko za 12 kuna, kreveti od 800 do 1500, komplet lovačkog časopisa Dobra kob iz 2002. 20 kuna, polovni touareg 20 tisuća eura, ali moglo bi i za manje… Jedino pravilo koje vrijedi na Benkovačkom sajmu jest ono da pravila nema: sve je na prodaju i oko svega se može dogovoriti, kako i nalažu nepisane regule Sajma koji se svakog 10. u mjesecu priređuje već dulje od stoljeća, danas na nekih šest hektara površine.

Posljednji, održan prošle subote, prvi je u znaku fiskalizacije. Trgovci s kojima smo razgovarali uvjeravali su nas da se po Sajmu motaju trojica inspektora, te da su zbog neizdavanja računa već zatvorili jednu ugostiteljsku radnju, no mi nismo vidjeli ni inspektora ni zatvorene gostionice – baš kao ni račune, koje vam ovdje, bez razlike jeste li zakaparili živu svinju ili na nekom od brojnih štandova „stukli“ kilu pečene janjetine, nitko ne izdaje: „Sutra ćete ga dobit“, bio je najčešći odgovor, s jakom ironijom u glasu, na pitanje može li se dobiti račun i ima li fiskalizacije u Benkovcu. Unatoč velikoj kolovoškoj gužvi, zbog koje smo razdaljinu za koju bi nam inače trebalo pet minuta prolazili gotovo pola sata, iskusniji posjetitelji Sajma u gradu smještenom između Ravnih kotara i Bukovice, uz prometnicu Benkovac-Karin, tvrde da gužve, zapravo, nije bilo.

„Nema švercera, zato je manje ljudi. Uplašili se Linića“, tvrdi Marinko. Kako je onda bilo prije, razmišljamo dok promatramo silne kamione s virovitičkim, koprivničkim, splitskim i šibenskim registracijama iz kojih skviči prasad, bleji janjad i muče telad. I to sve nekako ispod glasa, jer je nesnosnu ljetnu žegu načas prekinuo ljetni pljusak, uzrokujući gadnu sparinu praćenu toplim vjetrom. Malo čega i koga na Benkovačkom sajmu nema, no šećući po velikom bukovičkom platou primjećujemo da nedostaje životinja kojoj ljudi s dalmatinskog krša duguju svoj opstanak u surovom podneblju – nema magaraca. Kažu da je prije nekoliko mjeseci ponuđeno par pulaca, magarčića, koje su prodavali neki Sinjani i to za nemalu cijenu, 600 eura po komadu. Puno je to za vlašku sirotinju, ali kad se uzme u obzir da je magarac na ovim prostorima čest kao čovječja ribica, svaki uloženi euro vrijedi; ne vrati li se kao investicija, vratit će se kao gušt – pogled na tovara, ako ništa drugo, uvijek je oku ugodan! Nailazimo i na cijeli niz „putujućih butika“ s jeftinom robom koja zasigurno nije proizvod obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva iz Sesveta ili Drniša. Iz okolice vijetnamskoga Ho-Ši-Mina, e to bi već mogla biti…

No manje ljudi nije značilo i manji promet u ugostiteljskim objektima: tuklo se po pečenome, ćevapčićima i kotlovini, pa pršutu, kruhu ispod peke, siru, svemu onome po čemu je Benkovac poznat. Uostalom, u tom se gradu odnedavna održava BEEEnkovac, manifestacija čiji osnovni sadržaj nije potrebno posebno tumačiti: ako Srbija ima rakijadu, Benkovac ima svoju janjadu! Svaki dogovoreni posao ovdje se zalijeva rakijom, vinom ili pivom, ovisno o tome tko što voli, i to obilno, pa je već sitno iza deset sati krenula i pjesma – ona prava, tvrda bukovička, u kojoj je tek nešto više tonova nego u zagorskoj gangi, ali je podjednako teško razabrati o čemu, uglavnom veseli šezdesetogodišnjaci, pjevaju…

Gužva nije spriječila raspoloženog konobara Rukavinu da koji trenutak proćaska sa svakim gostom, bez obzira na to hoće li zbog toga promet trpjeti: „Ja, uostalom, nisam konobar, ovim se poslom bavim onako, usput: zapravo sam tenisač“, kaže mlađahni ugostitelj koji je iz Knina potegnuo do Benkovca da zaradi koju kunu prije nego što mu napokon krene ozbiljnija karijera; a ako mu kojim slučajem Wimbledon ostane tek san, poželimo mu barem trijumf na kakvom Knin Openu…

Benkovački sajam središnji je događaj u mjesecu za sve koji se bave poljoprivredom, ne samo u Dalmaciji nego i šire. Ne biti viđen ondje, znači da se dogodilo neko zlo. Legenda kaže da većini starijih Benkovčana kao datum rođenja u matičnim knjigama piše 10. u mjesecu jer bi se očevi tog dana spuštali u grad obaviti važne stvari, pa tako i upisati novorođenče. Po registracijskim tablicama na automobilima i različitim jezicima koje čujemo dade se zaključiti da Sajam zauzima mjesto i na popularnim turističkim rutama. Iako je najviše zadarskih, tu su i posjetitelji iz susjednih županija, ali i velik broj „domaćih turista“ – iz Beograda, Leskovca, Novog Sada… Nekada ovdašnji ljudi, sada su gosti u svom zavičaju. Tu je i velik broj posjetilaca iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Nizozemske… No kako procjenjuju naši domaćini, ipak ih je manje od deset tisuća, koliko ih obično bude 10. oktobra, kada se tradicionalno okupi i najviše trgovaca i najviše posjetilaca.

Tuže se i prodavači. „Svi gledaju, al malo ko kupuje. Evo, za janje tražin sto eura, al bi da i za manje da ga neko oće. Vako, sidin cilo vrime i ništa… Prodan li kojeg, držaću da mi je dan bija dobar – kaže nam jedan od njih. Svi se, zapravo, uzdaju u one iz dijaspore koji imaju para a vole domaću spizu: njima nije problem izdvojiti koliko treba, samo da se prisjete okusa djetinjstva. Činjenica je, međutim, da je malo tko otišao sa Sajma praznih ruku. Iz vrećica je izvirivao upleteni češnjak, čaj za smirivanje živaca, omanja satarica ili, vjerovali ili ne, peka iz radionice Proizvodnja-peka.com, iz Plana kod Trogira.

„Ma, to vam je kao droga. Svaki mjesec potegnem dvjesto kilometara i, vjerujte, više izgubim nego što zaradim, ali ne mogu protiv sebe, moram doći. Benkovac je meni kao narkomanu droga – ispričao nam je Mijo koji ovdje godinama prodaje svoje proizvode. Svoju je drogu našao i Miodrag. Dugo je birao među stotinama janjaca, čak je, kaže, nakratko i odustao, misleći se odlučiti za odojka. Na kraju je ipak presudila strast kojoj lokalni ljudi teško odolijevaju, pa je pronašao janjčića prihvatljive dobi i težine, jer neće „šilježe od 35 kila“. No to mu nije bio jedini pazar toga dana: kako ne želi više od pola dana ručno vrtjeti ražanj, investirao je u električni. Cijena – petsto kuna za janje i 650 za ražanj. Nešto više od hiljade ne može biti previše za takav gušt…