Kronika

Ostali bez imovine vrijedne 30 milijardi eura

Od samog početka ukazivali smo da Program stambenog zbrinjavanja ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava – Milojko Budimir

Asocijacija izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske i njen predsjednik Milojko Budimir ističu veliku vrijednost imovine bez koje su ostali Srbi izbjegli iz Hrvatske.

– Vrijednost evidentirane privatne imovine prema nezvaničnim podacima, procjenjuje na oko 30 milijardi evra. Zvaničnih podataka nema jer Beograd još nije napravio procjenu na osnovu evidencije koja je izvršena još 1996. Godine, ističe Budimir.

Nakon raspada Državne zajednice Srbije i Crne Gore, formulari na kojima se nalazila upisana imovina završili su u Ministarstvu financija Srbije, a da ih niko nije obradio i načinio validnu procjenu vrijednosti imovine izbjeglih. U toj evidenciji nalazi se oko 76.000 zahtjeva privatnih lica firmi, ali dokumentacija dalje nije ažurirana pa se u Srbiji ne može dobiti zvanična informacija koliko je imovine vraćeno, naglašava Budimir.

– Hrvatska još uvijek vješto izbjegava da izvrši nadoknadu štete za uništenu pokretnu i nepokretnu imovinu Srba tako što izigrava zakone. Sudovi u Hrvatskoj kao uzročnika štete ne žele da prikažu da je to bila aktivnost vojske i policije te sugerišu oštećenima da preinače tužbe i navedu da su im kuće srušene u aktu terorizma i nasilja. Poslije toga hrvatski sudovi donose odbijajuće presude jer se za tako nastalu štetu primjenjuje Zakon o odgovornosti za štetu nastalu zbog terorističkih akata i javnih demonstracija iz jula 2003. koji propisuje da se materijalna šteta nastala zbog terorizma nadoknađuje u obliku obnove, pa se zbog neosnovanosti, tužbeni zahtjevi odbijaju. Prema našim informacijama, još uvijek oko 7.500 porodica čeka na obnovu imovine, odnosno na to da im se riješe žalbe, ističe Budimir. Za ovakvo stanje Budimir smatra odgovornom hrvatsku državu.

– Donijela je više diskriminirajućih zakona, legalizujući pljačku imovine hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Za sada su iznevjerena i naša očekivanja da će se stanje promijeniti nakon ulaska Hrvatske u članstvo EU, jer smo očekivali da tamo postoje standardi koji garantuju sigurnost privatne imovine i osnovnih ljudskih prava, uvjeren je predsjednik Asocijacije. Neočekivanim ne smatra ni mali odziv bivših nosilaca stanarskih prava za stambeno zbrinjavanje.

– Ove godine navršava se deset godina kako je donesen program stambenog zbrinjavanja i za to vrijeme bilo je otvoreno šest rokova za podnošenje zahtjeva. Ukupno se prijavilo oko 6.000 zainteresovanih, a od toga je u posljednjem roku podnijeto oko 200 zahtjeva. Od samog početka ukazivali smo da taj program ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava, nego je njegov zadatak bio da zaustavi povratak i zacementira politiku etničkog čišćenja, kaže i nabraja brojne rigidne odredbe programa, od zabrane posjedovanja useljivih nekretnina do visoke cijene otkupa stana.

– Osim toga, program stambenog zbrinjavanja ima socijalni karakter, a ne pravni i kao takav nije prihvatljiv, smatra Budimir. Hrvatska je jedina od svih bivših republika SFRJ donijela zakon kojim su Srbima oduzeta stanarska prava i tako im onemogućila povratak, ističe Budimir i ukazuje na evidenciju Asocijacije o 40.000 takvih stanova.

– Iako je Hrvatska u ugovorima kasnije preuzela obavezu da će poštovati imovinska i druga prava svojih državljana srpske nacionalnosti, to je izigrala, prije svega Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001. godine koji je ratifikovao hrvatski Sabor 2004. godine, gdje u Aneksu G stoji da svim građanima moraju biti vraćena njihova prava koja su imali na dan 31. decembra 1990. godine i da su ugovori koji su sklopljeni pod pritiscima ništavni. I Savet Evrope je u januaru 2010. godine rezolucijom potvrdio da su stambena prava imovinska i samim tim ne mogu se oduzimati jer su nepovrediva i stečena, naglašava Budimir.

Budimir oko rješavanja problema izbjeglih Srba očekuje podršku institucija Srbije.

– One do sada nisu učinile ono što su morale učiniti. Radi uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa problemi se i dalje guraju pod tepih. Od predsjednika Ive Josipovića očekujemo da prilikom posjete Beogradu konačno primi našu delegaciju koja bi ga iz prve ruke upoznala sa ovim problemima. Ukoliko se ovi problemi ne budu rješavali, neće doći do normalizacije odnosa jer će ostati posijano sjeme mržnje koje iznova može proklijati. A izbjegli i prognani Srbi su posljednji koji bi to željeli, zaključuje predsjednik Asocijacije koji u pojedinim potezima aktualne vlasti, uključujući i izjave direktorke vladine Kancelarije za dijasporu i Srba u regionu Slavke Drašković, vidi naznake podrške svojim nastojanjima.

Tatjana Vukobratović Spasojević, voditeljica pravnog odjela SNV-a smatra da će povrat imovine biti teško izvediv.

– Teško je ne složiti se s podacima o imovini koju iznosi Asocijacija, a tu su i brojna svjedočenja, pa i novinski tekstovi što se sve radilo s ostavljenom imovinom, kaže pravnica. Međutim dodaje da su rokovi za obeštećenja za imovinu istekli, kao i da je dio imovine, bar što se tiče kuća i zemlje vraćen.

– Postoji mogućnost za se pomogne onima koji su izgubili kuće na područjima izvan ratnih dejstava, odnosno kuće koje su srušene jer su im vlasnici Srbi, a takvih je oko 2.000. U pregovorima tokom ove godine vlasti su ostavile otvorena vrata da se pitanje kuća srušenih na ovaj način, čiji su vlasnici na sudovima zbog rigidnih propisa gubili, riješi obnovom ili novčanim sredstvima, kaže ona.

Nenad Jovanović

Vukovarska poseta Kancelarije za dijasporu i Srbe u regionu Vlade Srbije

Zakoni nisu za selektivnu primenu

Uverena sam da srpska zajednica poštuje bol i patnju građana hrvatske nacionalnosti – savetnica srpskog predsednika Stanislava Pak-Stanković

Nezadovoljni smo stepenom ostvarivanja prava srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Srpska zajednica ne može biti jedina manjinska zajednica koja ne ostvaruje prava zagarantovana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Erdutskim sporazumom. Srbija se zaista interesuje za položaj srpske zajednice u Hrvatskoj, sve vreme smo u kontaktu i pratimo situaciju, kazala je Slavka Drašković, direktorka Kancelarije za dijasporu i Srbe u regionu Vlade Srbije.

Ona je zajedno sa Stanislavom Pak-Stanković, savetnicom za medije predsednika Srbije Tomislava Nikolića, posetila Vukovar. Razlog posete je aktuelna situacija nastala nakon razbijanja dvojezičnih tabli na zgradama državnih institucija, o čemu su predstavnice države Srbije razgovarale sa vukovarsko-sremskim županom Božom Galićem, gradonačelnikom Vukovara Željkom Sabom, gradskim većnicima iz redova SDSS-a, predstavnicima Veća srpske nacionalne manjine Vukovara i Zajedničkog veća opština.

– Došle smo da razgovaramo o tome kako je moguće smiriti tenzije i raditi na primeni zakona koji će srpskoj zajednici omogućiti korištenje manjinskih prava. Verujemo da smo našli i neka rešenja da se ova situacija prevaziđe korak po korak, ali da se prava moraju ostvarivati. Razgovarale smo i o registraciji škola na srpskom jeziku i pismu. Verujemo da ćemo imati podršku župana i njegovih saradnika da se taj problem reši, kazala je Draškovićeva u izjavama nakon sastanka zatvorenog za javnost.

Vukovarsko-sremski župan Božo Galić je istakao dobru saradnju sa izabranim predstavnicima srpske zajednice u izvršnoj vlasti, ali je oko uvođenja dvojezičnosti u Vukovar ponovio svoje ranije stavove.

– Zakoni se trebaju poštivati, međutim, ovde nisu stvoreni uslovi. Vukovar mora biti grad od posebnog pijeteta. On puno znači za odnose između Hrvatske i Srbije, puno znači za Hrvatsku. Stradanja još nisu zaboravljena, rane su još uvek otvorene. I političari srpske nacionalnosti, kad ih pitam da li ovakva nagla odluka o postavljanju tabli doprinosi boljim međunacionalnim odnosima, oni koji su iskreni, uglavnom kažu da ne doprinosi, rekao je župan Božo Galić.

– Imamo različita mišljenja, župan kaže da nije vreme, ali kod gradonačelnika smo bili saglasni da se zakon mora poštovati. Bila sam u Vukovaru pre lokalnih izbora i tada mi je rečeno da nije vreme za uvođenje dvojezičnosti, kad su prošli izbori opet se govori da nije vreme. U nekom trenutku mora da se krene. Prava, naprosto, moraju da se poštuju, istakla je Slavka Drašković.

Gradonačelnik Vukovara Željko Sabo veruje da protesti protiv uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru nisu ugrozili stabilnost i mir.

– Naša želja je da grad Vukovar pronalazi partnere kroz opštine u Srbiji s kojima smo potpisali partnerske i prijateljske odnose kako bi zajedničkim projektima koristili finansijska sredstva Evropske unije, na taj način poboljšali standard Vukovaraca i tada ćemo sve probleme uspešno rešiti. To je budućnost, rekao je Sabo. Iako se s gošćama iz Srbije složio da se zakoni moraju poštovati i provoditi, Sabo, čini se, nije bio oduševljen što na potrebu poštovanja hrvatskih zakona upozoravaju predstavnice Srbije.

– Mi možemo izražavati svoje stavove i mišljenja, ali je unutrašnja stvar svake države pa i hrvatske Vlade, kako će i na koji način primenjivati svoje zakone, smatra prvi čovek Vukovara.

– Ne bih želela da se stvori utisak da smo došle u nekakvu inspekciju. Ovde smo sa zadatkom da se smire tenzije koje postoje, da se primeni zakon i da sve manjine pa tako i srpska uživaju prava koja su im zakonom obezbeđena, istakla je savetnica srpskog predsednika Stanislava Pak-Stanković koja smatra da se zakoni trebaju primenjivati u celini, a ne selektivno.

– Mislim da dvojezičnost ne može narušiti bilo čiji integritet, to može samo da bude dobra poruka srpskoj manjini kojoj u Vukovaru fali sigurnosti i čini mi se da Srbi stalno moraju da dokazuju da su lojalni hrvatskoj državi. Uverena sam da srpska zajednica poštuje bol i patnju građana hrvatske nacionalnosti i tu ništa nije sporno. I Srbija je svesna lošeg što se dogodilo, ali smatram da je bitno da se zakon ne primenjuje selektivno, dodala je Pak-Stanković.

Predstavnice države Srbije primio je i predsednik Zajedničkog veća opština Dragan Crnogorac sa saradnicima koji je izrazio zadovoljstvo podrškom Srbije srpskoj zajednici u Hrvatskoj.

– Nadamo se da će se situacija u Vukovaru smiriti, a od nadležnih vlasti očekujemo da će zakone sprovesti do kraja. Očekujemo i od Grada i od Županije da učine ono što zakonski propisi nalažu, poručio je Crnogorac. Predsednik Zajedničkog veća opština prokomentarisao je izjavu župana Galića.

– Zakonski propisi su jasni. Neki spočitavaju Srbima da nisu lojalni građani Hrvatske, a ja bih rekao da nijedan građanin ne može da kaže da je lojalniji od Srba ako ne poštuje zakone . Prema tome ja bih rekao da župan nije lojalan građanin Hrvatske jer ne primenjuje hrvatske zakone,  rekao je Crnogorac dodajući da su poslednje događaje u Vukovaru neke političke stranke iskoristile kako bi došle do političkih poena.

•  

Vukovarski protesti jenjavaju

Od ukupno tridesetak planiranih, u Vukovaru su od početka septembra dvojezične table postavljene na zgradama šest državnih institucija. Protesti u organizaciji tzv. Stožera za odbranu hrvatskog Vukovara u samom gradu su utihnuli. Poslednji je održan 14. septembra pod nazivom “Slavonija srcem za Vukovar”. Iako su mediji javljali da je bilo više od hiljadu ljudi, demonstranata je bilo upola manje, a među njima je kao i ranije najmanje bilo Vukovaraca. Malobrojni učesnici protesta su se potom preselili u okolna mesta poput Sotina, Bogdanovaca i Lovasa.

Dragana Bošnjak

Mara Šupica (SDSS) zamjenica načelnika Plaškog

Tri stranke jedan tim

Novi načelnik, zamjenica i ja kao manjinska zamjenica, dolazimo iz različitih stranaka: SDP-a, SNS-a i SDSS-a

Kako biste se predstavili našim čitaocima?

Diplomirana sam ekonomistica, u politici i SDSS-u sam već trinaest godina. Od 2001., obavljala sam niz stranačkih funkcija, bila predsjednica Općinskog vijeća, vijećnica u manjinskom Općinskom i Županijskom vijeću, a sada sam zamjenica općinskog načelnika iz redova Srpske zajednice.

Kako ocjenjujete položaj manjine u Plaškom?

Počeo se sređivati. Unazad deset godina bilo je dosta problema posebno kod povratka imovine koji se bespotrebno i bez pravog razloga čekao dosta dugo, a mogao se brzo i lako riješiti. No tadašnjoj službenoj državnoj politici to očito nije odgovaralo pa su se mnogi povratnici ponovo vratili u Srbiju. To je uglavnom sada sređeno, ali obnova nije završena i ljudi godinama čekaju na dodjelu građevinskog materijala – što je nedopustivo. Sada je glavni problem ekonomske prirode: kako opstati ovdje u sadašnje vrijeme velike krize i nezaposlenosti.

Kakvo je političko stanje u općini?

Više nego dobro i nema problema između domaćih Srba povratnika i naseljenih Hrvata iz BiH. dijelimo istu sudbinu i svima nam je jednako loše, uz nadu da će nam uskoro svima biti i mnogo bolje. Zanimljivo je da smo novi načelnik, njegova zamjenica i ja kao manjinska zamjenica svi srpske nacionalnosti, ali dolazimo iz različitih stranaka: SDP-a, SNS-a i SDSS-a. Svejedno radimo kao jedan tim i želimo napraviti bolji Plaški želeći maksimalno iskoristiti naše komparativne prednosti koje su brojne, kako bi otvorili nova radna mjesta za kojima cijeli ovaj kraj žudi. Trebali bi pomoći našim novim otvorenim OPG-ovima kako bi uspjeli.

U što bi se u Plaškom moglo uložiti?

Radimo inventuru svih građevina i prostora koji bi se mogli staviti u funkciju, ne možda u klasičnu proizvodnju već u neke aktivnosti koje bi dale nova radna mjesta i novu dodanu vrijednost. Na primjer dom za starije osobe i slično. Te prostore bi valjalo obnoviti i urediti pa bi potencijalni investitori lakše došli ovdje. Moramo formirati i turističku zajednicu jer bi baš u turizmu mogli dosta toga učiniti iako već dosta kasnimo. Kroz Plaški ljeti prolazi veliki broj turista. a mi ih ni ne pokušavamo zadržati barem na nekoliko sati ovdje i pokazati im naše brojne ljepote. Nemamo čak ni restoran gdje bi ti ljudi mogli ručati. Naši ljudi ne nude uz ceste svoje domaće proizvode, ekološku hranu, sir, krompir, kupus i slično. Više hiljada auta prolazi za Plitvice, imamo čistu vodu Dretulju, mogućnosti za lov i ribolov, nerazvijeni smo i imamo status druge grupe područja od posebne državne brige pa bi investicije mogli ostvarivati i bez vlastitog učešća. Moramo pripremati i kandidirati projekte po ministarstvima a tu nam veliku pomoć može pružiti SDP koji je na vlasti u državi i čiji je član naš načelnik. Na nama je da pripremimo kvalitetne projekte.

Kakvo je stanje kulture i obrazovanja?

Djeca nam imaju nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu kao i vjeronauk. Djeca odlaze na razne ljetne i zimske škole. Nažalost, nemamo kulturno-umjetničko društvo gdje bi se mladi družili i njegovali našu tradiciju pa na tome moramo pod hitno poraditi.

M. C.

Bogatstvo na renti

Zasjedanje Sabora započelo je aktualnim prijepodnevom na kojem je Milorad Pupovac postavio pitanje Slavku Liniću, ministru financija – Što Vlada RH misli da bi trebalo učiniti da se pretežno rentirski status golemog bogatstva počne pretvarati u produktivan kapital za oživljavanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje, za jačanje energetskog sektora, za zaustavljanje i propadanje javnog sektora?

Pupovac je također pitao Linića koje su Vladine mjere ekonomske politike, fiskalne politike Ministarstva financija i monetarne politike HNB-a, koje treba poduzeti da se sadašnje stanje promjeni i da se ova sredstva konačno počnu koristiti u interesu Hrvatske?

– Ukupna štednja naših građana u bankama blizu je 200 milijardi kuna ili 26 milijardi eura, dok je prije 20 godina bila 4,6 milijardi kuna, što znači da je porasla 50 puta. No, u tom periodu industrijska i poljoprivredna proizvodnja je uništena, a javni servisi poput zdravstva i školstva su pred kolapsom. Vanjska zaduženost države je tolika da nam problem predstavlja servisiranje kamata. Građani su sve siromašniji, sve je više onih na rubu siromaštva koji ne mogu biti u grupama štediša. Vlada i Ministarstvo financija za to vrijeme nastoje konsolidirati budžetski deficit podizanjem PDV-a, fiskalizacijom, prodajom preostale državne imovine, privatizacijom javnog sektora, novim zaduživanjem u inozemstvu i traganjem za investitorima. Pritom golema štednja primarno predstavlja depozitnu sigurnost banaka i rentirsku sigurnost maloga broja štediša, jer oko 70 posto štednje ne drži više od sto do dvjesto hiljada štediša u Hrvatskoj – kazao je Pupovac.

Ministar Slavko Linić je naveo kako je ukupna štednja građana u RH oko 182 milijarde kuna u RH, dok je na 5,4 milijuna građana oko 150 milijardi kuna osiguranih depozita.

– Neki od građana imaju depozitne račune u različitim bankama, što je zakonito. Vjerojatno dio njih ima i veće iznose, ali u Hrvatskoj nema evidencije koja bi potvrdila tvrdnju da samo 100 do 200 hiljada štediša drži visoke depozite. Ocjenjujemo da je zaista velika štednja u Hrvatskoj te da prosječna iznosi oko 27 hiljada kuna – navodi Linić. Također, smatra kako je potrebno poticati štednju građana te da štede u hrvatskim bankama.

– Potrebna je stabilnost bankarskog sustava koji je okosnica financiranja trgovačkih društva, i u procesima proizvodnje i u procesima investicija. Nažalost, svi poticaji koji su krenuli u jačanju financijskog sustava, prije svega mirovinskih fondova, zasada ne daju veće rezultate. U financijsko tržište je država dovoljno uložila, no ipak su prisutne polemike trebaju li nam ili ne drugi mirovinski stupovi i fondovi gospodarske solidarnosti, a koji trebaju oživljavati posrnula gospodarska trgovačka društva. Odgovor je – da, potrebni su nam dok god ne dobijemo stabilnost, dok god ne proradi financijsko tržište u Hrvatskoj – kaže Linić.

Odnos s Evropskom komisijom

Prije prelaska na dnevni red u jesenjoj šemi rada Sabora, svi saborski klubovi zatražili su stanku zbog odnosa Vlade RH i Europske komisije. Milorad Pupovac je istakao važnost što bržeg rješenje u vezi sa sporom između Vlade i Europske komisije.

– I danas kada neki žele inicirati promjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i kada žele opstruirati provođenje Zakona o pravima nacionalnih manjina, a pokrivajući se pritom argumentacijom o sporu između Vlade i Komisije, nema nikakve sumnje da to kompromitira hrvatsko mjesto u Europi. Naša politička sredstva mogu biti, i jesu, štetna za naciju i državu, pa zbog toga pozivam na trezvenost. Vlada i vladajuća koalicija imaju obavezu da zbog interesa građana RH u pravnim pitanjima odnosa sa Komisijom ispune svoje obaveze. Mijenjanje zakona je bila obaveza, a višak u tom zakonu treba biti uklonjen – zaključuje Pupovac.

Mirna Jasić

Težak život mještanina Starog Sela na Baniji

Robinzon iz “šume orlova”

Žarulja u sobi Mile Rajšića nije nikada zasvijetlila, pa na samom rubu civilizacije živi bez struje i vode

Samotnjak Mile Rajšić živi u ruševnoj kući na kraju Starog Sela, desetak kilometara jugoistočno od Topuskog, na samom rubu poznate “šume orlova”, a jedino društvo prave mu divlje svinje, vukovi, lisice i jastrebovi, koji ga očito smatraju uljezom i svakodnevno čine štetu kako bi iz svoje šume otjerali neželjenog gosta.

– Kuća u kojoj sam rođen još je dublje u šumi, ali ne živim u njoj jer je izgorjela 2005. godine. Naime, neoprezno sam pretakao benzin, došlo je do iskrenja i kuća se zapalila, a ja sam jedva živu glavu izvukao – priča Mile i dodaje da mu najbliži susjed koji je živio nešto niže, a rodno ognjište napustio u Oluji, ponudio mi krov nad glavom u svojoj kući.

– Tu evo živim već 8 godina. Kuća je derutna, tu i tamo prokišnjava, ali ja sam se smjestio u jednu prostoriju koja barem malo liči na sobu. Tu su mi peć, krevet, stari kredenac i to je sve što mi treba – skroman je 67. godišnji Mile Rajšić.

Žarulja u sobi ovog šumskog Robinzona, otkako on ovdje živi nije nikada zasvijetlila, pa na samom rubu civilizacije živi bez struje i vode, ali i bez ikakve nade da će se u njegovu usamljeničkom životu nešto promijeniti.

– U kolovozu 1995. kada su svi napuštali selo, pa i moji roditelji s dvojicom braće, ja sam odlučio ostati. Nekako sam mislio, pa neće me valjda netko ubiti. Računao sam da se u životu nisam nikome zamjerio, nikome nisam nikada nešto nažao učinio, pa kakvi bi to ljudi bili koji bi digli ruku na mene. Bio sam u pravu. Kada je u selo ušla Hrvatska vojska, ja sam bio jedini stanovnik Starog Sela. Pitali su me za zdravlje, vidjeli i pregledali kuću i kučište i otišli. Sutradan su došli neki drugi, isto u uniformama, donijeli nešto hrane i pokrivača, rekli da ne brinem i tako sam ostao. Deset godina sam tako živio sam dok mi nije kuća izgorjela, a onda sam preselio ovdje. Malo sam se raspitivao da mi netko obnovi i popravi roditeljsku kuću, ali svi su rekli da nema ništa od toga jer sam je sam zapalio. Primam socijalnu pomoć od 850 kuna i nekako preživljavam. Najveći problem su mi divlje zvijeri. Kokoši ne mogu imati jer ih odmah pokupi jastreb, krompir ne mogu zasaditi jer ga već sutradan pojedu veprovi koji ruju svakodnevno, svega par metara od kućnog praga, a ovce opet ne mogu zametnuti jer haraju vukovi. Posebno za zimskih noći čujem njihovo zavijanje oko kuće. Sve što pojedem, moram kupiti u Topuskom, gdje je prva trgovina. Kako živim u šumi, nemam niti voća, tek ujesen naberem nešto kestena i pronađem pokoju gljivu. Srećom, ne pijem i ne pušim, pa nekako pretekne za hranu. Uglavnom jedem hranu iz konzervi, jer nemam struje niti frižidera da stvorim neke zalihe. Najgore je kad zapadnu snjegovi, pa ne mogu i po nekoliko dana izaći iz kuće. Kad bi bilo sreće da mi netko dodijeli neku napuštenu kućicu bliže Topuskom, bilo bi puno lakše – kaže Mile Rajšić, oko čije kuće nerijetko, u sumrak, odjekuju pucnji lovaca i krivolovaca.

•  

Svakog dana 11 km pješice

Iako je vjerovatno najusamljeniji stanovnik Banije jer kilometrima oko njega nitko ne živi, Milu Rajšića vrlo dobro poznaju stanovnici Topuskog. Naime, ovaj šumski usamljenik svakoga dana, već desetak godina, ljeti i zimi, po kiši i suncu, u cik zore krene iz šume pješice prema Topuskom. Do ceste ima jedan kilometar uvijek blatnjavim i jedva prohodnim šumskim putem, a onda desetak kilometara, cestom, polako, dva sata hoda do Topuskog. Ondje ga znaju svi, trgovci, mještani, čak gosti i pacijenti Lječilišta. Uvijek sam, kao i u svojoj šumi, obiđe dućane, kupi kruh i pokoju konzervu, sjedne na klupu, pa oko podne nazad, put pod noge.

– Svakodnevno viđam Milu ovdje u gradu. Zađe tu i tamo u moju voćarnicu, nekada kupi, a nekada mu poklonim par jabuka koje brižljivo spremi u svoju torbu. Ako ga nekada ne vidim, zabrinem se, da se nije razbolio – kaže vlasnik topuske voćarnice, Sali Daut.

Marija, prodavačica u jednoj trgovini za Rajšića kaže da je miran i tih čovjek.

– Kad uđe u trgovinu, pomno bira što će kupiti. Pošten je i nikome nije dužan. Pravi čudak u ovo vrijeme grabeži i prevara, kaže ova trgovkinja.

Vladimir Jurišić

Ubijeni Krnjačani ni u smrti nemaju mira

Uklonjeno cvijeće za žrtve ratnog zločina

Ljudi koji se nazivaju predstavnicima branitelja nisu dopustili komemoriranje zločina na Koranskom mostu

Netko, za sada nepoznat, u noći s petka na subotu na Koranskom mostu u Karlovcu, upalio je trinaest lampiona i ostavio 13 cvjetova u znak sjećanja na 13 ubijenih pripadnika Teritorijalne obrane Krnjaka koji su se 1991. bezuvjetno predali i položili oružje. Bilo je to navečer 21. septembra 1991. godine, a za taj ratni zločin nakon više od 20 godina sudskog procesa smiješno malom kaznom zatvora od četiri godine osuđen je Mihajlo Hrastov. Presuda još nije pravosnažna.

Postavljanje cvijeća i lampiona kod nekih skupina karlovačkih branitelja, u čemu je prednjačilo Društvo Hrvatski domobran, izazvalo je reakciju. Sazvana je press konferencija na samom mostu, a cvijeće i lampioni su krajnje nepristojno uklonjeni. Njihovo postavljanje desetak okupljenih nazvalo je otvorenom provokacijom i osudilo ga. Odriču svakome pravo ovakvog i ovog obilježavanja stradanja Krnjačana na javnoj površini, dok nemaju ništa protiv da rodbina stradalih na njihovim grobovima polaže cvijeće i pali svijeće.

Kažu da je počast poginulima odana podmuklo, u praskozorje, kako su stradali teritorijalci i htjeli ući u Karlovac, pa dodaju da to branitelje boli i takvo se nešto više ne smije dogoditi. Stoga najavljuju samoorganiziranje pa će “iduće godine dežurati i spriječiti postavljanje cvijeća i svijeća”. Od vlasti traže da otkriju tko je to učinio. Sve ovo događalo se 21. septembra, na Svjetski dan mira.

– VSNM Karlovačke županije nije ovo organizirao. Mi smo prošle godine po danu postavili cvijeće i svijeće i prije toga obavijestili policiju. Način na koji je ovo urađeno nije bio baš prikladan. No, žalosno je da nakon 22 godine od pogibije teritorijalaca ne možemo normalno, ljudski, kršćanski i bez bojazni komemorirati njihovo stradanje. To dovoljno govori o stanju svijesti, nivou ljudskih i manjinskih prava u državi, sada članici EU, kaže Rade Kosanović, predsjednik Županijskog VSNM.

Također se pita zašto onda mnogi odlaze na Bleiburg ili na Jazovku odnosno zašto se komemoracije održavaju na javnim mjestima kakva su i Jasenovac, Jadovno, Kumrovec…mada se žrtve stradanja u ovim slučajevima ne mogu izjednačavati jer nitko iz Jasenovca nije kriv za Bleiburg, a mnogi s Bleiburga su bili krivi za Jasenovac.

M. Cimeša

Dan i krsna slava VSNM-a Splitsko dalmatinske županije

Baldasar podržao splitski SNV

Gradonačelnik Splita naglasio da će gradske vlasti financijski pomoći programe srpske nacionalne manjine u Splitu

Vijeće srpske nacionalne manjine splitsko dalmatinske županije obilježilo je u petak, 20. septembra, svoj dan i krsnu slavu u prisustvu direktorice Kancelarije za dijasporu i Srbe u regionu Slavke Drašković, ambasadora Srbije Stanimira Vukićevića i predsjednika SNV-a Milorada Pupovca. Visoki gosti uz čelne ljude županijskog vijeća, susreli su se i s gradonačelnikom Splita Ivom Baldasarom i županom Zlatkom Ževrnjom.

Draškovićeva i Vukićević stigli su u Splitu nakon nedavnih incidenata koji su se dogodili u Kninu i Splitu, od oštećenja spomenika u Golubiću do ubacivanja topovskog udara u prostorije splitskog gradskog vijeća. Direktorka Kancelarije za dijasporu naglasila je da  je njena posjeta inicirana spomenutim događajima, ali da je tema razgovora s predstavnicima lokalne uprave i srpske manjinske samouprave povratak i zapošljavanje nacionalnih manjina u javnom sektoru.

Na svečanoj sjednici Županijskog vijeća kojoj je prisustvovao i gradonačelnik Baldasar,  Pupovcu je dodijeljeno priznanje za doprinos izgradnji srpskih institucija u Hrvatskoj i demokratizaciji hrvatskog društva.

– Želim pomoći stvaranju institucija koje će biti u stanju raditi u interesu Srba koji žive u ovoj županiji i koje će biti partneri općinskim, gradskim i županijskim vlastima u rješavanju pitanja koja su od vaših interesa, rekao je Pupovac tom prilikom.

– Dojadilo mi je što stalno moram dokazivati da nismo Srbi po profesiji i zbog toga što bismo htjeli da to nekome bude problem, nego smo tu da se oslobodimo ratnih strahota i ratnog naslijeđa. Da uredimo društvo u kome će se živjeti bez mržnje, negativnih emocija i predrasuda i koje neće biti neprestano opterećeno time da se dokazuje tko si i što si, rekao je Pupovac

Gradonačelnik Baldasar naglasio je da će gradske vlasti, u okviru svojih mogućnosti, financijski pomoći programe srpske nacionalne manjine u Splitu. Prilikom boravka u Splitu, predsjednik županijskog VSNM-a Marko Tomašević uručio je Slavki Drašković plaketu za iskrenu brigu i pomoć o Srbima u Dalmaciji. Dan ranije delegacija Srbije posjetila je Knin i nakon razgovora s gradonačelnicom Josipom Rimac obišla oštećeni spomenik u Golubiću.

Nenad Jovanović

Mirovna akcija mladih Vukovaraca i njihovih gostiju

Stadion oslikan porukama mira

Mladi volonteri su na zid ispisivali citate kojima su pokazali da žele bolji život za buduće vukovarske generacije

Mirovnom šetnjom kroz centar Vukovara, noseći transparente s porukama mira, nenasilja, tolerancije i uvažavanja različitosti, mladi volonteri Evropskog doma Vukovar obeležili su 21. septembar, Međunarodni dan mira. Akcija je provedena pod nazivom “Edukacija za mir”, a u okviru projekta “Odmor od rata – izgradnja mira”.

– Mladi su te poruke izradili još letos u mirovnom kampu u Neumu, gde svake godine učestvuje i grupa od petnaestoro mladih Vukovaraca koja tamo pohađa razne programe mirovnih radionica. Na ovaj način smo simbolično hteli poslati poruku mladih ljudi da je puno bolje komunicirati i da treba razmišljati o tome kako naći zajednička rešenja kako bi se izbegli sukob i oružje. Znamo da je Vukovar multikulturalna sredina, ali mislim da je zajednička poruka svih, mladih, starih i različitih struktura da mir treba čuvati i negovati,  kaže Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Evropskog doma Vukovar.

Prema njenim rečima, akcija je potaknuta pozivom gradonačelnika Hirošime Kazumi Matsuia i Komiteta za ljudska prava i demokratiju iz Nemačke na poticanje mladih da se uključe u lokalne i globalne napore da bi se uklonila sva oružja, posebno nuklearno, te da se zaustavi ratovanje.

Porukama mira istog dana obeležena je i akcija “Hrvatska volontira” koju je u Vukovaru treću godinu zaredom, priključivši se mreži Hrvatskih volonterskih centara, organizovao PRONI Centar za socijalno podučavanje u saradnji s Većem za prevenciju grada Vukovara i udruženjima “Vukovarci dobre volje” i “Evropski Dom Vukovar”. Učesnici akcije, njih tridesetak, dovršili su prošlih godina započeto oslikavanje vanjskog zida gradskog stadiona “Vukovar ’91”. Mladi volonteri su na zid ispisivali poruke mira kojima su pokazali da žele mir, bolji život za sebe i buduće generacije u gradu.

– Ideja ove akcije je ukazati na volonterstvo kao značajan segment razvoja savremenog hrvatskog društva. S obzirom na nedavne nemirne događaje u Vukovaru, mladi su imali potrebu da iskažu želju za boljom budućnošću. Odlučili smo da ovaj put akcija bude usmerena ka miru i da ispisujemo poruke mira. Mladi su odabrali tridesetak poruka koje su izrekle neke svetski poznate osobe, rekla nam je Karolina Šoš-Živanović, voditeljka Info centra za mlade Vukovar.

– Mir se ne događa, mi ga sami stvaramo, poruka je koju je na zid stadiona ispisao Edi Matulina iz Vukovara.

– Prvenstveno želimo ljudima pokazati da nam je potreban mir, pogotovo posle poslednjih događaja u Vukovaru. Treba da bude mir, treba svi da stanemo i kažemo – “ajmo malo mira napraviti”, poručio je mladi Vukovarac.

Bojani Varnju iz Vukovara, članici udruženja “Vukovarci dobre volje” najdraža je nemačka narodna izreka “Mir u školjkama stvara bisere”, ali je na zid ispisala i onu muzičara Karlosa Santane koja kaže “najvrednije što posedujete je otvoreno srce, a najmoćnije oružje je mogućnost mira”. Andrea Gemović  iz Nemačke došla je u posetu svojoj baki u Vukovar i priključila se akciji mladih za mir.

– Mislim da je mnogo važno da se mladi bore za mir. To je start za sve. Ne trebaš hodati po vodi, ne moraš biti bolji od drugih, nemaš ništa više od onog što svi ostali imaju, ali ono što čini razliku dela su kojima kod drugih ostavljaš svoj trag, poručila je Andrea.

D. Bošnjak

Parastos za ratne žrtve na istoku Hrvatske

Sećanje na žrtve Borova

Na mesnom groblju u Borovu održan je parastos za ratne žrtve. Parastos koji su služili borovski sveštenici protojerej-stavrofor Čedo Lukić, protojereji Milenko Grebić i Miladin Spasojević i ove godine je organizovalo Veće srpske nacionalne manjine opštine Borovo.

– Prošlo je 22 godine od početka tragičnih događaja u našem mestu. Tih godina živote su gubili Borovkinje i Borovci, radnici i seljaci, unuci i bake, mladi i stari. Uvek ćemo ih se sećati jer je njihova žrtva neraskidiva veza prošlosti i budućnosti Borova koja nas obvezuje da ovde gradimo svoju budućnost, rekao je predsednik borovskog VSNM-a Dušan Latas.

Na spomenik žrtvama rata je pretprošle godine postavljena spomen-ploča sa uklesanim imenima 54-oro meštana koji su život izgubili gotovo na kućnom pragu. Pre nekoliko meseci ovo spomen-obeležje našlo se na meti vandala koji su ga išarali neprimerenim grafitima i  fašističkim porukama.

– Osuđujemo takve incidente bez obzira gde da se dese, na bilo kojem groblju. Svi bismo dosad trebali shvatiti da je rušenje ispod dostojanstva svakog čoveka, poručio je Latas.

Okupljeni meštani i predstavnici društveno-političkog života opštine Borovo zapalili su sveće za poginule članove svojih porodica, prijatelje i komšije, a potom su vence na spomenik položile brojne delegacije.

D. B.

Država zaboravila na “penzionerske” stanove u Baranjskom središtu

Neizvesna sudbina stanova

Bez “penzionerskih” stanova u portfelju grada i u iščekivanju dozvole za gradnju novih, rešavaju se samo hitni slučajevi

Za razliku od svih gradova u Hrvatskoj, koji se nalaze na području od posebne državne pomoći, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) jedino u Belom Manastiru nije sproveo postupak u kojem su stanovi u njihovom vlasništvu trebali biti prebačeni u državni portfelj.

Nakon takvog postupka, jedini baranjski grad trebao je s ovakvim stanovima raspolagati. Čelni ljudi grada jedno su vreme govorili kako je u pitanju samo jedan potpis kojim bi to bilo verificirano, vreme je prolazilo, a od realizacije nije bilo gotovo ništa. Kako danas stoje stvari, a prema informaciji od tih istih čelnih ljudi u gradu, stanovi u vlasništvu HZMO-a u Belom Manastiru trebali bi biti u nadležnosti novoformiranog Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Svesni dugogodišnjeg problema oko belomanastirskih “penzionerskih” stanova čelni ljudi Belog Manastira nedavno su posetili ured u Zagrebu kako bi dobili informacije o dinamici transfera stanova.

– Utisak je da u uredu ima volje da se taj problem zaista konačno riješi, tim više što je 15 do 20 stanova prazno. Time bi se i tolikom broju obitelji riješilo stambeno pitanje. Kada će se to konkretno realizirati, nismo uspjeli saznati jer je to pitanje u nadležnosti resornog ministarstva. Na žalost ta se procedura malo odužila, ali ja vjerujem da će se ona uspješno privesti kraju. Iz HZMO-a su na sreću drugih gradova na području od posebne državne skrbi, još 2011. godine darovana 374 stana, ali na žalost i iz meni nepoznatih razloga 115 stanova u Belom Manastiru s tog je spiska nekim čudom skinuto, rekao je Ivan Doboš, gradonačelnik Belog Manastira.

Iz HZMO-a potvrđuju da su u novembru 2011. godine, a na inicijativu tadašnjeg Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, sklopili ugovore o darivanju 374 stana koja se nalaze na području od posebne državne pomoći. Bili su to, prema njihovim rečima, stanovi s kojima Zavod nije imao mogućnost raspolagati jer su u njima bili smešteni korisnici koji su rešenje o stambenom zbrinjavanju dobili od Ministarstva regionalnog razvoja. U HZMO-u posebno napominju da tadašnje ministarstvo nije ni zatražilo da se u vlasništvo Republike Hrvatske prenesu i stanovi u Belom Manastiru pa sukladno tome to nije ni učinjeno.

Prema jednoj od evidencija, a njih je više i brojke su različite, na području Belog Manastira HZMO u vlasništvu ima 115 stanova od kojih je u ovom trenutku oko dvadesetak, mahom u lošem stanju, potpuno praznih. U 35 stanova stanuju zaštićeni najmoprimci, u 32 stana stanuju najmoprimci sa slobodno ugovorenom najamninom, dok u 27 stanova stanuju bespravni korisnici protiv kojih su pokrenuti sudski postupci za iseljenje.

Među ovim poslednjim, nemali broj korisnika u stanovima živi još od početka devedesetih godina. Iz grada poručuju da se pored trenutno dvadesetak praznih stanova u vlasništvu HZMO-a nije odustalo ni od planirane izgradnje novih stanova, a reč je o dve zgrade sa po 14 stanova u Preradićevoj ulici, ali još uvek nije poznato da li će Ministarstvo regionalnog razvoja odobriti gradnju. Bez “penzionerskih” stanova u portfelju grada i u iščekivanju dozvole za gradnju novih, čelnim ljudima ruke su vezane. Rešavaju se samo hitni slučajevi, a kada će doći red i na brojni koji čekaju krov nad glavom, u ovom je trenutku neizvesno.

U Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje kažu da “korisnici koji koriste navedene stanove imaju Ugovor o najmu s HZMO-om i nisu stambeno zbrinuti temeljem zakona o područjima posebne državne skrbi.” U Uredu barataju brojkom od 144 stana u vlasništvu HZMO-a.

– Dio tih stanova koriste bivši nositelji stanarskih prava koji u ovakvoj situaciji ne mogu iste otkupiti po povoljnim uvjetima kao drugi nositelji stanarskih prava na ostalim područjima posebne državne skrbi. Upravo iz tog razloga, 9. svibnja 2012. godine Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije uputilo je dopis Ministarstvu rada i mirovinskog sustava sa molbom da se razmotri mogućnost prijenosa određenog broja stanova (koje koriste bivši nositelji stanarskih prava) s područja grada Belog Manastira na isti način kako je to provedeno prema Odluci Vlade Republike Hrvatske od 14. travnja 2011. godine, navode iz Državnog ureda.

– Donošenjem nove Odluke, dio korisnika tih 144 stanova došao bi u ravnopravni položaj s ostalim korisnicima koji svoja prava mogu ostvarivati temeljem Zakona o područjima posebne državne skrbi. Uskoro se planira održavanje sastanka predstavnika Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje i predstavnika Ministarstva rada i mirovinskog sustava po pitanju iznalaženja rješenja, kaže se u odgovoru Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje kojeg potpisuje predstojnica Ureda Mirela-Stanić Popović.

•  

Obnavljaju stanove, ali ih nastoje izbaciti

Dragan i njegova porodica, a njihov slučaj nije jedini, godinama s nestrpljenjem očekuju rešenje problema oko stanova u vlasništvu HZMO-a. Iako u stanu žive već 18 godina, njihov ostanak upitan je.

– U stan smo uložili dosta novaca jer vreme čini svoje, a praktički u njemu smo još uvek ilegalci jer nam država ne priznaje rešenje za stan koje imamo. Iz HZMO svojevremeno su nam čak davali rok od osam dana za iseljenje, no mi smo još uvek tu jer nemamo gde, osim na ulicu. Redovno su nas popisivali u njihovoj evidenciji. Jedno se vreme pričalo da se oko tih stanova navodno umešala i politika pa je sve stopirano. Osim što smo uložili novac u stan, redovno plaćamo sve obaveze, pa i stanarinu HZMO-u kao da je stan naš, ali to na žalost nije tako, kaže Dragan.

Zoran Popović

Srpski umjetnici osvježili 46. Međunarodni festival lutaka

Niški lutkari ruše barijere

Nagrađena predstava “Slike s izložbe” je potpuno neverbalna. Nema jezičke barijere što je čini vrlo prijemčivom 

Uspjehu 46. Međunarodnog festivala lutaka (PIF) koji je od 10. do 14. septembra održan u Zagrebu, uz preko 7.500 gledalaca svih uzrasta koji su pratili predstave 12 lutkarskih ansambala iz sedam zemalja, svoj su doprinos dali i članovi Pozorišta lutaka Niš koje je u zadnjih deset godina tri puta gostovalo na PIF-u.

Bajkovitu predstavu “Slike s izložbe”, rađenu prema istoimenoj kompoziciji Modesta Musorgskog u režiji Biserke Kolevske, niški glumci odigrali su u Centru za kulturu Trešnjevka, a nakon toga izveli su dvije predstave za školarce u Pučkom učilištu Dubrava. Asistent režije ove predstave Davorin Dinić, inače jedan od glumaca u niškom lutkarskom pozorišu, bio je zadovoljan reakcijama publike, ali i interesom organizatora za tu predstavu koja govori o simpatičnom uvrnutom umjetniku; on stvara svoje remek djelo i bori se s tamnom silom koja mu zacrnjuje platno, da bi je savladao nakon duge borbe.

– Što se PIF-a tiče, mi smo stari znanci jer nam je ovo treći put da učestvujemo nas festivalu. Uvek rado dođemo jer je ovo jedan od najprestižnijih lutkarskih festivala, rekao je Dinić, ističući da, sudeći prema onim što su vidjeli na ranijim gostovanjima, PIF njeguje posebnu lutkarsku estetiku koja se rijetko viđa.

– Sama predstava je relativno nova. Bavimo se inspiracijom kao osnovnom tematikom i umjetnošću na njen najuži mogući način, odnosno nastajanjem nekog dela i problemima u glavi umetnika dok ga stvara. Predstava je potpuno neverbalna i usredsređena je na muziku, koreografiju i scenski pokret, tako da nema jezičku barijeru što je čini prijemčivom za mnogo širi auditorijum, ističe Dinić. Što se samog Pozorišta lutaka tiče, ono osim 55 godina tradicije i uspeha, ima 15 zaposlenih glumaca.

– Radimo četiri do pet premijera godišnje i igramo dosta predstava, što organizovano za decu, što u redovnom repertoaru. Dosta putujemo, pa smatram da smo u misiji širenja pozitivnog lutkarskog elementa i pozitivnih misli o gradu i pozorištu. Na pitanje da li grad Niš pozitivno misli o pozorištu kad se dijele sredstva, Dinić odgovara da pomaže dosta, “ali ako pitate nas, uvek može više”.

– To je nešto zajedničko svim pozorištima; u biti je pozorišnog života neprestana borba kulture protiv administracije i birokratije protiv umetnosti. To je borba koja će se teško završiti i naša je dužnost da u tome budemo pobednici, ističe Dinić koji kuću u kojoj radi označava kao jednu od najznačajnih institucija tog tipa u Srbiji.

– Pre svega zbog iskustva i dugogodišnjeg rada, a pokazatelji toga su brojne nagrade koje osvajamo na domaćim i stranim festivalima, među ostalog i na “Susretima profesionalnih pozorišta lutaka Srbije” gde smo svake godine učesnici i gotovo uvek odlazimo s festivala nasmejani, zaključuje Dinić.

– Kultura može da nadvlada sve ono negativno od prije nekoliko decenija, kaže Dinić, dok njegove kolege takođe ističu da se iz Zagreba vraćaju s pozitivnim utiscima.

•  

Velika tradicija dječjih kazališta

Od brojnih nagrada PIF-a, i niški ansambl osvojio je jednu – Svila Veličkova dobila je nagradu za scenografiju upravo u predstavi “Slike s izložbe”. Jedan od značajnih elemenata festivala bila je izložba “Svjetovi i junaci” autorice Ljiljane Dinić, posvećena srpskom lutkarstvu i kazališnom stvaralaštvu za djecu.

Izložba je nastala povodom obilježavanja 20. godišnjice postojanja Međunarodnog festivala kazališta za djecu u Subotici. Obuhvaća građu iz arhiva kazališta za djecu i lutkarskih kazališta u Subotici, Zrenjaninu, Novom Sadu, Zemunu, Beogradu, Kragujevcu, Nišu i Banjoj Luci.

Nenad Jovanović

•  

Stogodnjak (182)

27. 9. – 4. 10. – 1913: splitska “Sloboda” sa malim zakašnjenjem javlja da je još 22. rujna nepoznat netko pred ulazom u željezničku stanicu u Siveriću na prugu postavio veću količinu dinamita, s nakanom da digne u zrak putnički vlak koji je upravo nailazio. Očito se radilo o prilično neupućenom napadaču, jer je eksplozivu nedostajala inicijalna kapsla, što je znatno ublažilo snagu eksplozije, pa nije bilo ozlijeđenih. Novine tvrde da je to zapravo bio pokušaj atentata na sve manje popularnog zadarskog vladiku Dimitrija Brankovića koji se te večeri vraćao iz Knina. “Da je dinamit bio pravilno postavljen, dogodila bi se katastrofa. Poginuo bi vladika sa svojom pratnjom, skupa sa nedužnim putnicima. Zagonetan je ovaj atentat s razloga što seljaštvo i cio narod ovoga kraja nije ni znao, da će te večeri vladika vlakom proći”, piše “Sloboda”.

 

* novine objavljuju uvjete pod kojima se nastavnici iz Hrvatske mogu zaposliti u Srbiji. Posao mogu dobiti svi kandidati s doktoratom, diplomskim i državnim ispitom za nastavnike nižeg i višeg tečaja srednje škole, pa i oni koji nisu srpski podanici. Godišnja im je plaća od 1500 do 1800 dinara. Kad kandidat postane srpski državljanin i položi tamošnji državni ispit, poslije tri godine službe postaje profesor, s plaćom od 2400 dinara. S vremenom, nakon 20 godina rada, ona može narasti i do 6000 dinara. Posao mogu dobiti i apsolvirani studenti filozofskog fakulteta i oni koji su poslije ispita zrelosti završili neku višu stručnu školu. Oni se postavljaju na radna mjesta tzv. privremenih predmetnih učitelja, a postaju stalni (ukazni) učitelji tek kad polože učiteljski ispit i provedu najmanje tri godine u srednjoj školi. Njihova godišnja plaća kreće se između 1200 i 2100 dinara.

 

* “Parastosu u pravoslavnoj crkvi za sve poginule osvetnike Kosova prisustvovali su i vrlički katolici. Prve nedjelje iza toga franjevac župnik katolički anatemisao je u crkvi katoličkoj sve katolike koji su prisustvovali ovom parastosu, govoreći im da su učinili smrtni grijeh, piše splitsko Narodno jedinstvo.

 

* karizmatični jeromonah Simeun Opačić iz manastira Krupa, na čije je propovijedi znalo odjednom doći i preko 2000 vjernika, prekratio si je život, bacivši se u rijeku Krupu. Ovaj čin prenerazio je sve koji su ga znali. Kao paroh služio je u Obrovcu, Tribnju i Krupi i svuda je, svojim mirnim, skromnim i pobožnim životom i dobrim djelima u narodu stekao neobično poštovanje koje je graničilo sa idolopoklonstvom. Mnogi su ga već smatrali svecem. “Sve je to smetalo njegovim neprijateljima”, ispričali su oni koji su ga odlično poznavali, “pa su ga počeli denuncirati, a vladika Branković uvijek je vjerovao svojoj okolini, a ne Opačiću, pa ga je počeo kažnjavati.” Osim brojnih dužnosti u parohiji, od kojih mu je najteže palo prikupljanje crkvene takse od siromašnog puka, morao je i svaki dan služiti u manastiru. Vrhunac svega je bio kad mu je vladika bez ikakva objašnjena zabranio bogosluženje. Učinio je to nakon što su ga vjernici ignorirali u Žegaru. Tu je Opačić, naime, znao odjednom u crkvi okupiti 2000 vjernika, a vladici je na bogosluženje došlo samo – šest!

Đorđe Ličina