Kronika
SNV obilježava Gošić i Varivode
Uoči obljetnice zločina, u ovim mjestima uređuju se postojeća i postavljaju nova spomen obilježja ubijenim civilima
U organizaciji SNV-a, 28. rujna održat će se komemoracija za 16 ubijenih civila u Varivodama i Gošiću. Tom prilikom, u Gošiću, u kojemu je nakon “Oluje” ubijeno sedmero mještana srpske nacionalnosti, bit će otkriven spomenik žrtvama. U Varivodama će uz postojeći spomenik, podignut prije tri godine, simbolično biti posađeno devet čempresa za devet izgubljenih života.
– Ovo je naš pristup komemoriranju i kulturi sjećanja. Gradnjom spomenika želimo spriječiti da imena nevinih žrtava padnu u zaborav. Spomenik u Gošiću se upravo gradi prema ideji arhitekta Davida Kabalina. Bot će izgrađen kružni suhozid od kamena koji potječe upravo iz Gošića i bliže okolice. Suhozid grade lokalni majstori i mještani koji su bili obradovani inicijativom i ponudili se da pomognu u gradnji spomenika – kazala je Aneta Lalić, voditeljica odjela za kulturu SNV-a. Ova organizacija je inicijator i financijer gradnje spomenika koji će zamijeniti drveni krst pod kojim su do sada paljene svijeće i ostavljano cvijeće u spomen na stradale. Spomenik se gradi u središtu sela te će služiti ne samo kao mjesto odavanja počasti žrtvama, nego i okupljanja stanovnika.
– Mještani će dobiti spomenik za žrtve, stradale članove svojih obitelji i komšije. Kraj njih su tolike godine živjeli, njih se stalno sjećaju. U tom kružnom zidu bit će postavljena ploča s imenima nastradalih na ćirilici i latinici. Bit će to mjesto gdje mogu ostaviti cvijeće, zapaliti svijeće. Ali, dobit će i mjesto gdje se okupljaju jer je na seoskom trgu boćalište i tu provode najviše zajedničkog vremena. Bit će postavljene stolice da ljudi mogu sjediti i družiti se – kaže Aneta Lalić.
Dodaje da u atmosferi uništavanja spomeničkih obilježja koji se tiču srpske nacionalne manjine, na ovaj način, ponovnom gradnjom, iz SNV-a žele poslati drugačiju poruku u odnosu na destruktivne težnje: poruku koja, naglašava, ide prema izgradnji mira.
– Stradali su nedužni civili. Imena stradalih se ne smiju zaboraviti, naglašava Lalić.
U selu Gošići 27. kolovoza 1995. godine ubijeno je sedam osoba: Savo Borak (70), Vasilj Borak (68), Grozdana Borak (75), Marija Borak (81), Kosovka Borak (77), Milka Borak (75) i Dušan Borak (56). Svi ubijeni bili su civili u selu u kojemu ranije niti u vrijeme ubojstava nije bilo ratnih djelovanja. Pobijeni su samo zato što su bili srpske nacionalnosti i što nisu htjeli napustiti svoje kuće.
Istraga zločina nikada nije provedena, nisu izuzeti dokazi i napravljene obdukcije, a stradali su tajno pod rednim brojevima, sahranjeni na kninskom groblju. Scenarij je isti kao i u Varivodama u kojima je mjesec dana kasnije, 28. rujna 1995. godine, hicima iz vatrenog oružja ubijeno devetero mještana: Dušan Dukić (59), Špiro Berić (55), Jovo Berić (75), Jovan Berić (56), Radivoj Berić (69), Marija Berić (69), Milka Berić (67), Marko Berić (82) i Mirko Pokrajac (84). Likvidirani su iz neposredne blizine, na svojim kućnim pragovima. U selu se nisu odvijale nikakve vojne aktivnosti, gotovo dva mjeseca nakon “Oluje” i završetka rata mještani su se bavili svakodnevnim aktivnostima, družili se, obrađivali polja, čuvali stoku, a prijatelji i članovi obitelji dolazili su im u posjet. No, država koja ih je trebala štititi je zakazala; skupina vojnika upala je u selo. Naoružani vojnici išli su od kuće do kuće i redom ubijali sve koje su zatekli. Tijela su bačena u grobnicu u Kninu, očevid je obavljen “da se zadovolji forma”. Također nije obavljena odgovarajuća istraga. Nakon što je zahvaljujući nevladinim organizacijama vijest o tom ratnom zločinu obišla svijet, pod pritiskom međunarodne zajednice naknadno je uhićena skupina pripadnika HV-a koji su optuženi za zločine i u Gošiću i u Varivodama. No Državno tužiteljstvo je na koncu odustalo od procesa zbog nedostatka dokaza.
Ponovno je pokrenuta istraga, u javnosti se baratalo i sa imenima stvarnih počinitelja, no policija do danas nije učinila ništa osim što prisiljena novinarskim upitima periodično odgovara “da se vrše izvidi”. U Varivodama je 2010. godine, nakon što je polomljen drveni krst sa imenima žrtava, podignut kameni spomenik, a sljedeće subote će oko njega biti posađeno devet čempresa.
– Ubojice su i dalje na slobodi, a mi nismo ostvarili nikakva prava. Znači, niti su krivci kažnjeni, niti smo mi još dobili dosuđene odštete zbog ubojstva roditelja. Svake godine ovamo dođu političari, bio je i predsjednik Ivo Josipović, lani ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Obećali su da će zločine riješiti, krivce pronaći. Nakon komemoracije mi opet ostajemo sami, sa sjećanjima, sa boli, i sve manje nade da će država odraditi svoj posao i riješiti slučaj, sjećajući se obitelji i sumještana koje smo izgubili – kazao je Jovan Berić kojemu su u Varivodama ubijeni roditelji Radivoj i Marija Berić.
Goran Plavšić
Ispad mržnje u Golubiću
U Golubiću kod Knina, u noći s 12. na 13. septembra, nepoznati počinioci su srušili spomenik podignut u znak sjećanja na 34-oro mještana istoimenog kninskog sela, poginulih i pobijenih u operaciji Oluja i nakon nje. Spomenik je podignut 2011. godine na inicijativu Udruženja porodica nestalih Srba iz Hrvatske “Suza” i jedan je od rijetkih spomen obilježja srpskim žrtvama u Hrvatskoj. Podizanje spomen obilježja bilo je praćeno prijetnjama veteranskih udruženja i desničarskih stranaka, ali i pritiscima MUP-a i drugih državnih institucija koje su čak bile zabranile radove na spomeniku. Zbog toga su predstavnici porodica žrtava, u dogovoru s lokalnim vlastima prihvatili izmjenu natpisa na kome su bila imena poginulih mještana Golubića i postavili novu ploču s neutralnim natpisom “Sjećanje na Golubićane stradale u ratovima”, bez navođenja imena stradalih.
Divljaštvo nad spomenikom osudili su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Asocijacija izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske koja djeluje u Srbiji.
Od policije se traži efikasna istraga u pronalaženju počinilaca nasilnog čina rušenja spomen obilježja, a od institucija Hrvatske, lokalnih vlasti i organizacija civilnog društva očekuje se da u dogovoru s porodicama žrtava pristupe pronalaženju rješenja koja bi zadovoljila potrebe porodica žrtava u vezi trajnijeg spomen sjećanja.
N. J.
Teško bolesni Glinjanin živi u nedostojnim uvjetima
Pomozite Stanislavu prije zime
Godinama se kupam u hladnoj vodi i stalno sam prehlađen, a kako nemam snage cijepati i nositi drva, grijem se zimi na električnu peć, kaže teško bolesni Stanislav Nužda
S 18 godina obolio je od dijabetesa, ubrzo zbog gangrene ostao bez prstiju na jednoj nozi, kasnije mu liječnici odstranjuju stopalo, zatim cijelu potkoljenicu lijeve noge. Nezaposlen je, prima socijalnu pomoć, živi sam u stanu bez tople vode i grijanja, a na desetine zamolbi, vapaja i zahtijeva koje je, očajan, uputio na čitav niz adresa, nikada nije dobio odgovor.
Stanislav Nužda iz Gline uskoro će napuniti 40 godina, od kojih posljednjih dvadesetak provodi na inzulinu svakodnevno se boreći s opasnom bolešću, a u njegovu krhkom tijelu sve je manje snage i volje.
– Pomirio sam se s teškom bolešću, znam da ozdravljenja nema. To sam prihvatio i preživljavam držeći se liječničkih uputa i terapije. No postoje stvari koje se mogu popraviti da mi olakšaju svakodnevnu borbu s dijabetesom, no gdje god se obratim, vrata su zatvorena. Živim sam u derutnom majčinom stanu u prizemlju jedne obiteljske kuće u Glini. Nemam namještaja, čak niti posuđa, a od osam prostorija, samo u dvije imam struju. Najveći problem su grijanje i topla voda u kupaonici. Godinama se kupam u hladnoj vodi i stalno sam prehlađen, a kako nemam snage cijepati i nositi drva, grijem se zimi na električnu peć, što mi odnosi ogroman novac. Naime, s određenim dodacima i socijalnom pomoću, moja mjesečna primanja su 1200 kuna, od čega polovicu dajem na grijanje, pa vi računajte. Preživljavam s 20 kuna dnevno, ne pitajte što, kako i kada jedem. Teško vežem kraj s krajem, pa da sam i potpuno zdrav, moje preživljavanje bilo bi pothvat. Ovako, svakodnevna borba s povišenim šećerom gdje sam, nerijetko, na samom rubu kome, moju situaciju čini gotovo neizdrživom. Više niti sam ne znam kome se sve nisam žalio i pisao molbe. Znam da u gradu postoji desetak praznih, malih samačkih stanova, veličine od 25 do 30 četvornih metara. Imaju struju i toplu vodu, što bi me spasilo, ali ja se takvog stančića nikako ne mogu dočepati – kaže Stanislav.
U Glini gotovo da i nema mještana koji ne poznaje Stanislava Nuždu. Nekolicina njegovih prijatelja redovito mu pomažu na razne načine, od prijevoza, nabavke potrepština do pranja rublja.
– Više od deset godina poznajem Stanislava i mogu reći da je postao prijatelj moje obitelji, kaže Glinjanka Katica Sokolović.
– Kad god mu nešto zatreba, spremni smo pomoći. Već dugo vremena perem njegovo rublje jer on to nema gdje, a pomažemo mu i na druge načine. Nije mi jasno zašto odgovorni u ovom gradu ne rješavaju njegov stambeni problem. Dolazi zima i Stanislav će se opet smrzavati i prati u hladnoj vodi. Nekoliko puta pomogla sam mu pisati zamolbe prema nadležnim institucijama, ali od toga ništa – kaže Katica Sokolović.
O dodjeli stana odlučuju Ministarstvo i APN
Branka Kosić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Glini, vrlo dobro zna za probleme Stanislava Nužde.
– Nažalost, ono što najviše muči Stanislava, Centar nije u mogućnosti riješiti. To je pitanje stambenog prostora. Vidjela sam gdje i u kakvim uvjetima živi. Centar mu pomaže na načine koji su u našim okvirima. Uz naknadu koju prima od nas, tu i tamo mu pomognemo i na druge načine, no više od toga ne možemo – objašnjava Branka Kosić.
Gradonačelnik Gline Milan Bakšić objašnjava da je u nekoliko navrata uputio zahtjeve Ministarstvu regionalnog razvoja i APN-u kako bi se Stanislavu Nuždi osigurao zadovoljavajući stambeni prostor, jer Grad Glina to prema zakonu ne može.
– Do sada ništa nije učinjeno. Neslužbeno doznajem da su mnogi stanovi dijeljeni šakom i kapom, kome treba i kome ne treba, a neki od korisnika čak i iznajmljuju svoj prostor. Ovoga trenutka ima i praznih stanova, no o tome kome će biti dodijeljeni na korištenje odlučuju u Ministarstvu regionalnog razvoja i Agenciji za promet nekretnina – kaže Bakšić.
Vladimir Jurišić
Skinute službene ploče sa zgrade općine na Kordunu
Krnjak opet na meti
Nepoznati počinioci u noći sa 17. na 18. septembra sa općinske zgrade u Krnjaku skinuli su službene ploče s latiničnim i čirilićnim natpisima. Policija je naredno jutro izvršila uviđaj, a događaj je za komentirao načelnik Dejan Mihajlović koji je akt vandalizma ocijenio kao korištenje situacije u Vukovaru, politizaciju i skupljanje jeftinih političkih bodova.
– Međunacionalna situacija u Krnjaku je izuzetno dobra, a ploče na općinskoj zgradi stoje godinama, mnogo ranije nego u Vukovaru i nikad se nitko nije bunio niti ih spominjao u negativnom kontekstu. Tim činom određene političke strukture kojima je profesija nacionalizam i koje od toga žive, htjele su iskoristiti priliku kako bi u višenacionalnoj sredini digle tenzije, kaže Mihajlović.
– Poznavajući ljude na našem području, ne vjerujem da je to vezano za lokalno stanovništvo. Ne vidim da bi ploče odjednom nekom počelo smetati, to je instruirano negdje sa strane, smatra načelnik općine koji je uvjeren da će to ostati izolirani incident, a ne uvod u seriju negativnih događaja.
– Policija je obavila svoj dio posla i nadam se da će država poduzeti sve da se tenzije smanje, rekao je, ističući da akti poput ovog ne koriste nikom, ni lokalnom stanovništvu ni Hrvatskoj kojoj takvi incidenti ruše ugled u Evropi. Podsjetimo, u maju su Hajdukovi navijači skinuli zastavu srpske manjine s općinske zgrade, dok ploče nisu dirali.
N. Jovanović
Srđan Milaković, dogradonačelnik Grada Vukovara
Zakon jačega ne vredi
Tekovine svakog demokratskog društva nacionalnim manjinama daju najvišim zakonskim aktima određena prava koja se ne mogu olako derogirati
Kakva je trenutna sigurnosna situacija u Vukovaru, nakon učestalih protesta protiv natpisa na oba pisma?
Tenzija koja je trajala nekoliko dana danas je puno slabija, i čini se da je kod učesnika događaja prevladao razum. Protok vremena učinio je da su se usijane glave ohladile, i prevladali su argumenti jer su ljudi postali svesni svih mogućih posledica. To što se dogodilo u Vukovaru izuzetno je štetno za Srbe i Hrvate.
Kako ocenjujete reakciju hrvatskih institucija i kako gledate na činjenicu da svo vreme protesta niko iz aktualne vlasti nije otišao u Vukovar?
Da li je aktualna vlast mogla i trebala drugačije reagovati, upitno je. Što se nas tiče mi smo bili u situaciji da se suzdržimo od bilo kakvih komentara jer bi to samo dolilo ulje na vatru. Ono što je mene lično zabrinulo kao i sve građane Vukovara, a posebno pripadnike srpske zajednice, je mlaka reakcija policije prvog dana protesta jer su tog dana u Vukovaru u priličnoj meri ispoljavani elementi nasilja. Ljudi su razmišljali: ako policija ne može da zaštiti skidanje dvojezičnih tabli kako će zaštititi ljudske živote ako nasilje eskalira?
Vukovarski protesti još su jednom dokazali da se pomirenje ne može isključivo propisati Ustavnim zakonom. Pa kako onda izgraditi bolji suživot?
Prvo što moramo prihvatiti je da ne vredi princip jačega. Tekovine svakog demokratskog društva nacionalnim manjinama daju najvišim zakonskim aktima određena prava koja se ne mogu olako derogirati, kako se to sada najavljuje promenom Statuta Grada Vukovara. To je smešno, neozbiljno i neodgovorno jer to neće rešiti probleme. Ono što su problemi u Vukovaru, a što vlast nije rešila su zapošljavanje, zadržavanje mladih, povratak izbeglica, bolja infrastruktura, registracija škola, otkup stanova itd. Širok je spektar tih problema koji se vuku već dugi niz godina.
Kako komentirate izjavu gradonačelnika Vukovara Željka Sabe da je na popisu stanovništva iz 2001.godine, broj Srba u Vukovaru, namerno bio umanjen?
Popis stanovništva iz 2001. godine i 2011. godine dao bi se povezati. Srbima u Vukovaru nije bilo milo kada je objavljen podatak da ih je 32,88% jer taj postotak otvara prostor za sumnju, a posebno ako znamo da je do danas iz Vukovara otišao značajan broj Srba. Međutim vi možete da dubite na glavi, ali legalne institucije Hrvatske obavile su popis i objavile rezultate. Mi tu ništa nismo mogli učiniti jer smo u poziciji da se borimo u okviru institucija sistema i to je suština priče. Realno gledano, mi možemo sumnjati, ali ko će to sada dokazati? Na žalost šteta je što nismo puno zrelije društvo kojemu popis stanovništva nije potreban jer da jesmo, bilo bi dovoljno reći da na određenom području živi značajan broj pripadnika neke etničke zajednice da bismo mu dali određena prava koja priznaju njegovo postojanje.
Prikrivaju li se pitanjima oko dvojezičnih tabli i drugim manje važnim pitanjima po život građana, stvarni i mnogo krupniji problemi u državi?
To je moguće. Marketing i moć medija je velika, dok spin-majstori vrlo često skreću pažnju javnosti sa suštinskih problema, a na svakom od nas je da pokušamo prepoznati što se iza svega toga krije. Ono što mene puno više brine je što se javnost u Hrvatskoj lako senzibilizira i ujedini kada je srpska zajednica u pitanju. Tim više što je prošlo puno godina od rata, ali na žalost, u medijima i u glavama mnogih rat još nije završen.
Verujete li da bi najavljena inicijativa predsednika Ive Josipovića u vezi rešenja pitanja dvojezičnih tabli mogla uroditi pozitivnim pomacima?
Ne znam mnogo o tome, ali znam da je zakon propisao moguća rešenja. Svaka inicijativa u okviru postojećih institucija je dobro došla i ja to pozdravljam, ali po meni rešenje treba tražiti u okviru postojećeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Statuta Grada Vukovara i legalno izabranih organa vlasti, koji su tu da donesu prihvatljivo rešenje za sve. Oni koji misle da ne treba ići tim putem, ili misle da je to na dobrobit Hrvatske, neka to učine u zakonskoj proceduri. Mišljenja sam da oni koji su donosili ustavne zakone nisu učinili ništa štetno, a posebno ako se setimo u kojem su kontekstu ti zakoni doneseni.
Zoran Popović
Tko ima najviše dodatnih manjinskih vijećnika u lokalnim skupštinama
HDZ se okoristio Ustavnim zakonom
HDZ je dobio još 25 vijećnika, dok SDP ima jednog dodatnog vijećnika srpske nacionalnosti manje
Dvije najveće hrvatske političke stranke, HDZ i SDP najviše su profitirale primjenom osiguranja zastupljenosti nacionalnih manjina, prije svega srpske, u vijećima i skupštinama općina, gradova, i županija. S obzirom da u mnogim sredinama nije izabrano dovoljno vijećnika srpske nacionalnosti, na osnovu odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i odredbi Zakona o lokalnim izborima s lista koje su ušle u vijeća, “vučeni” su dodatni kandidati do broja potrebnog za osiguranje zastupljenosti.
Prema podacima Ministarstva uprave, izborne komisije utvrdile su nakon lokalnih izbora 97 novih manjinskih vijećnika, od kojih 83 srpskih, šest romskih, tri bošnjačka i po jednog za Čehe, Mađare, Slovake, Talijane i Ukrajince.
HDZ je, bilo samostalno ili kao prva stranka koalicije, dobio još 25 vijećnika, dok SDP ima jednog dodatnog vijećnika srpske nacionalnosti manje. SDSS je na taj način dobio još sedam vijećnika, dok su ih veće hrvatske stranke kao što su HSS, HNS i HSLS dobile po tri do četiri, a laburisti i pravaši po dva. Zanimljivo je da je Glavašev HDSSB osvojio čak pet dodatnih srpskih vijećnika.
HDZ je tako dobio vijećnike u općinama, gradovima i županijama gdje će moći jačati vlast. Od županija tu su Karlovačka, Ličko-senjska, Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska i Virovitičko-podravska, od gradova Hrvatska Kostajnica, Vukovar, Petrinja, Beli Manastir i Otočac, a tu je i 15 općina.
Dodatni vijećnici mogli bi kao u Vukovaru izazvati pat poziciju zbog parnog broja članova vijeća. Na izborima je koalicija na čelu s HDZ-om osvojila 11 mandata, SDP-ova osam i SDSS dva mandata. S obzirom da u Vukovaru živi preko trećine Srba, njima je u Gradskom vijeću zakonom garantirana trećina vijećničkih mjesta, odnosno sedam. Kako je na listama SDP-a i SDSS-a bilo tek četvoro Srba, ostalo troje uzeto je s liste SDSS-a i koalicionih lista HDZ-a i SDP-a. To je na kraju rezultiralo s 24 vijećnika i doveloje do privremene pat pozicije.
Nenad Jovanović
Previranja unutar srpske zajednice i SDSS-a
Slučaj Kosanović nije usamljen
Dok bivši načelnik Krnjaka Rade Kosanović tvrdi da je žrtva unutarstranačkog puča u lokalnoj organizaciji, predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović njegovo isključenje smatra opravdanim
Previranja unutar Srpske zajednice Karlovačke županije rezultirala su isključenjem iz SDSS-a Rade Kosanovića, jednog od osnivača stranke, dvostrukog bivšeg načelnika općine Krnjak, predsjednika VSNM-a Karlovačke županije i sadašnjeg potpredsjednika SNV-a.
Kosanović kaže da u Odluci o isključenju ne piše zašto je to učinjeno, osim da je počinio težu povredu članskih obaveza. Kaže da je vjerovatan razlog isključenju zato što je neposredno uoči lokalnih izbora formirao nezavisnu izbornu listu na kojoj je bio nosilac. No smatra da je to bio iznuđen potez.
– Na sjednici predsjedništva Stranke u Zagrebu, jednoglasno je uoči izbora bilo odlučeno da kandidat Stranke za načelnika općine Krnjak budem ja, a da moj zamjenik bude Dejan Mihajlović, On bi se u četverogodišnjem mandatu uhodavao i pripremao za preuzimanje načelničke funkcije na sljedećim izborima. Uoči izbora, SDSS Krnjaka sazvao je sjednicu organizacije, pozvao samo dio članova i kao svog kandidata za načelnika izabrao Mihajlovića poništavajući tako odluku predsjedništva stranke. Vrh SDSS-a tim povodom ništa nije učinio. Potom formiramo nezavisnu listu, navodi Kosanović.
Lista je osvojila tri mjesta pa sa dva HDZ-ova vijećnika i jednim SDP-ovim, ima većinu u Općinskom vijeću nasuprot četiri vijećnika SDSS-a i jednog nezavisnog. Prijedlog da Kosanović potom bude isključen iz stranke dalo je Predsjedništvo OO SDSS-a Krnjak.
– Na sjednicu nisu pozvani članovi koji ne bi glasali za takvu odluku pa je i ona donesena protivno Statutu. Sve je inicirano iz vodstva Županijske organizacije. Radi se o svojevrsnom puču u Županijskoj organizaciji gdje se nije poštivao Statut. Prikupljanje potpisa i agitiranje za mojom smjenom trajalo je dugo, ponavljalo se u više navrata, sve dok nije prikupljeno dovoljno potpisa. Vrh stranke nije reagirao. Ovo nije bilo ni legitimno ni legalno. To je dovelo do podjela unutar članstva što se vrlo negativno odrazilo na nedavnim lokalnim izborima jer dobar dio članova i simpatizera SDSS-a nije uopće izašao na izbore ili su glasali za druge stranke. Tako je nakon dva mandata SDSS u Krnjaku izgubio apsolutnu vlast i nakon istog vremena SDSS nema ne dva nego nijednog vijećnika u Županijskoj skupštini, kaže Kosanović. Po njegovim riječima, odlučeno je da će konačnu odluku o eventualnim isključenjima iz stranke donositi predsjedništvo.
– To u Županijskom SDSS-u znaju ali su nas ipak isključili. Dakle, ni sada ne poštuju odluku vrha Stranke, a Stranka tim povodom opet ništa ne čini. Zato mi se čini izlišnim podnositi žalbu.
Sve je počelo još u februaru 2012., kada je par mjeseci prije redovitih unutarstranačkih izbora, Kosanović smijenjen sa funkcije predsjednika županijskog SDSS-a.
– Iznenadila me upornost i beskrupulozni način na koji je to učinjeno te to što vrh Stranke tim povodom nije ništa učinio, osim što je u Krnjaku predsjednik Vojislav Stanimirović rekao da je moja smjena bila nepotreban i ishitren potez, kaže Kosanović.
– Jako mi je žao što se sve ovo dogodilo, ali ja za to nisam ni najmanje kriv i imam čistu savjest. Djelovat ću najkonstruktivnije što mogu jer nisam 15 godina gradio nešto što bih sada išao rušiti. Uostalom, ove četiri godine će brzo proći, a onda će uvjeren sam doći neki drugi, pošteniji i ne bolesno ambiciozni ljudi. Neću osnivati drugu stranku niti ću prijeći u neku postojeću. Podržavat ćemo sve dobre prijedloge novog načelnika jer je nama interes stanovnika Krnjaka daleko ispred ličnog interesa, zaključuje Kosanović.
– Rade Kosanović je pionir i osnivač SDSS-a u Karlovačkoj županiji i na Kordunu, jedan od glavnih organizatora naše zajednice kojoj je dao nemerljiv doprinos. U toj organizaciji vladala je velika zbrka i problemi se nisu rešavali u kontinuitetu, posebno u Vojniću, Plaškom, Karlovcu pa i drugim sredinama. Deo ljudi u IO županijskog SDSS-a smatrao je da Kosanović to ne rešava, niti može rešiti, te da se time treba pozabaviti prije redovitih stranačkih izbora dogovorenih za županijski nivo u jesen 2012. godine. Taj rok se na žalost nije ispoštovao nego je sazvana izvanredna skupština već u februaru 2012. Opštinske i gradske organizacije su izabrale ljude u IO županijske organizacije koji je legitimno sazvao ovu izvanrednu skupštinu. Na žalost Kosanovića, među njima su bili i njegovi dugogodišnji prvi saradnici, kaže predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović.
Po njegovim navodima, Predsedništvo SDSS-a davalo je sugestije aktivistima u Karlovačkoj županiji da se novi izbori odvijaju na redovnim skupštinama SDSS-a, a ne na izvanrednoj skupštini, kako bi izbjegli raskol članstva.
– Ipak ova izvanredna Skupština koja je dovela do smene Kosanovića, prema našim važećim aktima, zapisniku sa Skupštine i izveštaju predsednika Izvršnog odbora stranke, koji je bio prisutan, bila je legalna i legitimna. Da li je ona bila politički korektna i da li je to bio dobar tajming to je drugo pitanje, kaže Stanimirović.
Kao predsednik SDSS-a, osim podrške Kosanoviću, do redovne Skupštine ŽO SDSS-a, Stanimirović nije želio uticati na izbor novog predsednika, jer mu stranački akti i ne omogućuju.
– Koliko je u svemu tome Kosanović imao krivice, zbog svoje neodlučnosti i nesigurnosti te same situacije na terenu, rekli su naši građani na lokalnim izborima, gde se ne možemo pohvaliti dobrim rezultatima u Krnjaku, Karlovcu i Vojniću, kaže Stanimirović. Predsjednik SDSS-a napominje da je Kosanović, kao višegodišnji načelnik opštine Krnjak, bio kandidat stranke za dožupana u Karlovačkoj županiji 2009 god. na lokalnim izborima, od čega je odustao i to mjesto prepustio Milenku Rebiću, koji nije bio stranački aktivista niti je imao profilaciju u zajednici. Po Stanimiroviću, odnos dožupana Rebića i Kosanovića u tom proteklom mandatu nije bio racionalan niti je dao bilo kakve pomake nabolje u ovoj županiji.
Stanimirović kaže da su se nakon smjene s mjesta predsednika ŽO SDSS-a, nastavili sukobi unutar SDSS-a Krnjak gde je Kosanović izgubio poverenje dijela općinske organizacije, i ponovo preglasavanjem izgubio kandidaturu za načelnika Krnjaka od strane mlađeg i neiskusnijeg člana stranke Dejana Mihajlovića.
– I ovaj puta je predsedništvo Stranke sugeriralo, a ne naredilo, da bi za zajednicu i Krnjak bilo korisno da bude zajednička lista Kosanović – Mihajlović, načelnik i zamjenik, ali ponavljam da smo u centralu stranke dobili, u skladu sa našim aktima, da je izabran kandidat za načelnika Dejan Mihajlović. Siguran sam da je tu bilo raznih lobiranja i nepotrebnih kompromitacija. Kosanović je tada mimo naših molbi napravio Nezavisnu listu i kandidirao se za načelnika opštine Krnjak, formalno protiv stranke koju je osnovao, a bolje reći protiv pojedinaca koji su mu se usprotivili. Rezultat tih izbora je poznat: SDSS je izgubio apsolutnu većinu u općinskom veću Krnjak, osigurao četiri mandata, Kosanović je sa svojim vijećnicima koalirao sa HDZ-om i SDP-om te osigurao općinsku većinu, a mesto načelnika je izgubio od Dejana Mihajlovića, kandidata SDSS-a.
– Kandidatura protiv stranke, stranačkih lista i stranačkih izvršnih funkcija na lokalnim izborima, predstavlja najteži oblik kršenja stranačke discipline i kažnjava se isključenjem, što je u ovom slučaju Disciplinska komisija županijskog SDSS-a i učinila. Ostaje pravni lek, a to je žalba Statutarnom odboru Stranke u zadanim rokovima, a data je mogućnost na zadnjoj sednici Glavnog odbora stranke da se pojedinci koji su iz raznih razloga isključeni iz stranke, a u skladu sa dotadašnjim stranačkim aktima, mogu žaliti Predsedništvu SDSS-a, koje ih može rehabilitovati, ako se utvrdi da su njihovim smenama nastale štetne posledice za stranku i zajednicu, posebno ako su u pitanju bili isključivo interesi pojedinaca kroz veliku jagmu za funkcijama, što do sada u stranci nikada nije bila praksa, kaže Stanimirović.
Vanredne skupštine zbog slabijih rezultata
Jagma za funkcijama viđena je još u nekim županijama gde su takođe menjani regionalni predsjednici SDSS-a, ali na redovitim Skupštinama, koji su osim lične promocije za izvršnu vlast, zanemarivali zastupati kandidacijske liste za županije, gradove i općine tj. većničke mandate. Tu situaciju imamo osim u Karlovačkoj, u Sisačko-moslavačkoj, Osječko-baranjskoj, Virovitičko-podravskoj županiji i ta pojava ukazuje da se na brojnim mjestima moraju održati vanredne skupštine SDSS-a, jer biti dožupan ili dogradonačelnik, a ne imati svoje većnike znači uhlebljenje pojedinaca, bez logističke podrške ili bilo koje izvršne moći u jedinicama lokalne samouprave, kaže Vojislav Stanimirović.
Milan Cimeša
Problemi za novog načelnika ličke općine
Komunalno Plaški natuklo ogroman dug
U paradoksalnoj situaciji nalazi se komunalno poduzeće Veks iz Plaškog još od 2001.godine. Prema riječima načelnika općine Plaški Pere Damjanovića, situacija se u Veksu mora dovesti u normalu. Samo će se tako moći riješiti dug poduzeća od 850 hiljada kuna napravljen unazad više godina i provesti neophodna transformacija firme. Plaški ima vrlo bogat i kvalitetan izvor vode i rijeku Dretulju u kojoj žive domaće pastrve, a voda je pitka cijelim svojim tokom. Međutim, općinsko komunalno poduzeće nema koncesiju ni upravljačka prava na eksploataciju tog izvora već ih ima ogulinsko poduzeće Vodovod i kanalizacija.
Poduzeće Veks ipak vrši naplatu za potrošenu vodu, korištenje kemijskih WC-a i ostalo u vezi sa vodovodom, kanalizacijom i odvozom smeća. Ta sredstva bi trebalo doznačavati ogulinskom poduzeću. Dakle, općina ima svoj resurs – izvor vode – ali ga ne može koristiti. No, unazad više godina Veks očito nije doznačavao niti ubrana sredstva ogulinskom poduzeću, pa se nagomilao dug od 850 hiljada kuna i u januaru ove godine stigla je ovrha na općinski račun.
– Najprije se moramo pokušati dogovoriti sa vjerovnikom iz Ogulina kako riješiti dug. Morat ćemo zatražiti i pomoć države. Računi mjesečno iznose 27-30 hiljada kuna što je za nas veliki iznos. Potom moramo tražiti koncesiju i upravljačka prava nad izvorom Dretulja. Onda trebamo sadašnje poduzeće transformirati u dva nova poduzeća što je i zakonska obaveza, jedno za vodu i drugo za odvoz smeća, kaže novi načelnik općine Pero Damjanović.
Ovaj problem proteže se već niz godina, pokušavala ga je rješavati i bivša načelnica Radmila Medaković, ali koncesiju nije uspjela ishodovati. Bilo bi dobro da se problem Veksa konačno riješi jer je općina u ionako teškoj financijskoj situaciji i svaki bi joj prihod dobrodošao. Inače, ukupni minus u općinskoj kasi je 1,2 miliona kuna.
M. C.
Reagiranje: “Zapuštena kuća himne” (2)
Himna je praizvedena ranije
Poštovani! U Vašem listu od 9. kolovoza 2013. objavljen je članak Vladimira Jurišića s naslovom “Zapuštena kuća himne”, koja sadrži niz netočnih podataka. U tom članku poznati karikaturist Pjer Križanić “prekršten” je u Pjera Roksandića, a kao godina prvog izvođenja hrvatske himne navodi se 1861., te da ju je “uglađenim građanima odsvirao na klaviru osobno kompozitor Josif Runjanin“.
U slučaju navođenja Pjera Križanića očito se radi o lapsusu, dok su kod godina prvog izvođenja i izvođača izneseni podaci netočni. Hrvatska himna po autoru njezinog muzičkog dijela Josipu Runjaninu, nastala je u Glini u vremenu od 1842. do 1846. godine i izvođena je najprije u Glini zatim i okolnim mjestima (Petrinja, Karlovac…). Godina 1861. za hrvatsku himnu važna je utoliko što ju je te godine ukajdio Vatroslav Lichtenegger i to po riječima Ivana viteza Trnskog navedenima u knjizi “Ilirski glazbenici” Franje Ksavera Kuhača “Lichtenegger je Runjaninovu melodiju ako ne posvema točno ukajdio, to ipak prilično onako, kako su je tada u Glini pjevali uz pratnju kitare, u koju se Runjanin dobro razumio.”
U istoj knjizi Kuhač navodi da je Runjanin “umio udarati u kitaru i u cindru (citru), te pjevati po kajdama”, dok kćerka kapelnika 1. Banske pukovnije Josefa Wandla navodi da je kod njenog oca učio svirati flautu. Prema izloženom, prvo izvođenje hrvatske himne nije se desilo 1861. godine, nego petnaestak godina ranije, a malo je vjerojatno da ju je na klaviru izveo sam Runjanin. Glinska legenda kaže da ju je na klaviru prva svirala supruga Petra Peleša Katarina, ali o tome nema traga u povijesnim dokumentima.
Osobno, završetak obnavljanja Muzeja hrvatske himne u Glini potpuno podržavam, iako ta zgrada nije mjesto njenog prvog izvođenja. Himna je najprije izvođena kao koračnica 1. Banske pukovnije, kojom je zapovijedao Josip Jelačić, a zatim po crkvenim pjevačkim zborovima (zanimljivo: i katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi). Kako je zgrada Petra Peleša bila glavno okupljalište glinskih iliraca (najpoznatiji su Josip Jelačić, Ivan Trnski, svećenik Josip Marić i Petar Peleš), sasvim je opravdano da u njoj bude smješten Muzej himne.
Zanimljivo je da se u posljednje vrijeme osporava da je Josip Runjanin autor muzičkog dijela hrvatske himne i da je Glina mjesto u kome je nastala. O tome je Večernji list 10.1.2008. objavio članak s naslovom “Runjanin nije autor Lijepe naše?”, a Hrvatsko slovo članak “Krive Drine naše Domovine”, u kojima se čak tvrdi “da Runjanin nema nikakve veze s hrvatskom himnom”(!). Sumnju u Runjaninovo autorstvo izrazio je i jedan građanin sa zvučnom akademskom titulom na jednom skupu u Glini. Srećom sva ta osporavanja nisu ostavila dublji trag u hrvatskoj javnosti.
Poštovani, ispravljanje netočnih podataka objavljenih u vašem listu nije jedini razlog zbog kojeg vam se javljam. Iako je Josip Runjanin umro 1878. godine, kada je i sahranjen na Uspanskom groblju u Novom Sadu, nadgrobni spomenik izgrađen je tek 1924. godine. Spomenik su kreirali arhitekt Gojko Tadić i kipar Đorđe Jovanović, a na istom je uklesan tekst “Lijepe naše domovine”. Krajem osamdesetih godina imao sam zabilježenu novinsku crticu u kojoj je stajalo da je grob zapušten. Trudom gospode Duška Radakovića iz Karlovca i Vlade Gregurića iz Gline, pribavio sam fotografije spomenika snimljene 2008. i 2012. godine. Na njoj je vidljivo da spomenik nije zapušten, ali da mu je potrebna restauracija. To se odnosi na brončani reljef, pozlatu teksta Lijepe naše domovine i temeljne ploče spomenika. Pokušao sam ishoditi kod više institucija da se ti radovi izvedu, ali bez rezultata. Čovjek koji nam je podario dragu nam himnu, koju Hrvati i građani Hrvatske gotovo bez izuzetka bezuvjetno vole i cijene, svakako je zaslužio od njih damu posljednje počivalište dostojno urede. S poštovanjem!
Tihomir Kuhar, Glina
Poljoprivrednici Ravnih kotara i Bukovice bore se s uzurpatorima
Žito iz obijesti bačeno u kanal
Na samoj ivici incidenta borba je poljoprivrednika Milenka Šaponje za zemljište. Na njega nasrće poznati benkovački uzurpator Mitar Habenšus
Nije nepoznato da su Zadarsko zaleđe-Ravni kotari i Bukovica posljednjih deceniju i po poput Divljeg zapada. Bezakonje, otimačina i uzurpacija plodnog poljoprivrednog zemljišta na snazi su svih tih godina, dok nitko od nadležnih ne reagira.
– Ovdje se otimačina dešava u skladu s onom parolom iz devedeset i prve da nismo zemlju donijeli na opancima, ali ti isti zaboravljaju da smo mi vjekovni posjednici te zemlje koja nam je podijeljena darovnim pismom Franje Josipa, ističu nezaštićeni mještani čija povijest oduzimanja zemlje započinje od 1961. kada su zbog općenarodnog interesa i tadašnjeg plana okrupnjavanja zemljišta, bez ikakvog pitanja, morali davati svoju zemlju tadašnjoj benkovačkoj Vinariji. Zauzvrat su dobivali zamjensku zemlju, ali slabije kvalitete i na lošijim lokacijama. U toj razmjeni zemljišta umjesto vlasničkih, dobivali su samo posjedovne listove.
Godinama kasnije, zbog lične nebrige za administraciju, nisu uredili papirologiju između katastra i gruntovnice. Posljedice su ih snašle posljednjih godina kada je sve šumsko i poljoprivredno zemljište koje se vodilo kao društveno, po sili zakona uknjiženo kao vlasništvo Republike Hrvatske, bez obzira na četrdeset i više godina dugog posjedovnog staža.
Kada je plodno zemljište Ravnih kotara i Bukovice pretvoreno u državno, sljedeći korak kojeg zakon odobrava bilo je raspisivanje natječaja od strane grada Benkovca za zakup tog zemljišta na 50 godina ili čak na samu prodaju. Srpsko stanovništvo pravnu bitku za svoju zemlju izgubilo je uknjiživanjem RH kao vlasnika na parcelama gdje su oni još uvijek zabilježeni kao posljednji mirni posjednici. Međutim, u brojnim benkovačkim slučajevima ta im zakonska činjenica nije garancija da će dobiti šansu da na toj svojoj zemlji zaoru svoju brazdu i prehrane svoju porodicu.
Na samoj ivici incidenta borba je poljoprivrednog proizvođača Milenka Šaponje za njegovo zemljište. Na njega u nekoliko navrata nasrće poznati benkovački uzurpator Mitar Habenšus od kojeg povratničke familije konstantno strepe da li će se sa svojim traktorima i plugovima pojaviti baš na njihovom zemljištu. Kap koja je prelila čašu bila je Habenšusova žetva Šaponjinog žita, kojeg je zatim iz čiste obijesti i zlobe bacio u kanal dubok tri metra.
– Habenšus je proljetos počeo da sije na mojoj zemlji, zvao sam policiju da ga zaustave, ali rekli su da oni nemaju ovlasti. Pitao sam ih, da li imaju ovlasti da zaustave mene, rekli su mi da nemaju. Odlučio sam na svojoj zemlji posijati žito. Pozvao sam policiju da ne dođe do sukoba. Mi smo sijali na svojoj zemlji, Habenšus je sijao na zemljištu do mene. Stavljali smo kolčiće da se vidi međa, žito je niklo, čekao sam žetvu i onda dobijem poziv sa sakrivenog broja da mi Habenšus žanje žito. Kada sam stigao ono je već bilo u kanalu, priča Šaponja na čiju je zemlju po tko zna koji put stigla policija, fotografirala stanje i predala slučaj Državnom odvjetništvu.
Iako je od žetve sa početka jula, prošlo dva i po mjeseca, kako smo saznali od općinske državne odvjetnice Marijane Stipić, kriminalistička odluka u ovom predmetu još uvijek je u tijeku. Nakon čega će biti, kako kaže, “donijeta državno odvjetnička odluka”. Dok Milenko Šaponja čeka tu odluku, Mitar Habenšus je po ko zna koji put, ponovno zaorao Šaponjinu zemlju.
– Prijeti mi i govori da on sve može, da ga mogu tužiti koliko hoću, ali da spor dobiti neću, jer mu je gradonačelnik Branko Kutija dao zemlju. U Benkovcu dobijem spor, on se žali, Županijski sud u Zadru nađe neku zamjerku, pa vrati predmet u Benkovac, i tako tri puta, da bi mi na kraju rekli da sam tužbom zakasnio, kaže Šaponja.
Prvi put Habenšus se približio njegovoj zemlji kada je augusta 2011. Šaponjinu i okolne poljoprivredne površine okružio iskopanim drenažnim kanalima čime je samom Šaponji onemogućio pristup njegovog parceli. Na iskopanim kanalima Habenšus nije stao, te je novembra te godine preorao Šaponjinu zemlju. S posjedovnim listom u rukama, Šaponja je podnio tužbu protiv Habenšusa. Općinski sud u Benkovcu utvrdio je da je Mitar Habenšus preoravanjem smetao Milenku Šaponji u posljednjem mirnom posjedu, te da se u roku od osam dana mora uspostaviti prijašnje posjedovno stanje.
Međutim, ubrzo je nastao pravni nesklad jer je Županijski sud u Zadru prelomio spor u korist Mitra Habenšusa, utvrdivši da se prvo ometanje posjeda dogodilo iskopavanjem drenažnih kanala u augustu te da je tužba bila nepravovremena jer je podnijeta krajem novembra, odnosno van prekluzivnog roka od 30 dana od čina smetanja posjeda.
Iako se u rješenju Županijskog suda nigdje ne ističe da Mitar Habenšus ima pravo koristiti Šaponjinu zemlju, on od nje ne odustaje.
– Istina je da meni kanali nisu smetali, samo sam ga upozorio da neću moći na svoju zemlju. Tek mi je dva mjeseca kasnije preorao moju zemlju, i tada sam podnio tužbu, i to u roku. Njima moja zemlja smeta. Jer da nije mene, mogli bi orati dokle hoće. On ne sije ništa, nego žanje pare i poticaje uz pomoć par ljudi iz gradskih krugova. Koji god mladi Srbin dođe i počne ozbiljno raditi, odmah je na meti. Ne daju našem mladom čovjeku da krene. Ako sudskim putem dobijem zemlju, svu ću je prodati, da mi je ne ukradu. Ovdje mjesta nemam. Mogao sam lijepo živjeti: imam dva traktora, većinu priključaka, dva sina su mi se vratila… Ima li itko da kaže “dosta”, pita se Šaponja koji se u odbrani svoje zemlje uzda u pomoć Srpskog narodnog vijeća, jer kako kaže, on nema ni vremena, a ni novaca da hoda po sudovima i plaća odvjetnike.
U svakom slučaju, ako misli obraniti svoju djedovinu, u narednom periodu, umjesto na svoja polja, Šaponja će se morati usredotočiti na nemilosrdne sudove.
Paulina Arbutina
Potpisan sporazum s opštinom iz komšijske države
Borovo sarađuje s mađarskom Medinom
Jedan od glavnih motiva je zajedničko učešće u izradi projekata prema fondovima EU
U Borovu je potpisan Sporazum o prijateljstvu i saradnji opština Borovo i Medina u Mađarskoj. Sporazum koji su potpisali borovski načelnik Zoran Baćanović i njegov mađarski kolega Atila Ven potpisan je i dve sedmice ranije u Medini, gde je tim povodom boravila delegacija opštine Borovo. U Medini je potpisan tekst sporazuma na mađarskom, a u Borovu na hrvatskom i srpskom jeziku i pismu.
– Ovaj sporazum se naslanja na već postojeći sporazum koji je zaključen 2007. godine, kada su uspostavljeni bratski odnosi između dve opštine, dok saradnja započeta u oblasti kulture i među penzionerskim organizacijama, datira deset godina unazad. Naša saradnja ustanovljena je radi što boljeg povezivanja dve opštine, razvoja turizma, ekonomske saradnje te saradnje između obrazovnih ustanova, kulturno-umetničkih, penzionerskih i sportskih udruženja. Jedan od glavnih motiva za potpisivanje ovog sporazuma je zajedničko učešće u izradi projekata kojima ćemo aplicirati prema fondovima EU , istakao je načelnik Baćanović. Prilikom posete delegacije opštine Medina Borovu, bilo je govora i o nekim konkretnim oblicima saradnje i projektima.
– Opština Medina već ima razrađenu ideju. Radi se o Dunavskoj regati gde i mi možemo da učestvujemo. Razgovarali smo i o mogućnostima ekonomske saradnje. To je ono čemu svi težimo jer ovde imamo sve osim posla, kaže načelnik Baćanović.
– Nakon ulaska Mađarske u Evropsku uniju, u roku od dve godine obnovili smo izgled Medine. Uvereni smo da ćemo kroz dobru saradnju i projekte sa opštinom Borovo moći da povučemo više novca iz fondova Evropske unije i da ćemo stvoriti mogućnosti da na to veliko tržište plasiramo što više svojih proizvoda. To su stvari koje se mogu meriti novcem, ali ono što je važnije su prijateljstva koja su do sada stvorena i koja će se još stvarati, rekao je Atila Ven, načelnik Medine.
Opština Medina ima svega 800 stanovnika koji se poput Borovaca pretežno bave poljoprivredom. Još jedna važna poveznica je srpska zajednica u Medini koja je, iako malobrojna, veoma aktivna i dobro organizovana. U tom, nekad većinski srpskom mestu, danas živi svega 17 pripadnika srpske zajednice koji čuvaju svoju tradiciju. Srba je na tom području, kaže 33-godišnji Ranko Sokić iz Medine, bilo još u 13.veku, otkada datira i prva pravoslavna crkva, a od tada je sagrađeno nekoliko crkava koje su stradale u ratovima. Poslednja, koja slavi Silazak svetog Duha na apostole, izgrađena je 1856.godine. Zanimljivo je da na ulazu u Medinu, kao i na zgradama institucija u mestu, bez obzira na mali broj Srba, i danas stoje dvojezični natpisi, na mađarskom jeziku i latinici te na srpskom jeziku i ćirilici.
D. Bošnjak
Četvrti Festival kazališnog stvaralaštva u Belom Manastiru
Dobre predstave, malo publike
U toku je četvrti Festival kazališnog stvaralaštva u Belom Manastiru, koji organizira Gradsko kazalište Beli Manastir i koji će trajati do 29. septembra. Gledaoci će tokom četiri uzastopna vikenda moći uživati u čak 10 kazališnih predstava i to u izvedbi kazališta iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Festival su sedmog septembra započeli domaći, belomanastirski glumci svojevrsnim “performansom” na tragu uvoda u čuveni film “2001: Odiseja u svemiru” Stenlija Kjubrika, a službeno ga je otvorio belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš.
Sve predstave prikazuju se petkom, subotom i nedjeljom s početkom u 19 sati. I ove godine ocjenjivaće se devet kazališnih kategorija, a na samom zatvaranju, 29. septembra, održaće se svečana dodjela priznanja i zahvalnica uz mnoga iznenađenja.
Odmah nakon otvorenja, pred samo pedesetak gledalaca, izvedena je i prva predstava, komedija “Sve o ženama” Mire Gavrana, u izvedbi KUD-a “Primorka” iz Krasice kod Bakra. Već sutradan na programu je bila predstava “Alo, alo” KUD-a “Branko Radičević” iz Pačetina u režiji Cvetina Aničića, a u petak (13. 9.) “Želim da se oslobodim” Amaterskog pozorišta “Branislav Nušić” iz Šida također u režiji Cvetina Aničića. Sinjsko pučko kazalište izvelo je predstavu “Priča iz trgovačkog centra” Mate Matišića, a izvan konkurencija, belomanastirski glumac Branko Katalinić odigrao je monodramu “Ispovijed”.
Poslije toga u Belom Manastiru gostovaće Pučka scena Hercegovac s predstavom “Vrata, prozori i prirodni nagoni”, Scena Sisak s predstavom “Sveta Tea”, Mrak teatar Županja s predstavom “Kućanice”, Draft teatar Tuzla s predstavom “Kako u EU – glavom ili guzicom” i Kaštelansko kazalište s predstavom “Nemreš pobjeć’ od nedjelje”. Festival završava Gradsko kazalište Beli Manastir programom iznenađenja.
Za razliku od prošlogodišnjeg festivala, kad je predstave gledao respektabilan broj gledalaca, ove godine gledalaca je znatno manje, iako dosad prikazane predstave to ne zaslužuju.
Jovan Nedić
NK Plaški kao faktor suživota na ovom području
Zajedno na terenu
Trener Ilija Šupica s ponosom ističe da među igračima nema nikakvih problema s obzirom na mjesto rođenja
Nogometni klub Plaški ima samo juniorsku momčad koja se takmiči u Drugoj županijskoj nogometnoj ligi Karlovačke županije. U prvom kolu mladi Plaščani su poraženi u Vojniću od domaće Petrove Gore sa 5:3.
– Porazi i pobjede su sastavni dio igre i tu nije ništa tragično, ali morat ćemo više poraditi na ozbiljnosti, disciplini u igri i odgovornosti, kaže Ilija Šupica, trener ekipe koji je tu funkciju preuzeo lani, nakon što je uspješno završio tromjesečnu nogometnu akademiju UEFA i stekao B trenersku licencu uz ambicije da se i dalje nastavi obrazovati.
Mala pauza u djelovanju kluba je bila nakon Oluje, klub se aktivirao dolaskom BiH Hrvata, a kasnije su se priključili Srbi povratnici i Hrvati povratnici u Saborsko, pa igrački kadar čine klinci sa šireg plaščanskog područja i Saborskog. Trener s ponosom ističe da među igračima nema nikakvih problema s obzirom na nacionalnost i mjesto rođenja. Od prijašnjih triju selekcija, pionira, juniora i seniora, sada postoji samo juniorska ekipa. Glavni cilj je uigrati momčad i od nje napraviti dobru seniorsku ekipu koja bi se opet takmičila u Drugoj seniorskoj županijskoj ligi.
– U Plaškom se teško živi pa ljudi odlaze zbog posla, djeca odlaze na školovanje ili na studije i kad formiramo ekipu ona nam se iz egzistencijalnih razloga raspe i moramo krenuti ispočetka. Bojim se da će tako biti i sa ovom momčadi, ali šta je – tu je. Financira nas samo općina iz svojih skromnih sredstava pa je teško snositi troškove takmičenja. Imamo dvadesetak igrača i to će nam biti dovoljno da odigramo ovosezonsku juniorsku ligu, dodaje Šupica.
Teško je uskladiti zajedničke treninge juniora koji žive u Plaškom i onih iz Saborskog zbog školskih obaveza pa neuigranost nije baš najbolja, a prijevozni troškovi opterećuju ionako skroman budžet kluba. Dio ekipe iz Saborskog tamo trenira Ivan Matovina, a Šupica kaže da odlično sarađuju. Predsjednik kluba je Damir Šalov, bivši čelnik općine koji je i potpredsjednik Županijskog nogometnog saveza. Od Saveza je ekipa dobila komplet dresova i drugu potrebnu opremu. U funkcioniranju im uz općinu pomaže i osnovna škola koja im daje kombi vozilo za putovanja na utakmice. Samo igralište je u relativno dobrom stanju.
– Klub je jedino mjesto u općini pa i šire gdje se mladi ljudi mogu okupiti i baviti aktivnošću i nikako se ne bi smjelo dogoditi da se ugasi, zaključuje trener Ilija Šupica.
M. Cimeša
Virtuozi riblje čorbe
“Zlatni kotlić Borova 2013.” na 18. borovskoj fišijadi osvojio je Davor Petrović iz Vukovara, druga nagrada otišla je u Kneževe Vinograde, majstoru u kuvanju ribljeg paprikaša Momčilu Đurkoviću, a treće mesto pripalo je Siniši Nedeljkoviću iz Vukovara. Petrović i Nedeljković deo su iste ekipe koja se na borovskoj fišijadi takmičila sa dva kotlića. Kulinarima iz Vukovara ovo nije prva osvojena nagrada, a kvalitet su dokazali na brojnim takmičenjima u kuvanju fiša na našem području. Odluku o tri najbolja fiša donela je tročlana ocenjivačka komisija kojom je predsedavao Petar Lapu – Brašo, poznati alas i ugostitelj iz Begeča kome su pomogli Arpad Šipec iz Suze i Miroslav Sendić iz Borova.
– Jelo je onoliko lepo koliko se u njega uloži ljubavi. I to se videlo. Ukuvana riba, dobra gustina čorbe, lep ukus jer čorba treba da bude ljuta, ali ne preljuta, umereno slana i kiselkasta i dobili smo ono što je potrebno za šampione. Teško je bilo odlučiti jer su stvarno sve čorbe bilo vrlo dobre, kaže Brašo.
Na njegovu inicijativu je pre 18 godina i ustanovljena ova manifestacija, danas regionalnog karaktera. Na ovogodišnjoj borovskoj fišijadi učestvovalo je 39 kulinara iz Borova, Borova-naselja, Vukovara, Bršadina, Trpinje, Negoslavaca, Starih Jankovaca, Petrovaca, Jagodnjaka, Bijelog Brda, Dalja, Kneževih Vinograda i Žitišta kod Zrenjanina te 450 posetilaca, ljubitelja fiša.
D. B.
Stogodnjak (181)
20. 9. – 27. 9. 1913: više od 100 ljudi je ozlijeđeno, od toga 16 teško, u nezapamćenom nevremenu koje je pogodilo Petrinju. Tuča veličine jabuke i orkanski vjetar usmrtili su dvadesetak grla stoke u polju i pokidali električne i telefonske vodove, te uništili krovove na brojnim kućama. Teško su stradala i sva okolna sela: uništena je sva ljetina, od bujica su zamućena vrela, a po seoskim putovima i dvorištima leži na stotine uginulih ptica. Vojska, policija i gradske straže hodaju uokolo i dalje tragajući za ozlijeđenima. Prema prvim procjenama materijalna šteta veća je od tri milijuna kruna.
* bečka policijska direkcija raspisala je nagradu od 1000 kruna za pronalazak mrtvog tijela patrijarha Lukijana Bogdanovića. U policijskom oglasu stoji: “Iz kupališta Gastajn nestalo je Njegove Preuzvišenosti mitropolita i patrijarha srpske pravoslavne crkve u Karlovcima Lukijana Bogdanovića. Prema potragama se spomenuti vjerojatno survao i utopio gaštajnskoj Achi. Njegova Preuzvišenost ima 46 godina, visok je, nešto plav, ima crnu, prosijedu kosu, takovu istu bradu i bio je u crno obučen. Dajemo do znanja uz najsilniju molbu, da se najpažljivije gleda kod vađenja leša ili njezinih dijelova, kao i kad voda nanese ili se nađu odijelo, rublje ili komadi od odijela ili rublja, na spomenute okolnosti, pa da se stvarna opažanja ili nalasci najkraćim putem nama dojave…”
* neki Matija Obradović iz okolice Topuskog također se našao u policijskom oglasniku, ali zbog sasvim drugih razloga. “Taj je uhapšenik”, javlja policija, “star 24 godine, rodom iz Bukovice, općina Čemernica, srpsko-pravoslavne vjere, oženjen, poljodjelac, suđen po kraljevskom sudbenom stolu u Petrinji na šest godina teške tamnice zbog ubojstva. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi odakle je pobjegao u kažnjeničkom odijelu. Ravnateljstvo spomenute kaznionice nagradit će s 40 kruna svakog onog tko Obradovića uhvati…”
* u Zemunu je, na proputovanju iz Beograda u Zvornik, uhapšen učitelj Petar Protić, pod optužbom da se bavi špijunažom “za jednu stranu zemlju”. Pritvoren je i zajedno s dokaznim materijalom predan vojnom sudu u Petrovaradinu.
* Milorad Andrijašević, slijepi mladić iz Srijema, obratio se ravnatelju zagrebačkog Zavoda za slijepe Sv. Vid s molbom da mu pomogne u njegovoj sljepoći i besplatno ga primi pod svoje okrilje. Pošto to zavod nije u mogućnosti, ne samo zbog nedostatka novčanih sredstava, kako kaže, već i stoga što “Andrijašević nije naš zavičajnik” ravnatelj Vinko Bek se kroz novine obraća javnosti ovom molbom: “Možda bi se našao koji imućan čovjek, pa u tu svrhu osnovao primjernu stipendiju za srpsku slijepu siročad. Moram, na žalost, spomenuti, da društvo sv. Vida ima različite zaklade, ali se do danas nije ni jedan Srbin sjetio srpske slijepe siročadi bilo kakovim prilogom, pa držim da bi, evo, srpski imućni ljudi imali sada najbolju priliku da učine plemenito djelo i za spasenje svoje duše. Zašto ne bi onu ljubav i poštovanje, koje smo do sada iskazivali slijepim guslarima, prenijeli na slijepe radnike, i tako ih učinili valjanim privrednicima, koji ne žele biti trutovi tuđe muke, nego korisni članovi ljudskog društva…”
Đorđe Ličina