Predstečajna plastika

Prošlotjedna potvrda predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladena Pejnovića da će kupiti zemljište za gradnju LNG terminala u Omišlju na otoku Krku od DIOKI grupe, zaposlenicima te tvrtke dala je nadu da bi njihova predstečajna nagodba ipak mogla uspjeti.

U srži prijedloga predstečajne nagodbe, koji potpisuje predsjednik uprave DIOKI-ja Leo Dolezil, zatvaranje je 23,5 milijuna eura duga prema Hypo Alpe Adria banci, i to novcem koji bi država dala za preuzimanje 332 tisuće četvornih metara zemljišta DIOKI-jeve tvrtke kćeri Ćuf, namijenjenog gradnji terminala. To je zemljište sada pod hipotekom Hypo banke, a toj banci trebala bi pripasti i DIOKI-jeva tvrtka Kijac, koja u Njivicama na Krku posjeduje čak 620 tisuća četvornih metara zemljišta za turističku djelatnost. Time bi Hypo banka, koja je najveći razlučni vjerovnik DIOKI-ja, namirila 60 posto svojih potraživanja, dok bi u predstečajnoj nagodbi pristala na otpis svih kamata i 40 posto glavnice.

Drugi ključan faktor uspjeha nagodbe i nastavka rada DIOKI-ja, čemu se nada preostalih 110 od nekadašnjih 1.300 radnika, dolazak je strateškog partnera Crodux plina u vlasništvu generala Ivana Čermaka, koji je u svojem prvom pokušaju u rujnu 2011. godine bio odustao od ulaska u DIOKI, kad je u dogovoru s većinskim vlasnikom Robertom Ježićem trebao preuzeti 25 posto firme. Sadašnji plan njegova ulaska u vlasničku strukturu predviđa da će nakon zaključenja predstečajne nagodbe Crodux plin imati 55 posto dionica DIOKI-ja, a da bi do toga došlo, najprije treba provesti smanjenje temeljnog kapitala, pa dokapitalizaciju kojom će pretvaranjem dijela potraživanja u kapital suvlasnici grupe postati i Zagrebačka banka i HEP sa 12,2 posto, odnosno 15,35 posto dionica, dok će ostatak pripasti malim dioničarima.

Međutim, nigdje se u službenoj dokumentaciji o operativnom i financijskom restrukturiranju DIOKI-ja ne spominje na koji će način i po kojoj cijeni sadašnji vlasnik Robert Ježić, čija švicarska tvrtka Dioki holding AG još uvijek drži 75,91 posto dionica hrvatske DIOKI grupe, ostati bez tih dionica u korist Čermakovog Crodux plina. Sam Ježić, od kojeg smo pokušali doznati pod kojim će uvjetima izaći iz vlasničke strukture, u telefonskom razgovoru dosta nam je rastreseno ustvrdio da on s DIOKI-jem više nema nikakve veze, da nema vlasništvo nad DIOKI-jem, da čak Dioki holding AG više ne postoji i da se on, uostalom, u to uopće ne razumije jer nije financijaš, pa nas je uputio da se oko svega obratimo upravi DIOKI-ja.

Dok Ježić tvrdi da njegov Dioki holding AG više ne postoji, iako je u službenom registru upisan kao većinski vlasnik DIOKI grupe, u odgovoru koji smo na naša pitanja dobili iz uprave DIOKI-ja piše da uprava tog društva “u ovom trenutku nema nikakvih saznanja da je došlo do bilo kakve značajnije promjene u vlasničkoj strukturi. U slučaju bilo kakve promjene vlasništva nad kvalificiranim udjelima, investicijska javnost će naravno biti obaviještena odmah nakon što o toj promjeni bude obaviješteno i društvo”. Iz uprave su nam samo potvrdili da Ježićev Dioki holding AG nakon provedbe smanjenja temeljnog kapitala i dokapitalizacije više neće imati vlasničkog ni drugog utjecaja na DIOKI.

Pod kojim će uvjetima Ježić napustiti svoje sadašnje vlasništvo nad tri četvrtine dionica DIOKI-ja pokušali smo doznati i od Čermaka kao budućeg kupca, no ni Čermak ni njegov Crodux plin nisu odgovorili na naše upite i telefonske pozive. Ukoliko se nekim ugovorom Ježić ne odrekne svojeg vlasništva u tvrtki, potvrdili su nam poznavatelji pravila tržišta kapitala, onda ga Čermak mora isplatiti. Čermaku smo bili uputili i pitanja o pregovorima koje navodno vodi sa srpskim NIS-om, odnosno njihovim vlasnikom Gazpromnjeftom, za prodaju 63 benzinske pumpe koje je od OMV-a kupio početkom ove godine za gotovo sto milijuna eura. Navodno, Čermak nema novca za otplatu kredita PBZ-a kojim je kupio pumpe, pa se logično postavlja pitanje može li podnijeti teret preuzimanja DIOKI-ja, kojem za početak proizvodnje treba 27 milijuna eura. Čermak je, kako stoji u prijedlogu predstečajne nagodbe, obećao taj novac uložiti u pokretanje proizvodnje u novom postrojenju Dina petrokemije na Krku i zagrebačkom postrojenju DIOKI-ja. No kako je DIOKI-ju plin etan potreban kao sirovina, Čermak bi puštanjem Gazpromnjefta u Hrvatsku dugoročno mogao zadužiti Gazprom i, poput kutinske Petrokemije, omogućiti si povlaštenu nabavu sirovine za DIOKI.

Ježićevim izvlaštenjem, pod javnosti nepoznatim uvjetima, završila bi i priča o njegovom strelovitom uspjehu pod pokroviteljstvom različitih političkih figura, opisana i u jednom obavještajnom dokumentu koji je prije nekoliko godina kolao hrvatskim medijima. Tamo se kao njegov prvi utjecajni sponzor spominjao Franjo Gregurić, koji je 1990-ih bio predsjednik vlade i generalni direktor Ine, a u to je vrijeme Ježićeva tvrtka Forus imala izdašne ugovore s Inom, koje je 1997. raskinuo tadašnji generalni direktor Ine Andrija Kojaković. Nakon pada HDZ-a 2000. godine, potpredsjednik nove vlade Ivice Račana postaje Ježićev prijatelj Slavko Linić, koji ujedno dolazi na čelo nadzornog odbora Ine, s kojim Ježić nastavlja uspješno poslovati. Još tada je kreditima Hypo banke počeo prikupljati dionice DIOKI-ja, ali mu je na putu bio investicijski fond Dom holding korifeja kuponske privatizacije Darka Ostoje, a 25 posto dionica DIOKI-ja držao je i Hrvatski fond za privatizaciju. Ježić je uspio preuzeti te dionice, da bi dolaskom na vlast HDZ-ovog premijera Ive Sanadera, s kojim je uspostavio danas čuveno prijateljstvo, i Ostoja navodno na različite načine bio uvjeren da svoje dionice DIOKI-ja proda Ježiću. Za Sanaderove vladavine Ježićev je DIOKI kupio riječki Novi list, čime je stekao i presudan regionalni medijski utjecaj, ali i značajno oštetio te novine izvlačenjem novca u korist prezaduženog DIOKI-ja, koji je teško potresao nastup ekonomske krize. Nakon Sanaderovog pada, Ježić je optužen da je zajedno s njime i tadašnjim direktorom HEP-a Ivanom Mravkom oštetio HEP ugovorima o kupnji struje za DIOKI po povlaštenoj cijeni, ali se provukao samo kao svjedok u slučaju u kojem je, prema njegovom vlastitom priznanju, mito mađarskog MOL-a Sanaderu za preuzimanje kontrole nad Inom išlo preko njegovog Dioki holdinga AG.

Ako je Ježićevo prijateljstvo sa Sanaderom puklo, ono s Linićem nije, pa ga se sadašnji ministar financija ni danas ne odriče. Linić je kao ministar odobrio garanciju Vlade od pet milijuna eura za isplate plaća radnicima, što je bio jedan od uvjeta turske tvrtke Čališkan, prvog zainteresiranog kupca, da preuzme DIOKI. Turci su došli i uzeli novac, ali su odustali od DIOKI-ja, pa je Linić tada najavio kazneno gonjenje Čališkana. Prema odgovoru koji smo na naš upit dobili iz Ministarstva financija, Ministarstvo u tom postupku zastupa Državno odvjetništvo. No na pitanje zašto je garancija uopće bila isplaćena kako bi se spasila privatna Ježićeva tvrtka i zbog čega je Linić od početka toliko angažiran oko DIOKI-ja, iz Ministarstva nismo dobili odgovor.

Država će sada radi spasa DIOKI-ja kupiti zemljište za LNG terminal, iako strateškog ulagača za njegovu izgradnju nema na vidiku. Potkraj prošle godine u Katar se uputila delegacija predvođena predsjednikom Ivom Josipovićem i ministrima Radimirom Čačićem i Ivanom Vrdoljakom, kako bi zainteresirala emira Hamada al-Tanija, koji je prije nekoliko godina htio ulagati u LNG terminal u Pločama, ali je Ivo Sanader inzistirao na Ježićevoj lokaciji na Krku. No od Katara, unatoč bučnim najavama ministara, nije bilo ništa, pa je Vrdoljak kasnije u SAD-u pregovarao s tamošnjim velikim izvoznicima o dobavi američkog plina za Europu preko Krka, ali ni od toga zasad nema ništa osim medijskih napisa.

DIOKI je svojim vjerovnicima dužan ukupno 1,79 milijardi kuna. Radnicima duguje 61,5 milijuna kuna, tijelima javne uprave i tvrtkama u vlasništvu države 273,7 milijuna kuna, skoro 702 milijuna kuna bankama, a nešto više od 552 milijuna kuna velikim dobavljačima i sudužnicima čija su potraživanja međusobno prebijena, dok malim dobavljačima duguje 9,3 milijuna kuna. Svemu tome treba dodati i 103,6 milijuna kuna duga talijanske tvrtke kćeri Adriaoil te 196,4 milijuna kuna duga prema drugim bankama i velikim dobavljačima koji su odbili sudjelovati u predstečajnoj nagodbi. Riječ je o Banci kovanica koja potražuje 17,4 milijuna kuna, Karlovačkoj banci koja potražuje 31,9 milijuna i Raiffeisen banci kojoj je DIOKI dužan 92,1 milijun kuna. Na smanjenje svojih potraživanja ne pristaje ni Siemens, kojem je DIOKI dužan preko 55 milijuna kuna.

Prema prijedlogu uprave DIOKI-ja, ukupnim bi otpisima, koji za one najmanje sretne i razlučnim pravima nezaštićene vjerovnike iznose čak 70 posto potraživanja, prosječna namirenost vjerovnika u nagodbi iznosila 45 posto. No to stoji samo kada se iz ukupne mase izuzmu međusobna potraživanja unutar Grupe, inače namirenost vjerovnika iznosi tek 28 posto. Kada bi ovakav, posljednji izmijenjeni prijedlog predstečajne nagodbe dobio dovoljan broj glasova vjerovnika, oni bi se trebali odreći mase od 185,6 milijuna kuna kamata i troškova te čak 423,3 milijuna kuna glavnice. Nakon otpisa, preostala potraživanja HEP grupe i Zagrebačke banke u iznosu od 153,7 milijuna kuna pretvorila bi se u temeljni kapital, odnosno u njihovo suvlasništvo nad DIOKI-jem.

Upravo su Zagrebačka banka i HEP ostali jedini koji će se kroz dokapitalizaciju neizravno naplatiti u cijelosti, premda će time steći dionice sumnjive vrijednosti, no u cijelosti se neće naplatiti tijela javne uprave ni ostale tvrtke u djelomičnom državnom vlasništvu. Tako će u predstečajnoj nagodbi ministar Linić tvrtki svojeg prijatelja, čiji nam vlasnički status i uvjete pod kojima će iz njega izaći nitko nije htio razjasniti, još jednom pomoći otpisom čak 70 posto glavnice i svih kamata na potraživanja koja Ministarstvo financija ima prema DIOKI-ju, a riječ je o iznosu od gotovo 58 milijuna kuna. Dvije trećine svojih potraživanja u iznosu od oko milijun kuna odreći će se i Hrvatske šume i Hrvatske vode, dok 68 milijuna kuna od DIOKI-ja potražuje ZG Holding, a 20,4 milijuna kuna Grad Zagreb.

Na kraju, od tvrtke koja je u dobrim godinama imala gotovo dvije i pol milijarde kuna prihoda od prodaje raznih vrsta polistirena ostalo je igralište za velike dečke, koji će odlučiti kome će DIOKI pripasti kroz institut predstečajne nagodbe, čiji je kreator i najglasniji zagovornik Slavko Linić. Zanimljivo je kako se na Kvarneru, u igri velikih uloga, kakva je bila i ona za kontrolu nad Novim listom, spominju uvijek ista imena nekih ljudi i banaka.