Glamurozno, skupo i prazno

Michelangelo Buonarroti u režiji Tomaža Pandura na sceni HNK-a u Zagrebu

Svatko tko imalo poznaje kazališne radove slovenskog redatelja Tomaža Pandura zna da je vizualna dojmljivost jedno od njegovih najjačih oružja. Povijest njegovih predstava poznaje prvorazredna ostvarenja na svjetskom nivou, naročito u ranijoj fazi, ali i megalomanske atrakcije bez pokrića posljednjih godina. Često viđena spektakularna scenografija, gola tijela na ogromnoj pozornici i magična igra svjetala težili su da publiku ostave bez daha, ali su prečesto gutali temu, problem i razlog predstave. Mora se reći da su Pandurove izvedbe u novijoj fazi uglavnom glamurozne, skupe i prazne. Tako je bilo s njegovim predstavama “Tesla Electric Company”, “Caligula” i “Rat i mir” u Zagrebu, a “Hazarski rečnik”, koji je svojevremeno radio u Beogradu, koštao je, kažu upućeni, više nego godišnji budžet svih predstava u Srbiji zajedno.

Takva tužna sudbina zadesila je i predstavu “Michelangelo” prema drami Miroslava Krleže, koja je u Pandurovoj režiji ovih dana premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Nakon uvodnog, zaista fascinantnog video-prikaza Michelangelovog oslikanog svoda Sikstinske kapele i igre svjetala i scenografije koja predstavlja ogromne skele na kojima je Michelangelo radio, predstava ulazi u teško prohodan splin u kojem se miješaju Michelangelova unutarnja stanja, komadići Krležinih rečenica, goli i mišićavi muškarci, Crkva, turisti u Vatikanu, nogomet i metafizička pitanja. Ako je Pandur želio pokazati dramu stvaranja jednog genijalnog uma, sukob osebujnog pojedinca sa sistemom i stanje duhova onda i sada, onda to u šumi ruku i nogu te nabacanog scenskog materijala, zvukova i svjetala jednostavno nismo mogli vidjeti. Na pretrpanoj i konfuznoj sceni našao se i bazen pun vode u kojem su se glumci nemilice valjali, što je odvlačilo našu pažnju i činilo nas nervoznima, umjesto da nas je vodilo do kakvog-takvog smisla predstave.

Pandur kaže kako je s “Michelangelom” želio govoriti “o čovjeku i Bogu, o sudbinskim i životnim pitanjima”, ali osim histerije zvukova, mokrih glumaca i promašenih scenskih rješenja koja su se ponekad pretvarala u jeftinu doskočicu (popovi se pretvaraju u plivače, a Michelangelo u Indijanca), u ovoj predstavi nikakvih ozbiljnih pitanja i stavova zapravo nije bilo. Nadalje, Pandurova neprestana težnja da scenu erotizira golotinjom i svjetlucavo premazanim bicepsima, koja se ponavlja iz predstave u predstavu, dosadna je i iritantna. U takvoj atmosferi, glumci u “Michelangelu” postali su žrtve, a ne njegovi protagonisti. Livio Badurina, koji igra Michelangela, zaista je glumac prvorazrednog kova, koji mimikom i osjećajem za ulogu i ritam može nositi čitavu predstavu, no ovdje je bio izgubljen kao mali scenski izvođač jedne megalomanske ideje. Jednako je prošla i Alma Prica za koju, s nekoliko nevažnih rečenica koje je izgovorila, uopće ne znamo zašto se pojavila u predstavi. Žrtva je ispao i Miroslav Krleža čiji je vrijedan komad praktički samljeven u komadiće i bačen na scenu.

Pandur u vezi ovakvog “Michelangela” kaže kako “umjetnost uporno traži nove prostore, sadržaje i nove oblike performativnih praksi…”, ali možda bi za kraj trebalo poslušati jednog zaista velikog kazališnog redatelja, Thomasa Ostermeiera: “Posljednjih se godina kazališno stvaralaštvo rado povezuje s ne uvijek jasnim teorijama o postdramaturgiji i performansu. Začudo, inovativni oblici koji su se pojavili sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljaju ravnati estetskim kredom brojnih javnih kazališta i festivala, iako po tom pitanju imitatori nisu ni do koljena svojim uzorima. Sastojci te obljutavljene avangarde čine scensku kašu koja prolazi kao model modernog teatra.”