Ćirilični PR – poslednji rez

Nedavni protesti protiv postavljanja tzv. dvojezičnih tabli u Vukovaru podigli su tenzije kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, što se moglo videti i u pripremama za utakmicu reprezentacija na beogradskoj Marakani. Sa stadiona je dopirao jeziv urlik u vreme intoniranja hrvatske himne. Komentator je to okarakterisao kao veoma loše jer će nas FIFA svakako kazniti zbog toga. Uglavnom, takav stav nije usamljen kada je reč o balansiranju odnosa sa susedima, naročito onima s kojima delimo traumatičnu prošlost, koja svako malo prodire duboko u svakodnevne političke događaje i po ko zna koji put “raspolaže” javnim diskursom. Političke elite nemaju pojma šta bi trebalo učiniti sa tom prošlošću i jedino u šta se uzdaju je pojačavanje PR aktivnosti, protiv koje se vicepremijer Aleksandar Vučić tobože pobunio u nedavnom intervjuu koji je sa njim napravio novinar Drago Hedl. Stoga je zanimljivo pogledati kako su trojica srpskih političkih lidera razumevala problem traumatične prošlosti i srpske odgovornosti na primeru Vukovara i koliko su ideje vicepremijera Vučića danas zaista nove.

Predsednik Boris Tadić doplovio je jednog novembarskog dana 2010. godine trajektom “Golubica” na vukovarsku obalu, gde ga je dočekao predsednik Ivo Josipović. Zajedno su posetili spomenik žrtvama na Ovčari, gde je Tadić položio venac, “izrazio žaljenje i uputio izvinjenje”, pokušavajući da o traumatičnoj prošlosti kaže nešto konkretno, što je, nažalost, ispalo kao fraza iz srednjoškolskog pismenog zadatka: “Sve što se dogodilo Srbima i Hrvatima u dvadesetom veku može biti sklopljeno u knjigu prošlosti, a to je čin pisanja knjige budućnosti.” Josipović je pokušao da prevede šta je njegov gost hteo da kaže na srpskom jeziku, pa je na tečnom hrvatskom rekao da će “ovim biti dat novi poticaj za pronalaženje, otkrivanje sudbine nestalih i uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa” i da je “moguća drugačija politika mira i prijateljstva”. Boris Tadić tom prilikom nije pomenuo nestale, ali je zato govorio o onima koji će “tek biti rođeni u ovim narodima”, za koje je izrazio nadu da će biti “oslobođeni bremena prošlosti”. Predsednici su potom otišli u Paulin Dvor, da se poklone srpskim žrtvama, gde su takođe rekli nekoliko poučnih stvari i na tome se cela priča uglavnom završila.

Uistinu, Tadićeva poseta, osim simboličkog značenja prijateljskog prelaska Dunava trajektom mira, nije donela ništa u pogledu rasvetljavanja i dovršavanja posla na ovladavanju traumatičnom prošlošću. Porodice žrtava koje su mu tom prilikom na Ovčari okrenule leđa bile su potpuno u pravu, jer nisu poverovale u njegov mirotvorački PR. U sudskim procesima ništa se nije pomaklo, nestali nisu pronađeni, a ono malo dokumentacije koja je tom prilikom predata hrvatskim istražiteljima svelo se na istorije bolesti zarobljenika iz vukovarske bolnice.

Kada je Tadić otišao s vlasti u maju 2012, poručivši građanstvu da “će se videti u nekom novom filmu” ili možda reklamnom spotu, što da ne, na njegovo mesto je došao Tomislav Nikolić, ponosan na svoju četničku prošlost i na san o Velikoj Srbiji. On je u to vreme dao intervju nemačkom FAZ-u, nastojeći da evropskoj javnosti predoči svoje novousvojene evropske vrednosti. Na pitanje novinara Mihaela Martensa da li zna da u Vukovaru danas ima više Srba nego pre desetak godina te da Hrvati tamo ne žele da se vraćaju, Nikolić je kratko i jasno odgovorio da je “Vukovar bio srpski grad” i da “šta ima Hrvati da se vraćaju”. Kada je intervju objavljen, a tenzija u regionu porasla, SNS je oštro demantovao da je njihov lider to ikada izgovorio, što je sam Nikolić okarakterisao kao “podlu laž novinara”. Međutim, novinar Martens je onda priložio i tonski zapis, zbog čega je predsednik Josipović rekao da Nikolić tek treba da “nas uveri kako se odrekao politike devedesetih”.

Vicepremijer Vučić, predstavljen kao mlad i perspektivan srpski lider, čovek novih ideja, dao je intervju “Jutarnjem listu” nekoliko dana pre protesta u Vukovaru. Novinar Drago Hedl  tom ga je prilikom zamolio da prokomentariše dva datuma iz nikada završene prošlosti, vreme “Oluje” i vreme streljanja zarobljenika na Ovčari. Vučić, koji je pre toga govorio o odustajanju od PR aktivnosti i prevođenju “hladnog mira” u “proaktivnu fazu saradnje”, obrazložio je da “Oluju” smatra “najvećim etničkim čišćenjem u Evropi posle Drugog svetskog rata” (što bi trebalo da funkcioniše u javnom diskursu kao ravnoteža sa međunarodnom kvalifikacijom genocida u Srebrenici). Takođe, dodao je kako “smo u Srbiji prezreli zločince koji su u naše ime ubijali” i da očekuje i od drugih da urade isto. Kada je Ovčara u pitanju, Vučić je izrazio divljenje novinaru Hedlu za rad na projektu “Vukovar – poslednji rez” te naveo kako je sudija Vesko Krstajić divno citirao Marka Miljanova kada je donosio presudu za zločin na Ovčari. Vicepremijer je poentirao dobrim namerama da se nastavi sa “popisivanjem svih žrtava” i nadom da će “zločini nad Srbima u Hrvatskoj biti kažnjeni”. Iz odgovora vicepremijera nije se moglo čuti ništa osim opštih mesta srpske politike koja se vodi poslednjih desetak godina. Vicepremijer je potom prešao na ekonomske teme, ponudivši hrvatskim kolegama dobar link sa Rusijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ukazujući na to da se knjiga budućnosti piše unosnim projektima i parama, a ne raspravama o prošlosti.

Prema najnovijim istraživanjima, Vučić za svoju politiku ima 77 posto podrške ispitanika u Srbiji. Oni svakako veruju da je knjiga prošlosti zatvorena i začuđeni su zbog protesta u Vukovaru i onoga što porodice žrtava govore, da nije problem u ćirilici, već u onome što je zvanična Srbija uradila na rešavanju vrlo konkretnih pitanja koja se tiču nedavne prošlosti Vukovara. Odgovor je aktuelne vlasti, pa i tih 77 posto ispitanika, da smo mi “prezreli nekolicinu dželata koji su u naše ime ubijali”, ali, nažalost, nikada nismo sagledali trag naloga da se takav zločin počini, koji seže do nas samih, a pre svega do vicepremijera Vučića, koji misli da se neoliberalnim konceptom mogu zakrpiti sve rupe na vukovarskim zidovima.