Kad svita pohita

U realitetu domaćeg kulturnog turizma, što bi bio njegov ovogodišnji forte? I zašto je to važno? Osjećamo se krajnje mutno u procjeni jednoga i drugoga, ali uvijek se jasno osjeća razlika između realiteta kulturnih turizama i ta distinkcija, nećete vjerovati, djeluje inspirativno. Makar za par sličica, pa da krenemo dalje, u jesen.

Što se događa kad turist zatekne poreznu inspekciju in flagranti u omiljenoj pekari? Može li prodavač u tom osjetljivom slučaju, jednostavno, od srca pokloniti štrucu kruha turistu? I nije li to, uzet ćemo, ključ kulturnog turizma ove, distinktivne socijalnoekonomske sezone?

Čini se da je većini potrošača domaćeg turizma kulturni kleš na gradskim ulicama i socijalne situacije u lokalnom kafiću – uz dnevne novine koje se smucaju od stola do stola – jedini dokaz promjene kulturne dinamike, mjesto sitne razlike u mentalitetu, potvrda življene kulture turizma u najvećem mogućem stilu. Dokaz klasne razlike u situaciji “napada” porezne inspekcije na hvarski klub za prezlatne odabrane goste medijski je obrađen uz prikladnu poduzetničku nervozu: kontrola blagajne i šlus na šanku jednima je povreda dostojanstva na godišnjem odmoru, drugima svakodnevica na pazaru, trećima transfer u realitet društva kao sistema korupcije. Kako se uzme.

Na tako jasan, kako-se-uzme-način, već nekoliko godina vidi se napon odnosa kulturnih industrija, djelatnosti ili obrta u kulturi, za razliku od nacionalnih turističkih kulturnih vedeta. Njihove razlike su u recesiji skočile do rezolutnosti kolonijalne podjele, što nije nelogično. A nije čudno ni to što svake godine, zna se kuloarski i po kontu projektnih potpora, raste rezignatorni šik prema svakom drugom tipu kulturnog turizma koji nije pokadila reprezentativna kulturna (rjeđe politička) svita.

“Ko bi reko, čuda da se dese”, kazao bi Halid Bešlić, estradna i/ili pop zvijezda čitave ove kulturne sredine, koji je po ključu reprezentativne politike i poetike kulturturizma iz jedva dva grada na domaćoj obali nedavno s najviše službene adrese morao biti odbijen u smislu hrvatskog državljanstva. Nekako se zna tko spada, a tko ne u čitavu igru.

Domaći turist na obali primijetit će ove godine tugaljivu recesiju iz radioaparata, jer je proizvodnja u domaćoj estradi u gadnom padu. Nema više ni “projekta” jahti i jedrenjaka po Jadranu s bokunom estradnih zvijezda, koje su prošlih sezona, uz solidnu medijsku podršku, osvajale dalmatinske rive.

Trubaduri Zlatka Viteza su pak odavno odustali od svog histrionskog poziva i ljetnih gaža po gradovima i selima Jadrana te se njihova ovogodišnja produkcija “Muke po Iveku” mogla provjeriti isključivo na zagrebačkoj Opatovini. Inače se (medijski) drži da je Zagreb ljeti “kulturno mrtav”, ergo svi odlaze na Brijune, koji put u Split i konačno u Grad, gdje sezona traje kao olimpijske igre. Tko su to “svi” i kakva je to “anonimna društvenost”, kako veli Krleža, koja ih nosi u slične ljetne dosade, nije potentno pitanje.

Sumnjamo da se veća količina zainteresiranih i šparnih putnika vukla po staroj cesti da bi se u Korenici, kod “Macole”, odmorila uz društvo prepariranih životinja za kartaškim stolom i onda nastavila put Splita da ne zakasni na premijeru Wagnerove opere “Ukleti Holandez” u režiji Branka Brezovca. A pitanje zašto bi bilo mudro sabotirati Brezovčev pokušaj (režije Brezovca) u Wagnerovoj operi u Splitu vlastitim nedolaskom, nije medijski postavljeno, niti će biti postavljeno, niti su socijalni žanrovi tako baždareni. Dakle, da su Brezovca i Wagnera dovukli u “Walls of stone, heart of art” (Dubrovačke ljetne igre), o tome bi se pričalo kao i o premijeri “Allons enfants” Bobe Jelčića i Nataše Rajković.

“Kada se podigne Libertas na Orlandov stup, najveća želja mi je da to postane svehrvatska priča”, rekao je agilni intendant Igara Krešo Dolenčić “Večernjem listu”, najavivši medijsku torturu na HTV-u u kratkim formama vijesti u Dnevniku i Kronikama dana: da se puku pokažu skice nacionalnog kreativnog uspjeha, čiji je totalni prijenos za javnu televiziju (unatoč budžetu festivala od 12 milijuna kuna) ipak preskup.

Ali da ne pretjeramo s klišejima socijalnih kontrasta, primjećujemo još jednu sličicu. Nasumce otvoren internetski trailer sa 64. Dubrovačkih igara, koji vas po običaju ostavlja tupim. Fino dizajnirana snimka otvorenja izložbe radova Jagode Buić. Gospođa u vrlo zrelim godinama, opuštena kao da je u svom tinelu a ne u palači Sponza, takav joj je gard. A predstavljačka svita, predvođena Tonkom Maroevićem u bijelom ljetnom izdanju, deklamira formu kao da je 1963., 1973., 1983., 2003., 2013., svejedno. Publika se, generacijski začudno različita, ugodno leluja, sve štima. “I sve je isto, a ništa isto nije”, kao što bi, opet citiran, potpisao šlager-meštar Bešlić.

O čemu imamo misliti? O festivalskoj ideologiji nekonfliktnosti koja je inficirala čitav godišnji pejzaž. Kulturna produkcija u Hrvatskoj sastoji se, znamo, isključivo od festivalske produkcije, koja po definiciji žanra nije polemična, nego blagoizvoljujuća, pozitivna i poduzetnička. Festivali se služe jedino logikom poslovnog uspjeha, a estetički višak je dobrodošao. Festivalski asortiman ove jeseni, nakon što je u srpnju uspio apsorbirati i Krležinu 120. obljetnicu rođenja u, pazite sad, Festival Miroslav Krleža, ima novu obaveznu premisu: mora biti “svjetski”. Uz Festival svjetskog kazališta u ZKM-u sljedeći tjedan u Zagrebu počinje Festival svjetske književnosti, u organizaciji nakladničke kuće Fraktura. Na Korčuli u isto vrijeme počinje Korkyra baroque festival, međunarodni barokni festival, a u Šibeniku Festival alternative i ljevice FALIŠ. Ne možeš skupiti sve svjetske festivale istovremeno, to ti je problem.

Ili je taj u prikladnoj malograđanskoj misi oko bilo kojeg vašara u gradu. Ili tu igra parafraza festivalski uškopljenog Krleže, kojega su baš u rečenoj prigodi izvoljeli citirati ovako: “Ili je to dokaz više kako je današnja suvremena stvarnost zaostala i bijedna, neizmjerno zaostalija od dosadne prošlostoljetne (književne) zaostalosti?”