Kemijanje intervencije

Napad kemijskim oružjem koji se prošle srijede dogodio u Siriji mogao bi rezultirati nekom vrstom međunarodne vojne intervencije protiv snaga predsjednika Bašara al-Asada, unatoč tome što nije nesumnjivo dokazano da je napad izvršio režim. Nakon dvije i pol godine građanskog rata i nekoliko nerealiziranih ultimatuma zapadnih zemalja, dužnosnici SAD-a, Francuske i Velike Britanije užurbano su počeli graditi zakonsku podlogu intervencije i planove za što uspješniji napad na režimske ciljeve.

Prošlog tjedna prijeđena je takozvana crvena crta, granica koju je prije godinu dana postavio američki predsjednik Barack Obama želeći poručiti dokad će tolerirati Asadovo ponašanje. Tada su, naime, pobunjenici javili da je u regiji Guta, poljoprivrednom pojasu blizu Damaska, režimska vojska upotrijebila kemijsko oružje, a na internet su stavljene potresne amaterske snimke žrtava sa simptomima trovanja kemijskim oružjem. Među ubijenima i kontaminiranima bilo je puno djece, a pacijenti su imali sužene zjenice, grčeve i drhtavicu, pa su stručnjaci zaključili da se radi o nervnom otrovu. Pretpostavili su da bi to mogao biti sarin, bojni otrov za koji je poznato da ga Sirija posjeduje, no nijedan pacijent nije imao sve tipične simptome trovanja, a nisu ih imali ni liječnici, iako su trebali. Pobunjenici su rekli i da je te noći nad Gutom izvršeno bombardiranje kemijskim bojevim glavama, te da je ubijeno preko tisuću ljudi.

Iako je poznato da su sirijski pobunjenici u zemlji i u inozemstvu razvili razgranatu i utjecajnu propagandnu mašineriju, zbog čega se pojavila i teza da su napad izvršili oni, dužnosnici zapadnih zemalja nisu čekali potvrdu neovisnog izvora da napad pripišu Asadu. Samo su Ujedinjeni narodi i Rusija pokušali spustiti loptu, tražeći da se prije donošenja suda provede temeljita istraga. Budući da je u Damask dva dana prije napada stigao UN-ov tim za kemijsko oružje, oni su u ponedjeljak dobili od sirijske vlade dozvolu da istraže sporno područje, a putem je njihov konvoj napadnut snajperskim mecima. Istoga dana Liječnici bez granica potvrdili su navode pobunjenika, no oni su spomenuli brojku od 355 umrlih i 3.600 oboljelih, podatke koje su također dobili od sirijskih bolnica.

Sirijska vlada optužbe na svoj račun nazvala je, međutim, “pokušajem sprječavanja međunarodnog istražnog tima da provede svoj zadatak i utjecanja na njegov izvještaj”. Bašar al-Asad u ponedjeljak je dao intervju ruskom dnevniku “Izvjestja”, rekavši da se tvrdnja da je režim izvršio napad “protivi zdravom razumu”. Slično razmišljanje iznijeli su i neki analitičari, objašnjavajući da je takav napad za Asada kontraproduktivan, s obzirom na to da je režimska vojska u posljednje vrijeme uznapredovala u suzbijanju pobune. Oni se pitaju i zašto Asad nakon napada nije na to područje poslao kopnene snage da ga zauzmu, već ga je ostavio u rukama pobunjenika, omogućivši im time da incident dokumentiraju i puste u javnost. Oni napominju i da se napad dogodio samo nekoliko kilometara od hotela u kojemu su te noći spavala dvadesetorica UN-ovih istražitelja, pa bi takav postupak režima predstavljao besmislenu provokaciju.

Zagovornici teorije da su napad izvršili pobunjenici, primjerice ruska vlada, spominju i snimku jedne improvizirane rakete koja je snimljena na poprištu napada i slična je onima kakve koriste pobunjenici, a različita od ruskih i iranskih koje posjeduje režimska vojska. U ruskom ministarstvu vanjskih poslova incident su nazvali “smišljenim kako bi se proizveo irački scenarij” i rekli da Rusija “smatra neprihvatljivim pozive nekih europskih zemalja da se na Vijeće sigurnosti UN-a izvrši pritisak da unaprijed donese odluka o upotrebi sile”.

Sumnje na pobunjenike baca i činjenica da je u njihovim redovima džihadistički Front al-Nusra, povezan s Al-Kaidom, čijih je nekoliko pripadnika u svibnju uhapšeno u Turskoj s manjim količinama sarina. Poznato je i da Front al-Nusra ima odrede smrti koji teroriziraju lokalno stanovništvo i pljačkaju kako bi financirali kupovinu oružja. Posljednjih mjeseci oni se suočavaju s otporom lokalnog stanovništva, ali i kurdskih boraca na sjeveroistoku zemlje, kojima je Asad obećao autonomiju u zamjenu za podršku u sukobu.

No i zemlje koje odgovornim za napad drže sirijskog predsjednika također imaju svoje argumente. Napominju da je Asad UN-ovim inspektorima dozvolio da ispitaju tri lokacije na kojima su ranije zabilježeni kemijski incidenti tek nakon nekoliko mjeseci, kada je većina relevantnih tragova već izgubljena. Zajednička studija sveučilišta Harvard i Sussex navodi da je tijekom 18 mjeseci sirijskog građanskog rata bilo između 20 i 30 napada kemijskim oružjem, dok BBC nabraja da je tijekom ožujka i travnja prijavljeno pet incidenata u kojima je navodno korišteno kemijsko oružje, pri čemu je u najvećemu, u Kan al-Asalu blizu Alepa, poginulo 26 ljudi.

Za razliku od analitičara koji tvrde da su ovakvi napadi niskog intenziteta taktički beskorisni, postoje i oni koji u njima vide logiku. Prema toj logici, Asad u borbu postupno uvodi upotrebu kemijskog oružja, kako bi se “crvena linija” pomicala, a međunarodna zajednica navikavala na tu činjenicu. U studiji za vašingtonski Institut za studije rata, bivši američki obavještajac Joseph Holliday Asadov je pristup nazvao “ekstremno iskalkuliranim”, te ustvrdio da su manji napadi uvod u one veće koji će tek uslijediti.

Sirijska vlada, inače, sve donedavno nije priznavala da posjeduje kemijsko oružje, već je to učinila nakon početka građanskog rata, rekavši da je njegova isključiva svrha “upotreba protiv vanjskog neprijatelja”. Pretpostavlja se da na 50-ak različitih lokacija čuva oko tisuću tona kemijskog oružja, najviše sarina, nervnog otrova bez boje, mirisa i okusa koji uzrokuje smrt nakon nekoliko minuta izloženosti, te iperita, otrova koji izaziva opekotine. Američka CIA vjeruje da ga na mete može ispaljivati granatama, raketama i balističkim projektilima. Sirija je, uz Izrael i Egipat, i jedna od rijetkih zemalja koje nisu potpisale Konvenciju o kemijskom oružju iz 1993. godine, a nije ratificirala ni Konvenciju o biološkim i toksičnim oružjima.

Odmah nakon napada, dok su sve informacije o njemu bile tek pretpostavke, vlade Francuske, Izraela i Turske otvoreno su počele zagovarati vojnu intervenciju protiv režimskih snaga. Laurent Fabius, ministar vanjskih poslova Francuske, zemlje koja je predvodila i intervenciju u Libiji, pozvao je da se iznađe neki drugi zakonski model ukoliko Kina i Rusija budu blokirale odluku Vijeća sigurnosti UN-a. Izraelski dužnosnici u svojim su izjavama eventualnu intervenciju u Siriji izjednačili s testom koji bi trebao demonstrirati kako će se postaviti međunarodna zajednica kada Iran proizvede nuklearno oružje.

Za razliku od vodećih europskih zemalja, izuzev Njemačke, američka je administracija u prvim danima nakon napada bila izuzetno oprezna. Suočena s otporom američkih građana još jednom ratu i skeptična oko moguće uloge radikalnih islamista u postasadovskoj Siriji, američka vlada bila je podijeljena, dok su određeni politički krugovi stali vršiti pritisak na Obamu da ipak krene u intervenciju. Odgovarajući na pitanje skupine senatora, zapovjednik američke vojske, general Martin Dempsey, iznio je nekoliko varijanti za intervenciju, od treninga i financiranja opozicije, preko zračnih napada na ključne ciljeve, pa do uspostave zone zabrane letenja. Ovu posljednju ocijenio je riskantnom za američke pilote, budući da Sirija raspolaže “respektabilnom” protuzračnom obranom ruske proizvodnje. No Dempsey je u svom obrazloženju iznio i svoje viđenje političkih reperkusija intervencije, napisavši da se on protivi rušenju Asadovog režima “jer bi to pomoglo radikalnim islamističkim skupinama” nakon rata. Napisao je i da eventualni napad na sirijske zračne snage “ne bi bio vojno odlučujući, ali bi SAD odlučujuće vezao uz sukob”, te iznio stav da strana koju SAD odabere “mora biti spremna promovirati američke interese”, a on u ovom trenutku ne vidi nijednu takvu.

Barack Obama na televiziji CNN ustvrdio je da je Amerika “jedina zemlja od koje ljudi očekuju da može učiniti nešto više od puke obrane vlastitih granica”, no i da to “ne znači da se odmah mora u sve uključiti”, već treba “dobro razmisliti što je u američkom nacionalnom interesu”. No nekoliko dana kasnije, kada su s terena stigle potvrde Liječnika bez granica, američka administracija zaoštrila je retoriku, pa se državni tajnik John Kerry obrušio na sirijski režim, nazivajući njegovo ponašanje “moralno opscenim” i “po svim standardima neoprostivim”. Iako Liječnici bez granica nisu iznijeli nikakva nova saznanja u odnosu na informacije pobunjenika, pa tako ni one o počinitelju, oglasio se i britanski premijer David Cameron, poručivši da “postoje sve jače indicije da je režim izveo kemijski napad protiv vlastitog naroda”, što “zaslužuje ozbiljan odgovor međunarodne zajednice”.

A koji bi to interes u sirijskoj intervenciji mogla naći Amerika, pokušao je uobličiti utjecajni Centar za strateške i međunarodne studije, u analizi objavljenoj u “Washington Postu”: “Ako Asad uspije skršiti opoziciju i zadrži kontrolu nad zemljom, Iran će imati novi, veliki stupanj utjecaja nad Irakom, Sirijom i Libanonom na polariziranom Bliskom istoku… To će biti ozbiljan rizik za Izrael, oslabit će Tursku i Jordan i, što je najvažnije, dat će Iranu daleko više utjecaja u Perzijskom zaljevu, području gdje se nalazi 48 posto svjetskih zaliha nafte.”

Prema posljednjim informacijama, SAD će u Siriji krstarećim projektilima izvesti seriju “kirurških napada”, kako bi režim kaznili zbog upotrebe kemijskog oružja. U očekivanju blokiranja UN-ove rezolucije, kao zakonski temelj razmatra se presedan NATO-ove intervencije na Kosovu, koja je također izvedena bez UN-ovog mandata, uz opravdanje “zaštite ranjive populacije”. No analitičari napominju da su zračni napadi na Srbiju i Kosovo počeli imati efekta tek pred kraj 78-dnevnog bombardiranja, kako se širila lista meta, što je na koncu dovelo i do pogibije 1.200 civila. Chris Harmer iz Instituta za studije rata magazinu “Foreign Policy” rekao je pak da su “taktičke akcije u odsustvu strateških ciljeva u većini slučajeva besmislene i kontraproduktivne”, a “kaznene akcije obično najgluplje od svih”.

Što se tiče varijante da do intervencije ipak ne dođe, britanski stručnjak za sigurnost Paul Rogers smatra da su izvjesne posljedice takvog ishoda eskalacija upotrebe kemijskog oružja u Siriji, povećanje rizika da će ga se dočepati paravojske i, na koncu, ugrožavanje cjelokupne međunarodne zabrane upotrebe kemijskog oružja.