Najgore tek dolazi?

Stanje kulture u Srbiji posljednjih nekoliko godina prilično je loše, a najnoviji pokazatelji govore o strmoglavom padu: renomirane kulturne institucije poput Narodnog muzeja i Muzeja savremene umetnosti već godinama ne rade, fond za kinematografiju ostao je praktički bez novca, međunarodne manifestacije kao što su Exit, Fest, Bitef, filmski festival na Paliću i jazz festival Nišvil tavore s minimalnim sredstvima, a tako je i sa svima ostalima. Kazališna produkcija svedena je na minimum, a nezavisna kulturna scena i slobodni umjetnici ni ne očekuju neka značajnija sredstva. U estetskom i društvenom smislu, kultura u Srbiji već dulje vrijeme pokazuje impotenciju i nemoć – umjetnički kružoci, nekada poznati po lucidnoj neobuzdanosti, danas više nisu u stanju u svijetu knjige, filma i kazališta proizvesti nešto iza čega bi stajala energija koja prkosno pogađa bit stvari. Je li uzrok tome kriza, turbulentna politička situacija ili loše upravljanje, teško je reći, ali je sigurno da je kultura u Srbiji trenutačno u najgorem stanju još od Drugoga svjetskog rata.

Ono čega u Srbiji najviše ima (ništa bolje nije ni u regiji) televizijske su sapunice, emisije tipa “Veliki brat”, “Farma” i slične, te kič i jeftina zabava u stotinu verzija. U turobnoj atmosferi egzistencijalnog i profesionalnog beznađa, u Beogradu je potkraj lipnja organiziran protest kulturnih radnika Srbije s centralnom parolom “Stop uništavanju kulture!”; indikativna je činjenica da se u dvomilijunskom gradu okupilo tek petstotinjak ljudi, da na skupu nitko nije govorio, a da onaj zakazan za tjedan kasnije uopće nije održan. Naravno, odmah je započela diskusija je li skup uopće trebalo održati, je li on bio uspjeh ili teški promašaj i, pogotovo, kakvi su bili stvarni motivi onih koji su protestirali.

Prvo pitanje oko kojeg se već dulje lome koplja je odnos aktualnog Ministarstva kulture i institucija koje od njega dobivaju sredstva za rad. Kako je na čelu Ministarstva donedavno bio Bratislav Petković, pouzdani kadar nove vlasti, kritičari protestnog skupa postavljaju svojim kolegama jednostavno pitanje: S obzirom na to da znate s kim imate posla, gdje ste bili dosad?

– Petković je promovisao koncept “patriotske” kulture još pre nego šta je postao ministar. Kulturnoj eliti tada nije smetalo da je na čelu resornog joj ministarstva čovek koji promoviše knjigu Milana Lukića, jednog od desetak najvećih monstruma među srpskim zločincima. Tek kada je ministar zavrnuo slavinu, svi su se setili zaboravljenih vrednosti. Nisam primetio da je kulturna elita, koja se sada buni, u poslednjih desetak godina uradila nešto na razgrađivanju kulture zločina, saučesništva i poricanja, čast retkim izuzecima – kaže Tomislav Marković, jedan od urednika nezavisnog glasila Beton.

Oni koji brane protestni skup nastupaju s tezom “bolje ikad nego nikad”, no s obzirom na to da će jesen, u financijskom smislu, za kulturu biti još gora, simptomatičan je osjećaj posvemašnje nemoći u kojem je lipanjski skup protekao. Istina jest da nova, konzervativna vlast i ono malo, svega 0,62 posto budžeta, izdvaja uglavnom za grandiozne vjerske proslave, “patriotska” udruženja i braću na Kosovu, ali i to da je u Beogradu, gdje ima najviše kulturnih institucija, slavinu zavrnuo gradonačelnik Dragan Đilas, predsjednik navodno proevropske Demokratske stranke.

– Nemaju oni nameru i plan da sistematski unište kulturu, nego ih baš briga, a to je veoma opasno. To čak nije ni stav, jer nemate sa kime da se sukobite, nego samo tonete – kaže Ivana Dimić, direktorica Ateljea 212.

U tom smislu, procjenjuju mnogi, protestni skup je sazvan iz očaja, a ne zato da bi se formulirali prijedlozi, pritisnulo državu i animiralo građanstvo, za što među tisućama nezadovoljnih zasad nema energije. Ili kako je stanje duha u Srbiji komentirala glumica Mirjana Karanović:

– Mnogi su devedesetih ćutali iz straha, a sada mnogi ćute jer nemaju šta da kažu.

U financijski opustošenoj državi, s konzervativnom i prilično provincijalnom političkom elitom na vlasti (ministar Petković tako se javno žalio kako je slastičarnica u Beogradu u njegovom vlasništvu “jako trpjela” za vrijeme njegova mandata) te strmoglavljenim javnim ukusom, mogući su različiti scenariji, ali nijedan ne ulijeva naročiti optimizam. Beogradski protestni skup “šutnje” ne samo da je pokazao da je intelektualna elita izgubila moć govora, nego i da je šačica nezadovoljnih jasan pokazatelj nedostatka strukovne solidarnosti: u tom je smislu potpuno nerealno govoriti o mogućoj širokoj fronti nezadovoljstva kulturnih djelatnika, studenata i drugih uposlenika, kao i o mogućem štrajku širokih razmjera i pritisku na državu da nešto učini. U situaciji opće nemoći i tupe zagledanosti u TV sapunice, a to je dijagnoza sadašnjeg stanja, konzervativna politička elita, koja ima masovniju podršku od ijedne “demokratske” vlade prije sebe, nastavit će podržavati kič i patriotizam, a kultura kazališta, knjiga i filmova, koja je nekadašnji Beograd činila posebno šarmantnim, rastakat će se i dalje.

Ohrabruje vijest da je Ivan Tasovac, sposobni direktor Beogradske filharmonije, postao novi ministar kulture, no i on će se morati suočiti s hrpom nezadovoljnih, nemoćnih i međusobno posvađanih kulturnjaka, kao i s krajnje nepovoljnom kulturnom klimom uopće. Kultura u Srbiji, bude li i dalje ovako rapidno kopnjela, bit će svedena na male, neznatne otočiće u moru masovne, jeftine i komercijalne zabave. Generacija odgojena na humanističkom znanju i intelektualnoj radoznalosti iz doba socijalizma nestat će logikom biološke nužnosti i tek će se tada, možda, postaviti pitanje nove gladi za kulturnim vrednotama. Taj posao ostat će na teret nekoj novoj generaciji, no kako će ta kulturna renesansa izgledati, iz današnje pozicije općeg zamora srpske intelektualne scene zaista je teško reći.