Kritičar od ovce

Drago Štambuk: Coelacanth, (HDP, Zagreb, 2012)

Pred sasvim ozbiljnom se dilemom nalazi “profesionalni čitatelj” nakon temeljitog iščitavanja nove pjesničke, da se poslužim starom, dozlaboga izlizanom i pomalo srednjoškolskom no sasvim prikladnom doskočicom, zb(i)rke bračkoga hematologa, diplomata i lirika Drage Štambuka. Upustiti se uopće u bilo kakav pokušaj analize, interpretacije i valorizacije na zadanom, zadaći posve nedoraslom prostoru od cca 3000 znakova ili sve jednostavno baciti kvragu i pokušati što prije zaboraviti? Pošto ono “profesionalni” nosi očite konzekvence, a samo čitanje ove knjige ispostavilo se teškim i iscrpljujućim radom, ipak sam se prisilio na ovaj tekst. Kao oslonac i ulazno-izlazna strategija poslužit će mi dva već objavljena kritička prikaza istog naslova koji ga, iz sasvim različitih razloga, izvrsno analiziraju i interpretiraju, iako ga, ipak i opet, sasvim različito vrednuju.

Prvi potpisuje Krešimir Bagić i objavljen je u “Vijencu”. Bagić kompetentno i uvjerljivo, na epistemološkoj i stihološkoj ravni, uz sveprisutnu ironiju secira Štambukovih osamdesetak pjesama raspoređenih u četiri ciklusa poduprta proznim prologom (koji ostaje eponimnim) te Post scriptumom također u proznome slogu, i tome se malo što ima dodati; tek mi je pristati uz sud da se radi o vrlo slaboj pjesničkoj knjizi. Štambuk – bez ikakvih natruha oštrine i pjesničke artikulacije koju je pjevajući o domovini (kao, uostalom, i naš pjesnik) više iz daljine nego “iz prve ruke” ispisao Boris Maruna – nemušto i dozlaboga zbrkano razvlači domoljubne topose u kako lirski tako i spoznajno nesuvisli melange, eklektični revolucionarni (sic!) “paleontološki antievolucionizam” s “duhovnom” bazom zapadnoga kršćanstva, trudeći se pritom upotrijebiti najveću moguću količinu arhaizama, leksikaliziranih metafora, izlizanih atribucija i stihijskih neologizama po jedinici teksta.

Izdvojiti stih ili strofu koji bi adekvatno ilustrirali svu promašenost Štambukova stihovanja pokazalo se gotovo nemogućim: tragikomična se mjesta raspeta između banalnosti kiča i pretencioznosti arhieksperimentalnoga zamaha smjenjuju u tempu toliko furioznom da nekontaminiranima ostaju mahom tek bjeline između strofa. Kako, naime, izabrati među pred podlog kritičara bačenim biserima poput: Sretan bio vam, / janješca hrla, / stolisan iskok i kraj ili Osmisli svoje biće, / zlatni zgoditniče. / Igralište pospremi, / pozabij velebnu svrhu ili Ti Bog si mojega hrvatskoga naroda, / Gospodine svjetloplavi, oka bademasta, / kose medne, / ljubavlju neprebolnom ovjenčan?

Drugi prikaz, koji demonstrira nesuvislost kritičkog pisma posve sumjerljivu onoj Štambukove lirike, legitimirajući se time valjda njenim posve prikladnim i možda povlaštenim tumačem, pod naslovom “Zavit u zavičaj” potpisuje Nikola Šimić Tonin. Osim što je, interpretirajući Štambuka, uspio, doduše ponešto cirkularno, definirati i poeziju samu (“Poezija pjesnika Drage Štambuka, poezija je, kakva treba biti poezija”), Tonin prema njoj odmjerava i format te domete kritičara. Izvod prenosim u cijelosti: “Poezija pjesnika Štambuka svojevrsni ispitni mjeriteljski kriterij je, odvaga sama rasta, svakoga književnoga kritičara koji je se uzme, toliko toga, zahtjeva i traži od njega sama da bih joj mogao priči, spoznati je u svoj njenoj punini, punini te pjesničke oaze, iz zagledanosti u pjesme, zagleda se u sebe sama, za provjerit il’ odvagnut osobnu visinu, znalačku književno-kritičarsku težinu, doseg kritičarske pismenosti, jer poezija ova ište truda, odziv vrsnika, znalca, po mogućnosti i samoga pjesnika-kritičara, zbog svih tih finesa duše.”

Nižepotpisani je, sasvim očito, goli kurac od kritičara, pa uzmite moju prosudbu “Coelacantha” s rezervom: u pitanju je, da prostite, penis od pjesama.