Rat u togama

Još od oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču znalo se da u sudskim većima Tribunala ključa, da je neslaganje veliko i, još je manja tajna, da su zaposlenici Suda, makar oni kojima je osim plate stalo i do ugleda institucije u kojoj rade, bili razočarani do očaja. Poništavanjem 27-godišnje zatvorske kazne srpskom generalu Momčilu Perišiću nezadovoljstvo je poraslo, a kada su, doduše nepravosnažno, oslobođeni i bivši šefovi Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović, i najuporniji poštovaoci rada Tribunala osetili su se izdanima. Svi njihovi argumenti o potrebi suđenja za ratne zločine, kažnjavanju organizatora i počinilaca najtežih zlodela nad jugoslovenskim narodima izgubili su težinu. Nasuprot njima, stajali su nacionalisti svih fela, slavodobitno pitajući: “Šta smo vam govorili?”

U početku se činilo da veliko nezadovoljstvo unutar Tribunala mora biti artikulisano na neki način: pobunom grupe nezadovoljnih sudija, recimo, ili makar nečijim verbalnim istupom protiv predsednika Suda Teodora Merona, ujedno predsedavajućeg žalbenih veća koja su oslobodila Gotovinu, Markača i Perišića te utemeljivača principa na osnovu kojeg su Stanišić i Simatović pušteni na slobodu. Sve je lebdelo u zraku, ali se ništa nije dešavalo. Govorkalo se povremeno, nije da nije, da se nešto krupno sprema, ali se, po svemu sudeći, više radilo o pustim željama onih koji su tračeve prenosili nego o stvarnom stanju stvari. Kada je već izgledalo da je svaki vetar utihnuo, iz Haga je sredinom juna odjeknula prava bomba u vidu privatnog pisma danskog sudije Frederika Harhofa poslatog na 56 adresa prijatelja, u kojem izražava veliku zabrinutost zbog “promene Tribunalovog kursa pod pritiskom vojnog establišmenta nekih uticajnih zemalja”. Iako privatno, pismo je osvanulo u kopenhaškom dnevniku BT, koji se opredelio da ga objavi jer je reč o pitanjima od “nesumnjivoga javnog značaja”.

Osim činjenice da ga potpisuje haški sudija sa ozbiljnim stažem, skoro da bi se moglo reći da je najveći značaj pisma u tome šta je dospelo u javnost. Jer sam sadržaj podudara se sa razgovorima i razmišljanjima onih koji posvećeno prate dešavanja u sudnicama, bilo da su unutar Tribunala ili izvan njega. Sudija Harhof, naime, u obraćanju prijateljima navodi da se “može pomisliti da su se vojni establišmenti u vodećim državama (poput SAD-a i Izraela) osetili ugroženim, jer je sudska praksa otišla predaleko u primeni načela komandne odgovornosti”. Drugim rečima, velike sile strahuju da će i zapovednici u nekim drugim delovima sveta, u slučaju da se potvrde “problematične” haške presude, biti krivično gonjeni zbog propusta da spreče zločine i kazne počinioce. Danski sudija se u pismu pita da li su američki i izraelski zvaničnici izvršili pritisak na sudiju i predsednika Tribunala – Amerikanca jevrejskog porekla Teodora Merona – da bi osigurali promenu kursa po kojem je do tada propust da se zločini spreče tretiran kao vid saučesništva. Navodi i neke pikanterije poput one da je Meron vršio “snažne pritiske” na kolege u žalbenim većima kako bi obezbedio oslobađajuću presudu hrvatskim generalima i Perišiću, te da se čini da je i holandski sudija Alfons Ori bio pod pritiskom predsednika suda da zbrza presudu Stanišiću i Simatoviću. Osim Harhofovog pisma, podsetimo, za istoriju ostaju i oštro intonirana izdvojena mišljenja sudija u sve tri presude, a u predmetu Gotovine i Markača čak se išlo tako daleko da je presuda tesne tročlane većine nazvana “grotesknom”.

Imao je Harhof osnov za svoje sumnje, nije da nije. Čak i ako ostavimo po strani ulogu američke kompanije MPRI u pripremama vojne akcije “Oluja” ili Perišićeve i Stanišićeve veze sa CIA-om, zbog čega je prvi u Srbiji hapšen, dok je drugi pred Tribunalom izvodio svedoke koji su tvrdili da je bio “jedini čovek u Srbiji sa kojim je CIA mogla da razgovara”. Zaključci presude Gotovini i Markaču, podsetimo, u mnogome se poklapaju sa navodima podneska 12 predstavnika vojno-akademskog lobija koji čine profesori prava i penzionisani oficiri američkih, britanskih i kanadskih oružanih snaga. Oni su u žalbenom postupku, u podnesku koji, doduše, nije usvojen u dokaze, opominjali Meronovo veće na “opasan potencijal” koji prvostepena presuda sadrži, pre svega u pogledu slobode korišćenja artiljerije prilikom napada na naseljena mesta. Još “opasniji potencijal” u tom smislu, bez sumnje, sadrži prvostepena presuda generalu Perišiću jer bi se, u slučaju da je potvrđena, u budućnosti na udaru mogli naći i vojni i politički predstavnici velikih sila koji podržavaju vojske koje u drugim državama čine zločine. Juče u Libiji, danas u Siriji, sutra negde drugde.

Treba pomenuti da je Harhofovo pismo zabolelo haške branioce, pa je njihovo udruženje izdalo saopštenje u kojem navode da suđenja pred Tribunalom postaju “sve pravičnija” i izražavaju nadu da “neodgovorne tvrdnje” danskog sudije neće zaustaviti trend oslobađajućih presuda. Najkonkretniji u izražavanju nezadovoljstva bio je branilac samog sebe, optuženi samozvani vojvoda Vojislav Šešelj, koji je podneo zahtev da se Harhof kao pristrasan diskvalifikuje iz tročlanog veća koje mu sudi po optužnici za zločine u Hrvatskoj, Vojvodini i BIH-u. Mali kuriozitet je da je uoči početka suđenja Tužilaštvo zahtevalo Harhofovo izuzeće jer je kao član Helsinškog odbora Danske 1993. učestvovao u uzimanju izjave jednog od planiranih svedoka optužbe u Šešeljevom predmetu. Lider srpskih radikala ga je tada branio i bio protiv smene. Otkako je stigao u Hag, Šešelj je više puta iz različitih razloga tražio izuzeće sudija, jednom prilikom čak navodeći da bi mogli biti pristrasni na njegovu štetu, jer ih je izvređao u svojim knjigama. Dosadašnji zahtevi su redom odbijeni, svi sem poslednjega. Ovog puta Šešelj se sa podneskom pojavio na pravom mestu u pravo vreme, dajući šansu predsedniku Suda i njegovim istomišljenicima u većima da se osvete Harhofu zbog suprotstavljanja “novom kursu” Tribunala. Prividno se izdižući iznad situacije, sudija Meron je odluku o Šešeljevom zahtevu preneo na svog zamenika Karmela Ađusa. Ovaj je zatim odgovornost prebacio na tročlani panel koji je preglasavanjem dva prema jedan zaključio da je Harhof ukazivanjem na “profesionalne i moralne dileme” sa kojima se suočava zapravo priznao da bi imao poteškoća u primeni sadašnje sudske prakse.

Usledio je pravi rašomon, u kojem je prvo sudija Ađus odložio imenovanje Harhofove zamene i zatražio od preostala dva člana sudskog veća – italijanske sutkinje Flavije Latanci i predsedavajućeg sudije iz Francuske Žan-Klod Antonetija – da se konsultuju sa optuženim “sa kojim imaju višegodišnje odnose” (sic!) i utvrde da li on daje saglasnost za nastavak procesa pod izmenjenim okolnostima. Tako se Šešelj, bez sumnje više nego zadovoljan, našao usred međusobnog obračuna haških sudija i došao u situaciju da se od njega traži savet i bezmalo očekuje pomoć za odluku o nastavku procesa. Posle konsultacija sa čovekom optuženim za najteže ratne zločine, sudije Antoneti i Flavija Latanci treba da izađu sa predlogom za nastavak suđenja, odnosno da se izjasne jesu li za to da ga nastave sa novim kolegom u veću.

Sudeći po internom memorandumu koji je sudija Antoneti, u javosti inače često doživljavan kao neko ko prema Šešelju gaji simpatije, 8. jula uputio predsedniku Meronu, reklo bi se da on želi kolegu Harhofa nazad. U memorandumu, isprva podnetom u poverljivoj formi i javno obelodanjenom nakon diskvalifikacije Harhofa, sudija Antoneti se pita zašto njegov stav nije uzet u razmatranje prilikom razmatranja Šešeljevog zahteva. On se u obraćanju predsedniku odlučno suprotstavio diskvalifikaciji danskoga kolege, navodeći da tokom višegodišnjeg suđenja nikada nije uočio nikakvu pristrasnost u odnosu na optuženog. U još detaljnijem memorandumu i sam Harhof kaže nešto slično – da u pismu nijednom rečju nije pomenuo Šešelja, već se njegova zabrinutost odnosi na izostanak kažnjavanja “visokih vojnih komandanata”, što lider srpskih radikala svakako nije. Iskoristio je priliku i da pojasni sadržaj svog pisma prijateljima koje je završilo u medijima. Naveo je da je samo podelio zabrinutost zbog “promene kursa” Tribunala u pogledu kažnjavanja vojnih komandanata. Zabrinutost koju su strani mediji poput “Njujork Tajmsa” i “Ekonomista” objavili pre njegova pisma. Budući da je i sam zabrinut, pokušao je, kaže, da odgonetne kako je došlo do najnovijih presuda i pretpostavio da se najverovatnije radi o uticaju spolja, odnosno pritisku vojnih establišmenata “dominantnih zemalja” angažovanih u oružanim sukobima, poput Sjedinjenih Država i Izraela. Zatim je, objašnjava, samo “dozvolio mogućnost” da je tom pritisku podlegao predsednik Meron, mada priznaje da to verovatno nikada nećemo saznati.

Rat u sudskim većima nije od juče i neće se završiti sutra. U konkretnom slučaju, ostaje da se vidi kako će proći Šešelj. Hoće li biti kolateralna žrtva, što bi značilo da mu se ionako dug proces ne završi izricanjem presude 30. oktobra, kako je planirano, već mnogo kasnije, u slučaju postavljanja novog sudije kojem je potrebno vreme da se upozna sa dokazima izvedenim tokom postupka. Ili će biti kolateralni dobitnik, koji bi kao svojevrsnu nagradu za “udar” na Harhofa dobio oslobađanje bez izricanja presude. Šešelj je, podsetimo, u pritvoru Tribunala od 2003., suđenje je potrajalo, između ostalog, i njegovom zaslugom, baš kao što je njegova odluka da ne priloži garancije “marionetske vlasti” iz Beograda dovela do toga da veći deo od dosadašnjih desetak i kusur godina ne provede na takozvanoj privremenoj slobodi u Srbiji. Sada je ponovno inicijator obračuna nakon kojeg bi, iako je iz njega izašao kao prividni pobednik, mogao dodatno produljiti svoj pritvorski staž.

Sudija Harhof, opet, na tapetu je i u predmetu bivših čelnika policije bosanskih Srba Miće Stanišića i Stojana Župljanina, koje je sa još dvoje kolega osudio na po 22 godine zatvora zbog zločina nad Muslimanima i Hrvatima u BIH-u. Prvooptuženi je, naime, tražio da se Harhofovo pismo kao dodatni dokaz uvede u spis tokom žalbenog postupka, jer se nakon izricanja presude navodno ispostavilo da pravne osnove udruženog zločinačkog poduhvata tumači drugačije od Tribunalove, odnosno Meronove sudske prakse. Osim toga, reviziju traži i odbrana pokojnog generala Armije BIH Rasima Delića, prvostepeno osuđenoga na tri godine zatvora zbog propusta da kazni zločine mudžahedina u svojoj vojsci. Odbrana smatra da, iako je žalbeni proces nakon Delićeve smrti obustavljen, treba poništiti prvostepenu presudu zato što je u Pretresnom veću sedeo “neprihvatljivo pristrasni” sudija Harhof.

Ako Tribunal uporedimo sa onom kravom koja daje mleko pa ga i prosipa, eto novih prilika da se prolije i ono malo što je na dnu kace ostalo.

 Nemanja Stjepanović, novinar agencije Sense