Bol i patnja za istim stolom

Već je 14 godina prošlo od završetka sukoba na Kosovu. Prema podacima Crvenog krsta u Srbiji, od više od 1.700 nestalih na prostoru Kosova četvrtinu čine nealbanci, uglavnom Srbi. Porodice nestalih iz godine u godinu apeluju, a ove godine baš na Međunarodni dan nestalih, 30. avgusta njihov je apel dobio posebnu snagu.

Iz pisma nezadovoljstva, kako su ga porodice nazvale, izdvajamo nekoliko rečenica koje otkrivaju nezadovoljstvo sporošću, odnosno stagnacijom procesa otkrivanja tajnih lokacija sa posmrtnim ostacima nestalih osoba i utvrđivanja sudbina nestalih osoba: “Vratite naše nestale ili nam kažite istinu o njihovom stradanju. Tražimo da pokažete najelementarnije poštovanje prema žrtvama i da nam vratite dostojanstvo. Vaša je zajednička obaveza da nam omogućite ostvarivanje temeljnog ljudskog prava da znamo punu istinu o članovima porodica čija se imena nalaze na integrisanoj listi nestalih što garantuju brojne međunarodne konvencije, deklaracije i rezolucije o ljudskim pravima. Zajedno smo zaključili da problem svih nestalih i tešku bol mogu rešiti samo aktuelne vlasti u Beogradu i Prištini, uz pomoć EU-a i međunarodne zajednice. Molimo vas da učinite sve da se postojeći mehanizmi pokrenu, a nadležne institucije da se počnu ozbiljno baviti pitanjem svih nestalih lica.”

Olgica Božanić iz Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih lica na Kosovu i Metohiji, ističe da u njihovom pismu nema politizacije i da im je jedini cilj da “vrate imena i prezimena, odnosno posmrtne ostatke svojih najbližih”. Nade da je neko preživeo više nema.

– Ohrabrena sam što smo uspeli da zajedno shvatimo da žrtve, bez obzira koje vere bile, nisu manje vredne. Govore nam da nemaju dovoljno informacija o novim lokacijama gde se skrivaju posmrtni ostaci, istražne radnje se zataškavaju, kontingenti KFOR-a odnose svoju dokumentaciju… Ne mirimo se sa tim činjenicama. Tražimo od svih institucija i organizacija da otvore arhive. Pošto sam član porodice koja je imala nesrećnu tragediju i pre rata, imala sam sreću da nađem posmrtne ostatke nakon sedam godina traganja. Ali nemam potpunu istinu o tome do kada su moja braća i rođaci bili živi, na koji način su ubijeni, da li su poslužili za trgovinu organima… Slučaj nije završen identifikacijom i predajom posmrtnih ostataka. Tek se tada otvaraju mnoga pitanja. Znamo ko ih je odveo i kamo, ali ne znamo do kada su bili živi. I porodice nestalih Albanaca veruju da postoji nešto što se krije iza interesa politike – kaže Olgica Božanić.

Ljuš Krasnići iz Udruženja porodica nestalih kod Peći dodaje da porodice imaju dosta problema sa službenim organima.

– Nema ozbiljnog zalaganja u Beogradu i Prištini da se problemi reše. Porodice međusobno razmenjuju informacije, među nama postoji razumevanje i delimo istu bol – kaže.

U isto vreme, u Prištini Bajram Ćerkini, predstavnik porodica nestalih sa Kosova, traži od međunarodne zajednice da izvrši pritisak na Srbiju kako bi se otkrili ostaci nestalih. On smatra da se u Beogradu zna gde leže njihovi ostaci, ali da je potrebna snažna politička volja da bi se oni otkrili.

Srbe i Albance u ovom slučaju spojila je ljudskost. Spojili su ih bol i patnja, što je naglasila i Nataša Šćepanović, predsednica Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji. Ističe i da je proces pomirenja nemoguć ako se ne reši pitanje nestalih.

– Pronalazak nestalih je stao i ovo može da traje još 30 godina. Nema novih informacija, nema političke volje, ne poštuju se sporazumi potpisani od strane svih vlada u regionu… Godinama se provlači problem pogrešne identifikacije ad hok ekipa posle rata, po mrtvačnicama postoje ostaci za koje nije urađena DNK analiza. Ovog puta apelujemo na sve vlade u regionu da učine svoj maksimum, da ovom problemu pristupe na odgovoran i odlučan način. Ovo je pitanje humanitarne i civilizacijske prirode. Nećemo odustajati dok je u nama i poslednji atom snage. Tražićemo da se pronađu svi nestali, kako bismo mogli da imamo neki mir i spokoj. Dostojanstveno sve trpimo, ali to klupko nikako da krene da se razmotava. Apelujemo da se probudi savest ljudi koji znaju šta se desilo sa našim kidnapovanim, prisilno otetim rođacima – kaže Nataša Šćepanović.

Dodajmo ovome da su u Fondu za humanitarno pravo ukazali i na “neprihvatljiv pravni i socijalni status porodica nestalih osoba, pre svega u Srbiji”. U saopštenju povodom Međunarodnog dana nestalih ističu da članovima porodica nestalih osoba u Srbiji nije priznat status porodica civilnih žrtava rata, već im se sticanje tog statusa uslovljava proglašavanjem njihovog nestalog člana porodice umrlim. “Zbog toga su porodice nestalih koje ne žele da nestalog člana porodice proglase umrlim sve dok se ne utvrdi njegova/njena sudbina i ne pronađu posmrtni ostaci, lišene prava koje imaju porodice žrtava čija je sudbina poznata (mesečne penzije, zdravstvena zaštita itd.). Ovakvo zakonsko rešenje nije u saglasnosti sa međunarodnim standardima zaštite žrtava rata, a pre svega sa Konvencijom o zaštiti svih lica od prisilnih nestanaka koju je Srbija ratifikovala u maju 2011”, piše u saopštenju Fonda.

Prema podacima Međunarodnog crvenog krsta, tokom proteklih 12 meseci rešeno je samo 800 slučajeva: 693 vezanih uz sukobe u BiH, 93 vezanih uz Hrvatsku, a 49 uz Kosovo. Ukupno, od početka sukoba na prostoru bivše Jugoslavije rešeno je oko 70 odsto slučajeva. Onih preostalih 30 opominje i onespokojava.