Balkanska fuga

Milorad Popović: Karnera (Fraktura, 2012)

Lako je uočiti hronotopsku (Bahtin) razuđenost romana “Karnera”, p(r)oznog prvenca Milorada Popovića (1957.), koji se početkom ovog meseca u Tuzli okitio bcsmn-nagradom “Meša Selimović”. Vremenski raspon romana ide od doba kralja Nikole i crnogorske opsade Skadra do dubrovačkog ratišta i potonjih previranja za samostalnu Crnu Goru, dok se pripovedna lokacija neumorno seli od težišnog Cetinja do Skadra i Tirane, Skoplja, Rima, Zagreba i Dubrovnika. To je istorijsko-pikarska dimenzija “Karnere”, čiji jezik takođe široko zahvata od arhaizama i dijalektizama do savremenog uličnog argoa i slenga različitih sredina. Specifičnost Popovićevog postupka jeste pripovedni tretman vremena i odnos prema istoriji. Naracija je komponovana fragmentarno i vremenski je otvorena tako da lako i često ponire u bližu ili dalju prošlost, odnosno skače u ono što sledi. Sadašnje vreme priče je i samo klizno i skopčano sa sudbinom naratora, Mate Tujevića, bivšeg boksera, krupijea i samozatajnog pisca, koji bežeći pred zakonom, vođen erotsko-poslovnim interesima, šparta po Balkanu. Klizanje po vremenskoj osi vodi osoben rodoslovni poriv, tj. želja da se osvetli porodično poreklo lika.

Neki Popovićevi istorijski likovi su autentične ličnosti iz crnogorske istorije, sa kojima su rodbinski združeni fiktivni likovi. Njihova sudbina egzilanata, revolucionara, političkih gubitnika i žrtava, Popovićevom romanu pribavlja dimenziju nacionalne tragedije i revolucionarnog rebelijanstva. Ipak, narator nije sentimentalni paseista ni nostalgični revizionista, već distancirani skeptik koji o ćudima i menama istorije govori kao hroničar Cetinja i biograf pojedinačnih sudbina. Iako se naracija plete oko traumatičnih mesta u cnogorskoj istoriji 20. veka, koje su podrazumevale ideološke podele i bratoubilački rat, identitetske kontroverze oko nacionalne pripadnosti i nasilje pobednika (izgon vladarske dinastije Petrović i njenih pristalica posle Prvog svetskog rata i streljanje kolaboracionista posle Drugog), narator se kloni moralisanja, sklon cinizmu. Recimo, otkrivši da i u Albaniji postoji legenda o zidanju Skadra, s tim što se mlada Gojkovica zove Rozafa, on zaključuje da legenda govori ne samo o ljudskoj podlosti – da velmože na prevaru ženu svog najmlađeg brata ugrade u temelje grada čiju gradnju opstruira vila – već i da se laž i prevara isplate.

Naslov romana predstavlja nadimak jednog sporednog lika, boksera, koji je dobio zbog fizičke sličnosti sa Primom Karnerom, svetskim šampionom italijanskog porekla u superteškoj kategoriji 1933./34. godine. Popovićevi likovi boksera liče jedan na drugog: orijaški su korpulentni i snažni, ali profesionalno neuspešni i egzistencijalno neostvareni. Sudbine likova boksera, švercera i kontroverznih biznismena koje narator sreće u tranzicionoj Makedoniji i Albaniji, romanu daju šmek putopisne i stvarnosne proze, a atmosfera ratnog Dubrovnika i Zagreba, sa političkim i umetničkim disputima pisaca pokazuju pretenziju “Karnere” ka ratnoj i eruditskoj prozi.

Problemi “Karnere” su u stepenu usklađenosti unetog heterogenog materijala. Roman nema jedinstvenu instancu naratora: u nekim poglavljima je personalizovan, u drugim izostavljen pa pripovedanje teče u trećem licu. Psihološki varniči spoj između stvarnosne i intelektualne strane romana, odnosno između dimenzija naratora kao društvenog marginalca, galantnog udvarača, putnika, preduzetnika i apolitičnog svedoka epohe. Biografije propalih boksera, kao ni porodične povesti, nisu dovoljne da obuzdaju i drže u koritu koherencije dramatičnu stihiju istorije koja često preti da postane sama sebi svrha. Ali uprkos množini epizoda i likova, nepostojanju jedinstvene okvirne fabule i višku uloga koje su dodeljene liku naratora, “Karnera” je slojevit roman i nesumnjiv dobitak za savremenu književnost, posebno u Crnoj Gori.