Pod skutima dominantne majke

Film Poza djeteta Calina Petera Netzera

Odnosi posesivnih majki i sinova zbog te posesivnosti alergičnih na svoje roditeljice prilično su raširena pojava, no usprkos tome ta vrsta interakcija rijetko je bila u središtu relevantnih narativnih djela, tradicionalno više zainteresiranih za varijante Edipova kompleksa i odnose očeva i sinova. Upravo tom temom, odnosom dominantne majke i sina koji povišenom agresivnošću odbija majčinu posesivnost, bavi se pobjednik ovogodišnjeg Berlinalea i nedavnog Vukovar film festivala, “Poza djeteta” Calina Petera Netzera. Film čiji je hrvatski naslov doslovni prijevod engleske varijante rumunjskog originala, umjesto da sukladno izvornom naslovu (“Pozitia copilului”) i samom sadržaju glasi “Položaj/pozicija djeteta”, zadnji je u nizu respektabilnih izdanaka tzv. novog rumunjskog vala; pored režisera i koscenarista Netzera (u nas najpoznatiji po prethodnom dugometražnom projektu “Medalja časti”, prikazanom na ZFF-u), kreativno su ga ključno osmislili suscenarist Razvan Radulescu (scenaristički sukreator Puiuove “Smrti gospodina Lazarescua”, inauguralnog naslova rumunjskog filmskog buma, i Mungiuova kanskog pobjednika “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”) i snimatelj Andrei Butica (kamerman u “Lazarescuu”, direktor fotografije na dva sjajna ostvarenja Radua Judea, “Filmu za prijatelje” i “Sve u našoj obitelji”). Drugim riječima, “Poza djeteta” djelo je vrlo ozbiljnih filmaša koji su bitnu temu obradili na očekivano potentan način.

Sukladno standardnijim dramaturškim pravilima, odnos majke, društveno dobro situirane i tzv. dobrodržeće žene u ranim šezdesetim godinama (utjelovljuje je jedna od glumačkih prvakinja “novog rumunjskog vala” Luminita Gheorghiu) i sina u sredini tridesetih godina (Bogdan Dumitrache) dobiva dramatičan zamah kad sin u prometnoj nesreći usmrti 14-godišnjeg dječaka iz tzv. obične (provincijske) obitelji. Majka će učiniti sve da sina što bezbolnije izvuče iz nemile situacije, ne prezajući od potkupljivanja ključnog svjedoka i korištenja veza za moguće krivotvorenje alko-testa, a sin, duboko svjestan da je ona jedina koja mu može pomoći, nema drugog izbora nego se u konačnici povinovati majčinom vodstvu.

Autorski tim film je koncipirao po principu sinergije nizanja jakih dijaloških scena, visoke glumačke energije i posve nesputane kamere iz ruke, pri čemu nije lako reći što više plijeni pažnju – pametno elaborirane dijaloške partije “jedan na jedan” (pri čemu su posebno zanimljive one između majke i njezine potencijalne snahe te majke i svjedoka, u kojima majčin lik ima jake razgovorne partnere koji odlično šire paletu intrigantnih filmskih karaktera), sugestivne glumačke izvedbe koje upravo u tim partijama dosežu vrhunac ili rad kamere (iz ruke) vođene fascinantnim snimateljskim instinktom. Opet sukladno standardnijim dramaturškim rješenjima, film kulminaciju dosiže u katarzičnoj završnici kad majka i sin posjećuju obitelj stradalog dječaka i iskupljuju se, međutim koliko god na papiru stvar zvučala holivudski, u konkretnoj izvedbi ove autorske ekipe to finale postaje iznimno potresno. I koliko god film bio koncentriran na svoju temu i likove, na moral i emocije, iz drugog plana izvire delikatan estetski osjećaj – čista plava pozadina protagonističina blizog plana, pozadina nalik nebeskom plavetnilu vedrog proljetnog dana, odnosno u završnici osebujni crvenkasto-narančasti stupovi drvene ograde koju kamera otkriva snimajući iz auta, svjedoče koliko se pazilo na usklađivanje pozadinskog i prednjeg, detalja i cjeline. “Poza djeteta” možda ne ide u sam vrh aktualne rumunjske, a to znači i evropske kinematografije, ali njezini su kreativni dometi vrlo dojmljivi.