Emancipacijski potencijal skulpture

Lik i djelo Vojina Bakića, kako se obično frazira, u posljednjih su petnaestak godina nerijetko izazivali gužvu u tzv. lijevim umjetničkim i kulturnim krugovima. Podsjetimo se samo koliko se govorilo o Bakićevom spomeniku na Petrovoj gori i načinima kako ga sanirati i revitalizirati. Bakićev opus predstavljao je i teškoću glede njegova ideološkog konteksta. Tako je Dejan Kršić prije pet-šest godina detektirao: “Pitanje je kako uopće rekonstruirati jedan antifašistički spomenik u situaciji u kojoj imate Thompsona i niz svakodnevnih revitalizacija ustaštva i nacionalizma. Ako se spomenik obnovi, a da pritom izgubi svoj antifašistički identitet, onda je to problematično. Pitanje je države, kulturne politike i ideologije na koji se način antifašistička povijest treba uključiti u našu današnjicu te hoćemo li je, i kako, prezentirati.”

Ne zaboravimo, bilo je i peticija za spas umjetnikova djela, najmanje dvije; umjetničko-kustoske grupe, poput zagrebačkog WHW-a, posebno su pridonijele reafirmaciji kipara, da bismo sada bili u situaciji da stožerna institucija moderne umjetnosti u nas, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, za kraj ove godine priprema veliku retrospektivnu izložbu Bakićevih djela. Je li posrijedi, dakle, neka vrsta konačne revalorizacije tog umjetnika, pitanje je koje smo uputili najodgovornijoj osobi predstojećeg događaja, muzejskoj savjetnici i pomoćnici ravnatelja MSU-a Nataši Ivančević.

– U periodu ranih 1990-ih na području bivše Jugoslaviji uništeno je ili devastirano puno antifašističkih spomenika podignutih da bi komemorirali pogibiju narodnih heroja, partizana, civila, mjesta počinjenih masovnih egzekucija i zločina. U Hrvatskoj je to bilo osobito prisutno na područjima na kojima su se odvijale ratne operacije ili u njihovoj neposrednoj blizini. Tako je nastradalo i Bakićevo životno djelo, spomenik u Kamenskoj blizu Požege, vrhunsko graditeljsko i kiparsko ostvarenje kojim je antifašistički spomenik uzdignut do apstraktnog znaka, što se svojom formom referira na raširena krila antičke skulpture Nike, božice pobjede. Srušeni su i Bakićevi spomenici u Bjelovaru, Čazmi, Gudovcu, Bačkovici… Problem s Bakićem nije bio u njegovoj recepciji od strane struke, koja je itekako znala da je njegov doprinos hrvatskoj i europskoj modernističkoj skulpturi neupitan i neprocjenjiv. Međutim, uništeni spomenici zauvijek su izgubljeni, a zabrinjava stanje spomenika na Petrovoj gori, koji propada posve lišen funkcije. Sve dosadašnje inicijative nisu uspjele zaustaviti propadanje i pokrenuti lokalnu upravu da zaštiti spomenik. Retrospektiva će ukazati na problem rušenja spomenika i potrebu za njihovom obnovom i očuvanjem – obrazlaže Nataša Ivančević.

Koji su sve bili razlozi za poseban interes za Bakića i kompleks Petrove gore, odnosno je li u pitanju bila neupitna modernost njegova djela ili je on našoj i stranoj umjetničkoj sceni bio zanimljiv i zbog političkog podteksta svog opusa, Dubravka Sekulić u svom vrlo dobrom tekstu u “Zarezu” nudi sljedeći odgovor: “Ako je nedovršenost Memorijalnog parka Petrova gora (spomenik se počeo graditi 1972., a otvoren je 1981. i nikada u potpunosti nisu puštene u rad sve njegove funkcije Parka) bila slika nemogućnosti socijalističke Jugoslavije da istraje i živi revoluciju, način na koji danas spomenik fizički nestaje postepenom razgradnjom čini ga simbolom nestajanja društvene svojine kroz privatizaciju, a samim tim i poslednjih tragova jednog društva. Svođenje Petrove gore, a i drugih spomenika, na čistu egzotičnu formu i fetišizaciju, i čitanje u buržujskom ključu visoke umetnosti, upravo briše emancipatorski ključ potencijala društvenosti koji su ovi spomenici imali, a nikada do kraja nisu ispunili.”

Prema riječima Nataše Ivančević, najavljena retrospektivna izložba u MSU-u pokrit će bitno širi dijapazon tema u Bakićevoj umjetnosti od antifašističkih spomenika.

– Posebna zanimljivost i za poznavatelje Bakićeva djela bit će umjetnikovi rani radovi, nastali uoči i tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i dosad posve nepoznati crteži i modeli za spomenike. Naglasak će biti na radovima koji su nastali u razdoblju Bakićeve stvaralačke zrelosti i afirmacije. Vremenski je to period od početka 1950-ih do kraja 1960-ih. Čitanjem njegovih oblika možemo gotovo na školski način razumjeti put kojim je krenuo u borbi za apstrakciju i kiparsku sintezu. Cilj mu je bio spoznati suštinu plastičkog izraza. Izložbom ćemo pratiti put nastanka apstrakcije: od prepoznatljivog motiva u tematskim cjelinama (akt, animalizam, portret) do radikalne redukcije forme koju dovodi do apstraktnog znaka, u vremenima nesklonima tragačima za slobodnim izrazom. Izložba će pokazati više od 250 radova: skulpture, crteže, makete i skice spomenika, skice, fotografska uvećanja, kao i dokumentaciju te filmsku građu koja govori o Bakiću, ali i ocrtava društveni kontekst vremena nastanka radova. Bakićeve unuke, arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, autorice su arhitekture i likovnog postava izložbe, a velik dio radova posuđen je iz umjetnikove obiteljske ostavštine – kaže naša sugovornica.

Pomoćnicu ravnatelja MSU-a pitamo iz kojeg se razloga izložba priprema upravo sada.

– Kako mu je opus fragmentarno predstavljan, cilj retrospektive je stručna valorizacija cjelokupnog stvaralaštva i predstavljanje najznačajnijih radova za razumijevanje geneze njegova apstraktnog izraza. Prošle godine u prosincu obilježena je dvadeseta godišnjica Bakićeve smrti, no za ovakav projekt nije potrebna formalna obljetnica, datum. Naprosto, postoji velika potreba i interes struke da se ponudi novo čitanje njegovog doprinosa hrvatskoj i europskoj modernističkoj skulpturi i spomeničkoj baštini te da se pokažu djela koja do sada nikada nisu izlagana u istom prostoru. Vojin Bakić nije bio posvećen vlastitoj promociji, sav kreativni i intelektualni potencijal usmjeravao je u stvaranje, kreaciju, istraživanje. Nije volio izlagati i o tome je jednom prilikom rekao: “Izložba je za svakog autora nešto kao kamen smutnje.” Muzej suvremene umjetnosti je organizirao dvije samostalne izložbe Vojina Bakića (1958. i 1964.), u naponu njegova stvaralaštva, još u vrijeme kada je pod nazivom Gradska galerija suvremene umjetnosti imao sjedište na zagrebačkom Gornjem gradu. Organizirao je i Bakićevo predstavljanje na značajnoj izložbi “Suvremena umjetnost u muzejima” u centralnom paviljonu na Bijenalu u Veneciji 1964. godine. Bakićev dugogodišnji prijatelj Milan Prelog pripremao je monografiju njegovih djela, no zbog smrti je nije dovršio. Akademik Tonko Maroević objavio je opsežnu monografiju o Bakićevu stvaralaštvu 1998., koja je bogat izvor informacija i značajan doprinos stručnoj valorizaciji njegova opusa. Retrospektiva je korak dalje u revalorizaciji Bakićeva djela – kaže Nataša Ivančević.