Razjureni bik

Inzistiranjem na pružanju otpora zahtjevima evropske povjerenice za pravosuđe Viviane Reding da se tzv. Lex Perković promijeni na “brz i bezuvjetan način”, predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović u potpunosti je na sebe preuzeo politički rizik koji vladajućoj koaliciji donosi uvođenje kaznenih mjera Evropske komisije, i to u trenutku kada Hrvatska zbog velikih proračunskih rashoda ionako ulazi u Komisijin postupak nadzora prekomjernog deficita.

Nakon što je iz Komisije stigla vijest da će se pokrenuti procedura uvođenja kaznenih mjera Hrvatskoj zbog toga što je Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima, koji je 2010. bio usklađen s pravnom stečevinom Unije, promijenila samo dva dana prije stupanja u članstvo, Milanović i ministar pravosuđa Orsat Miljenić objavili su da Vlada ne namjerava popustiti dalje od nedavno zauzetog stava po kojem će prilagodbe Zakona vrlo brzo poslati u saborsku proceduru, ali početak njegove primjene odgoditi do 15. srpnja 2014. godine.

Iako ta Vladina najava ne zadovoljava Komisiju koja prijeti sankcijama, Milanović i Miljenić tvrde kako nikakvih sankcija neće biti ili će one biti takve da Hrvatska zbog njih “neće ostati ni bez jednog eura”, što bi značilo da će one imati više simbolički nego stvarni financijski značaj. Vlada tu kalkulaciju temelji na činjenici da se u nacrtu Komisijine oduke o kaznenim mjerama spominje samo stroža kontrola upotrebe već isplaćenih 40 milijuna eura za uvođenje Schengenskog režima na hrvatskim granicama, dok Komisija može obustaviti isplatu 80 milijuna eura predviđenih za sljedeću godinu, ali bi ta sredstva svejedno morala biti proslijeđena nakon što 15. srpnja počne primjena Zakona.

Pojedini mediji su najavu uvođenja Komisijinih sankcija Hrvatskoj popratili podsjećanjem na sankcije koje su 1990-ih bile uvedene Srbiji Slobodana Miloševića, iako one nemaju veze s takvom vrstom embarga, ali je zato kod Milanovića i Miljenića primjetno banaliziranje štete koju narušavanje odnosa s Komisijom donosi Hrvatskoj, a što se može negativno odraziti na neke druge hrvatske zahtjeve koji ovise o dobroj suradnji s povjerenicima. Dođe li primjerice, iz bilo kojeg razloga, do odbacivanja hrvatskog zahtjeva da EU sudjeluje u financiranju gradnje Pelješkog mosta, Milanović može biti siguran da će to biti pripisano njegovom ratu s povjerenicom Reding.

Politički analitičar i profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivan Rimac smatra da se u slučaju sukoba Vlade s Komisijom ne radi samo o političkoj i moralnoj šteti zbog gubitka vjerodostojnosti, nego i o mogućim velikim financijskim štetama koje premijer ne želi priznati. Za Rimca, kao i za mnoge komentatore, odlučnost koju Milanović iskazuje da se sukobi s Komisijom predstavlja tek “neprimjereno ponašanje”.

– Za pravnu državu izuzetno je važno da poštuje akte koje je potpisala i premijer je svakako morao znati da takve izmjene Zakona ne mogu doći u obzir. Sve ostalo je samo izmotavanje i nereagiranje na obaveze izvršne vlasti prema ugovorima koje je država potpisala. Povlačenje Zakona značilo bi puno manju štetu i premijer svojim inzistiranjem jednostavno pada u sve veći glib. Posljedice će biti velike i doći ćemo u poziciju da će se građani sve više pitati tko je to vrijedan žrtvovanja cijele nacije radi vlastite tvrdoglavosti – kaže za “Novosti” Rimac.

Javnosti ni do danas nije jasna Milanovićeva motivacija za inzistiranje na ubacivanju u Zakon vremenske odredbe po kojoj se članicama Unije ne mogu izručivati osumnjičeni za kaznena djela počinjena prije 2002. godine, od kojih je najpoznatiji slučaj bivšeg visokog funkcionara jugoslavenskih i Tuđmanovih tajnih službi Josipa Perkovića, kojeg Njemačka traži zbog organizacije likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine. Milanovićeva vlada je, k tome, učinila i druge krupne zakonske izmjene o kojima se malo priča, poput one da se nekoga ne može izručiti ako je za to djelo po hrvatskom pravu nastupila zastara. Dok tu izmjenu potpuno prešućuje, Milanović je uvođenje sporne vremenske odredbe o 2002. godini dugo opravdavao željom da zaštiti hrvatske branitelje od inozemnog progona, u što je malo tko povjerovao, pa se nije propitivalo ni koliko bi ta tobože časna motivacija bila opravdana. Otkako je Vlada koncem kolovoza pod pritiskom Komisije odlučila odustati od 2002. godine, zaštita branitelja od progona više se ne može koristiti kao argument, pa Milanović jednostavno ne može pružiti uvjerljivo objašnjenje za to što primjenu prilagodbi Zakona želi odgoditi sve do sredine sljedeće godine, po cijenu sankcija, ma kakve one bile. Tim više što je opći dojam da se cijela priča vrti oko jednog čovjeka – Josipa Perkovića.

Taj je dojam pojačao sam Milanović kada je u svojim novijim medijskim istupima stao otvoreno govoriti kako Perkovića treba procesuirati u Hrvatskoj, gdje je Državno odvjetništvo ranije prijave protiv njega odbacilo kao neosnovane i oglasilo da je u slučaju ubojstva Đurekovića nastupila zastara. Milanovićeva pozicija predviđa upravo paket političkih poteza da se Perkovića procesuira u Hrvatskoj, što uključuje odgodu primjene prilagodbe Zakona o suradnji, ustavno ukidanje zastare za teška ubojstva i osnivanje saborskog istražnog povjerenstva čijim bi se radom potaklo glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da ponovno otvori Perkovićev slučaj. Iako Milanović uporno negira da štiti Perkovića od progona, a on i Miljenić tvrde da samo traže za Hrvatsku isti položaj kakav su u sličnim pitanjima prema Komisiji zauzimale i druge zemlje, poput Češke i Slovenije, očigledno je da će mu odgoda primjene prilagodbi Zakona za deset mjeseci poslužiti radi dobivanja vremena za pokretanje Perkovićevog progona u Hrvatskoj, odnosno radi sprječavanja njegova izručivanja Njemačkoj, osim ako do 15. srpnja ne dođe do hrvatskog postupka.

Moguće je da Milanović, nakon što se koncem lipnja unatoč svim kritikama opozicije, većeg dijela javnosti, pa i koalicijskog partnera HNS-a upustio u izmjenu Zakona protivno pravnoj stečevini Unije, ne želi pristati na “brzo i bezuvjetno” povlačenje tih izmjena, jer bi to za njega predstavljalo kukavičko povlačenje već nakon prvog miga Komisije, zbog čega bi mu se HDZ Tomislava Karamarka mogao izrugivati. Odustajanjem od izmjena, ali zadržavanjem određenog konflikta s Komisijom zbog odugovlačenja primjene, Milanović ostavlja dojam da je zauzeo gard, pa se žesti izjavama da “Hrvatskom nitko neće brisati pod” i da “Hrvatska nije ničiji ptičji rezervat” te se upušta u političke diskvalifikacije evropske povjerenice kao osobe koja na poziciju nije došla putem izbora.

Dok će Karamarkov HDZ dramatizirajući situaciju to iskoristiti za optužbe na račun SDP-a, Milanović je vjerojatno vidio mogućnost da u dužem roku na toj temi ipak prikupi određene političke bodove, kroz svoju inicijativu za ustavne promjene, kroz saborsku predstavu s istražnim povjerenstvom za Perkovića, kroz njegovo eventualno hapšenje u Hrvatskoj dođe li do ponovnog pokretanja kaznenog progona ili pak kroz otkazivanje daljnje suradnje glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću nakon isteka njegovog sadašnjeg mandata u veljači, ukoliko se takav progon ne pokrene.

No Rimac smatra da Milanović ne bi pretrpio veliku političku štetu da je odmah pristao promijeniti Zakon, jer se pokazuje kako se u glavama ljudi još nije istopilo ono što je ostalo od HDZ-a nakon Ive Sanadera, pa HDZ još dugo neće moći profitirati samo na tuđim greškama. On podsjeća i na to da je HDZ veći dio pregovora odradio slušajući svaki diktat Komisije samo zato što je napravio jednu jedninu grešku, a to je da nije imao otvorene karte prema Komisiji u slučaju izručenja Ante Gotovine.

– Sada opet imamo neiskrenog vođu koji ponovno reprezentira Hrvatsku na način da se od nje kao države, što ustvari znači od hrvatskih političara, ne može očekivati iskreno poštovanje postignutih dogovora u međunarodnim odnosima – zaključuje Rimac.

Bez obzira na to je li vanjskopolitička šteta za Hrvatsku mala ili velika, glavni problem za Milanovića u ovom je trenutku unutarnjopolitički, naime to što gotovo nitko ne razumije njegovu motivaciju i što njegovo ponašanje daje naslutiti da su stvarni razlozi za njegove poteze takvi da se ne mogu javno izgovoriti. Bilo da je riječ o zaštiti branitelja od progona za ratne zločine, o kojoj je otvoreno govorio, bilo da je riječ o nekom uvjerenju da država ne smije izručivati svoje obavještajce, koje otvoreno ne spominje, Milanović se u svojem novootkrivenom državničkom zanosu približio razumijevanju da te stvari na neki način predstavljaju državne zločine, što možda nije netočno, ali ne može imati demokratski legitimitet.

Milanović je, unatoč nevoljkosti HNS-a, ali i mnogih u SDP-u, povukao za sobom u nastalu situaciju cijelu vladajuću koaliciju, a predsjednik Republike Ivo Josipović, koji je ispočetka podržavao čitav paket Milanovićevih zamisli, napustio ga je čim je shvatio da se taj smjer neće moći braniti pred javnošću, do čijeg mu je mišljenja najviše stalo. Milanovića zbog nejasne motivacije u sukobu s Komisijom ne podržavaju ni oni glasovi u javnosti koji su inače skloni njegovom političkom bloku i cijene druge njegove poteze, a u trenutku pisanja ovog teksta sve su glasnije naznake da HNS potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić ozbiljno razmišlja o tome da cijelu stvar presiječe odbijanjem da ga podrži u Saboru.

Milanović je za sjednicu Vlade ovog četvrtka predvidio stavljanje prijedloga za prilagodbu Zakona s odgodom primjene na 15. srpnja 2014., dok bi HNS, prema tim informacijama, u Saboru ipak izašao s amandmanom, možda i uz podršku drugih koalicijskih partnera, IDS-a i HSU-a, kojim bi tražio da se prilagođeni Zakon počne primjenjivati odmah, što bi bilo moguće izglasati uz pomoć opozicije. Tekst zaključujemo prije nego što je poznato u kojem će smjeru stvari krenuti, no takav potez HNS-a ili neki drugi način da ga se uvjeri da popusti značio bi antiklimaks, koji bi spasio i samog Milanovića od upadanja u dublji politički glib.