Dubrovnik Sokratu ne vjeruje

Da se odmah razumijemo, “Obrana Sokratova” u režiji Tomija Janežiča u najmanju je ruku zanimljiva predstava u kojoj se putem teksta staroga dvije i pol tisuće godine i uz hrabro korištenje nekonvencionalnih kazališnih sredstava govori o gorućim problemima svakodnevice. To treba reći zato što su je dubrovačka festivalska publika i najveći dio kazališne kritike sahranili, ne spominjući pritom nijedan dobar argument zašto ne valja. Naime, umjesto klasične predstave, Dubrovčani su dobili neku vrstu radiodrame: u njoj nema Sokrata, nema praktički ni živih glumaca, ni pozornice, nego sve što se događa slušamo s razglasa. Drugim riječima, predstava je većini dosadna.

O čemu ona govori? Govori preko razglasa o tome kako je saborska zastupnica Ruža Tomašić izjavila kako “u Hrvatskoj žive Hrvati, a svi ostali su gosti”, o tome kako je Milan Levar ubijen jer je htio razotkriti ratne zločine na hrvatskoj strani, o tome je li Dubrovnik grad-restoran koji umire jer su ga prodali njegovi vlastiti žitelji i, napokon, o tome vjeruju li građani Hrvatske da se isplati na sokratovski način založiti za istinu ili je bolje tek nemoćno pljuvati po političarima, čitavom svijetu i sebi samima. Na kraju predstave slušamo slavni govor Martina Luthera Kinga, u kojem kaže da se ničega ne boji i da je sretan, premda možda neće doživjeti ostvarenje bratstva bijelih i crnih stanovnika Amerike…

Predstava se unisono ne sviđa većini zato što su, vjerojatno, preplanuli od sunca i dubrovačkoga ljetnoga glamura, očekivali uobičajeno ležerno scensko uzbuđenje u sjeni zidina Lovrijenca, a ne natezanje vlastite savjesti s ratnim zločinima i vlastitom odgovornošću za minule događaje i današnje stanje u društvu. Računajući na tu našu već poslovičnu lijenost uma, redatelj Janežič namjerno je izbacio iz predstave lik Sokrata: ponajprije zato što površnost i lelekanje s ovih prostora nikakav vanjski autoritet više ni u što ne može uvjeriti, pa ako se uopće iz sadašnjega gliba žele izvući, ljudi nakon ratova koje su podržavali ili u njima sudjelovali i nakon kriminala do svog Sokrata moraju doći sami. Stoga je gledateljima ponuđena tek snimka čuvene Sokratove obrane u monologu pokojnoga glumca Ljube Tadića, kako danas, unatoč patosu starih vremena, ne bi samo tako, zadovoljni, otišli kući.

Zato i scenografija Radivoja Dinulovića ukida prostor scene, na kojoj publika uglavnom traži užitak i zaboravlja na stvarnost, te sučeljava dvije tribine s kojih su gledatelji prisiljeni gledati jedni u druge. Ili kako kaže Tomi Janežič: “Ukinuli smo pozornicu i na taj način pokušavamo preispitati ulogu kazališta i onoga čime se ono danas bavi. Nisam se želio baviti konvencionalnom postavkom, nego prije svega potražiti neuobičajeni put da bi se kod publike pokrenuo osobni i kolektivni psihološki proces preispitivanja ili, kako je Platon govorio, nepromišljeni život nije vrijedan življenja, i to je ono prema čemu je ovo postavljanje teksta drukčije.”

Tako “Obrana Sokratova” na prvorazredan način ulazi u zonu modernog shvaćanja teatra, u kojem se od gledatelja ne traži da poslušno sjedi, a potom tek zaključi sviđa li mu se izvedba ili ne; ovdje on aktivno sudjeluje u očito važnim pitanjima, o kojima kazalište želi govoriti. Dubrovačka publika o tim pitanjima, evidentno, nije željela raspravljati, iako će je nova već sutra sustići. Za kazalište je ipak puno važnije da su Dubrovačke ljetne igre, s “Obranom Sokratovom” i drugim ovogodišnjim predstavama, krenule u smjeru puno značajnijeg teatra, pa se nakon mnogih godina mrtvila vrijedi nadati boljim vremenima.