Jasmin Imamović: Sa dejtonskim sistemom i Norveška bi propala

Uručivanjem nagrade “Meša Selimović” crnogorskom književniku Miloradu Popoviću završeni su ovogodišnji književni susreti Cum grano salis u Tuzli. O značaju ove književne smotre, ali i o generalnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarali smo sa Jasminom Imamovićem, gradonačelnikom Tuzle, inicijatorom, domaćinom i organizatorom svih dosadašnjih tuzlanskih književnih susreta. Imamović je i sam književnik, ali i pravnik i političar, potpredsjednik Glavnog odbora Socijaldemokratske partije BiH.

Završeni su 13. književni susreti Cum grano salis. Kakvi su vaši utisci?

Dobri. Posjeta je bila, čini mi se, bolja nego ikad. Više nije sporno da se radi o najvećim susretima i najvećoj književnoj nagradi na prostoru četiriju država: BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Obilježili smo važne jubileje Ćamila Sijarića, Miroslava Krleže, Ivana Gorana Kovačića i nedavno preminulog Mirka Kovača, koji je svojevremeno bio i dobitnik nagrade “Meša Selimović”, kao i član žirija Cum grano salis. Imali smo promocije Filipa Davida, Enesa Karića, Faruka Šehića, Petra Lukovića, Julijane Matanović i drugih. Mislim da je značajno da se ovdje sreću veliki, pozitivni ljudi. Na svakom od ovih događaja dobili smo važne poruke od velikih autora i autoriteta, poput Zdenka Lešića, Marka Vešovića, Velimira Viskovića i Envera Kazaza. Radi se zaista o susretima najznačajnijih autora i autoriteta književnosti i književne nauke sa našeg zajedničkog govornog područja. Važno je da se u doba predatorskog neokapitalizma ovdje okupljaju ljudi koji ne šute, ali koji se nedovoljno čuju. Stvaramo mrežu koja veže dobre, pozitivne ljude, koja će omogućiti da se ti ljudi više čuju, jer zajedno jesmo jači. Mislim da nagrada “Meša Selimović” prostor ovih četiriju zemalja na koje se odnosi čini plemenitijim i boljim. Stvorili smo književne susrete u funkciji integracije i mislim da smo u tome uspjeli, da je naša misija ostvarena. Što se same nagrade tiče, žiri je prostom većinom odlučio da ona ode u ruke Milorada Popovića.

Prvo lijepe riječi, onda prijetnje 

Cum grano salis su po mnogo čemu nadišli književne okvire u kojima su bili zamišljeni, ali se iz godine u godinu pojavljuju pojedinci koji se sada već mogu smatrati “neprijateljima” susreta, koji osporavaju validnost nagrade, žirija, pa čak i vaš kredibilitet kao organizatora i domaćina?

To se događa kod svih velikih projekata. Isto tako, najviše problema sam imao sa najvećim projektima u Tuzli. Tu sam doživio najviše niskih udaraca, faula. Napadali su me kad sam odlučio da u Tuzli nakon 70 godina prestanu redukcije vode. To je uvijek bilo tako. Sa tim su se susretali i moji prethodnici, gradonačelnici Tuzle od prije sto godina. Imali smo problema i niskih udaraca i zbog slanih jezera koja smo napravili, a eto, prošle godine dobili smo drugu nagradu Svjetske turističke organizacije zbog tih slanih jezera. Zamislite – prvu nagradu dobije država Malezija, a drugu Općina Tuzla. Sad više skoro pa i nema onih koji to osporavaju, ali to se nije moglo ni zamisliti prije deset godina. Isto tako je sa književnim susretima. Uvijek se nađe neko ko to osporava. Radi se o ksenofobnom pristupu pojedinaca, koji bi htjeli da susrete stave pod svoju kontrolu.

U posljednje dvije godine ti napadi konkretno dolaze od Abdulaha Sidrana. Zbog čega se on tako ispizmio na vas?

Pa, on je htio dobiti nagradu. Vršio je pritisak na mene, pa mi je čak u jednom pismu napisao kako mu je neodjeljivanjem nagrade izbijeno 7.000 maraka iz džepa. Kad je vidio da nije mogao lijepim riječima, onda je pokušao prijetnjama. No ja ne dodjeljujem nagradu. Nemam nikakve veze sa odlukom o tome koji će roman ponijeti nagradu. Nakon što početkom godine imenujem selektore i žiri, više se time ne bavim. Nisam nikad razgovarao sa žirijem, niti u žiriju sjede ljudi koji bi pristali na tako nešto. To je tako bilo na svim dosadašnjim susretima i do sada se nije dogodilo da je ijedan autor imao prigovora. Bio sam najbolji prijatelj sa Sidranom, ali mi nije palo na pamet da utječem na žiri.

Jesu li vam zato teško pale njegove optužbe?

Naravno da jesu. Nije mi se nikad dogodilo da sam s nekim toliko dobar, a da od njega doživim takve uvrede. Normalno je da neko misli da je njegova knjiga bolja, ali žiri je taj koji donosi odluku. Osjećam se iznevjerenim i neugodno mi je da razgovaramo o ovome. Bili smo kućni prijatelji, a pogodilo me to što je on stekao dojam da se na mene može utjecati na taj način. Žao mi ga je, razumijem ga. Sidran je pretrpio nekoliko teških, po život opasnih situacija, i u jednom je teškom psihofizičkom stanju i zato imam razumijevanja. Ovo me baš sekira, jer nikad u takvoj situaciji ne znate kako da reagirate, a da ne prevršite mjeru. Nažalost po njega, kod mene ne može proći korupcija. Podsjećam vas, ja sam po zanimanju pravnik, a privremeno sam načelnik. Pokušavam dokazati da nisu svi političari isti. Ovih dana se u Tuzli na sajmu prodavala Sidranova knjiga koja me, navodno, kompromitira, a dobio sam informaciju da je prodato 35 primjeraka. Možda je neko mislio da ću zabranjivati prodaju te knjige na sajmu, što je glupost, jer mi takvo što nikad nije palo na pamet.

Na izborima nije pobijedio niko

U bivšoj Jugoslaviji Tuzla je bila centar kemijske industrije, rudarstva, svih onih djelatnosti koje ne stvaraju predispozicije za bavljenje turizmom, a vi upravo potencirate i forsirate razvoj turizma u Tuzli. Otkuda to?

Tuzla je imala jednostranu industriju, da tako kažem: rudarstvo i hemija. Kad sam 2001. izabran za načelnika, ta je industrija bila na zalasku i krenuli smo u pravljenje programa do 2015., u kojem smo predvidjeli nove pravce razvoja, poput tehnoloških parkova, a naročito trgovine i turizma, u čemu je Tuzla bila najslabija. Pored toga, radili smo na razvoju građevinarstva, pa smo izgradili 1,3 miliona kvadratnih metara stambenog prostora u Tuzli, tako da naši građevinci imaju posla uvijek. Napravili smo najveći inkubator malih i srednjih preduzeća u BiH. Kad sam izabran za načelnika, zatekao sam tonjenje tla, redukcije vode, neregulirane vodotoke, poplave, mnoštvo deponija, zagađenje zraka itd. Posadili smo stotine hiljada stabala, proširili parkove, napravili desetak trgova, regulirali saobraćaj… Posvetili smo dosta pažnje prirodnom i kulturnom naslijeđu te ljudima. Tako smo došli na ideju da napravimo plažu i slana jezera praktično u centru grada. Kad smo krenuli u to, niko nije vjerovao da će to uspjeti. Ne krivim one koji nisu, jer ko će u to povjerovati? Sad imamo tri jezera, a ljudi već pitaju kad će četvrto. Razrađujemo i različite metode privatnog smještaja, jer se u gradu pojavio deficit smještajnih kapaciteta. Jedan veliki investitor gradi veliki hotel, koji bi trebao biti gotov do ljeta naredne godine. Stvari se odvijaju tako da Tuzla, brže nego što možemo stići, napreduje kao turistička destinacija.

Iz svega što ste do sada rekli pada nam na pamet jedna zgodna ilustracija: Tuzla ide u jednom, a BiH kao država u sasvim suprotnom smjeru. Biste li se složiti sa ovom, zaista paušalnom konstatacijom?

Pa, bih. Tuzla se zaista razvija brže nego što bi itko mogao očekivati. Neko ko nije bio u gradu deset godina ima teškoće da prepozna onu nekadašnju Tuzlu. Sad bismo mogli napraviti 20 manjih hotela, a da svi budu puni.

Stagnacija BiH kao države mogla bi se označiti od kraja 2005. i poklapa se sa vlašću dvije različite koalicije. Mnogi analitičari se slažu da je ova posljednja etapa, koja traje od izbora 2010., zapravo najgori period poslijeratne BiH, a u toj etapi koaliciju na vlasti predvodi vaš SDP. Koliko ste (ne)zadovoljni radom SDP-a?

Problem je što nije pobijedio niko. Jeste SDP osvojio najviše glasova, ali ne može učiniti ništa bez konsenzusa sa ostalim partijama na vlasti. Mislim da je do krize došlo jer nije pobijedio niko i da je nemoguće u takvim odnosima stvoriti stabilnu vlast. SDP ne može obezbijediti dovoljnu većinu da mu vlada ne bude blokirana. Prema tome, mislim da ne bi smjela sva odgovornost biti na SDP-u, kako se to sada tumači. Mislim da je tu problem i u cenzusu. U vrijeme Tita govorilo se o partijskoj državi, a sada je država partijska više nego ikad. Mislim da treba povećati cenzus i smanjiti broj partija koje učestvuju u vlasti. Zato se ne slažem da je odgovornost samo na SDP-u. Ovakvo stanje je neodrživo zbog sistema kakav imamo. Napravite ovakvo uređenje u Norveškoj, koja je bogata zemlja, i ona će propasti.

Ljevica je jedini izlaz za BiH 

No vi ste u samom vrhu SDP-a i sve ovo o nefunkcionalnosti dejtonske BiH znali ste i 2010. godine. Zar je moguće da se niko u vrhu partije nije našao da kaže da sa ponuđenim partnerima nije moguće kreirati funkcionalnu vlast i da je jedino rješenje za SDP odlazak u oporbu, umjesto stvaranja neprirodne koalicije sa nacionalistima?

Bila su dva dominantna mišljenja, jedno da se ostane u opoziciji, a drugo da SDP uđe u vlast upravo zbog velikog broja ljudi koji su glasali za njega. Preovladalo je mišljenje da se probaju mijenjati stvari. Kako je većina odlučila, tako smo i postupili. Pokazalo se da je bilo više optimizma i da će biti mnogo teže nego što smo mislili da će biti. Vrijeme koje je pred nama pokazat će je li ulazak u vlast bila dobra odluka.

Ali vrijeme koje je prošlo pokazuje da je ovo najneučinkovitija vlast u BiH još otkako je rat završen. U situaciji kakvu imamo, ispostavlja se da je jedino lider SDP-a Zlatko Lagumdžija profitirao od svega, postavši ministar vanjskih poslova. Dosta jalova pobjeda?

Mislim da nije sporno to što je lider SDP-a zauzeo tu poziciju, pošto je druga opcija bila da to mjesto dobije SNSD Milorada Dodika. Smatrali smo da Lagumdžija može biti dobar advokat “bh. stvari”, koji neće dopustiti osporavanje cjelovitosti BiH. Poznate su, naravno, komplikacije koje proizlaze iz dejtonskog Ustava BiH. Potreban nam je konsenzus oko svakog pitanja, a to otvara prostor za mnoge blokade. Ovaj pravni sistem je kreiran po mjeri nacionalista. Čvrsto vjerujem, međutim, da je u antifašizmu i antinacionalizmu naš jedini izlaz. Austrijski pisac Stefan Zweig je govorio kako je nacionalizam kuga za Europu, a u BiH imamo tri kuge.

Jeste li razočarani stanjem u kojem se nalazi ljevica u BiH? Tuzla je uvijek bila poznata kao jako uporište ljevice, kao grad sa jakom antifašističkom tradicijom. Međutim, posljednjih godina analitičari govore o propasti ljevice, a čak je i tradicionalno inertni kružok intelektualaca, poznat kao Krug 99, na svojoj posljednjoj sesiji zaključio kako istinske ljevice u BiH više nema?

Ne bih se složio. Još uvijek mislim da je SDP istinska ljevica…

Oprostite, upravo se o SDP-u BiH govori kao o partiji koja je iznevjerila ideje ljevice.

Pazite, mislim da je ljevica u Europi generalno u krizi, ne samo u BiH. Slažem se da treba smisliti načine da ona ojača, ali ne slažem se da je u BiH nema. I dalje mislim da je ljevica jedini izlaz za BiH, jer je primjerena biću Bosne i Hercegovine. Mislim da je treba jačati, ohrabrivati. Treba razmisliti i o tome da li je BiH moguća bez SDP-a. Iskreno, mislim da nije.