Reforma na vješalima

Brutalno grupno silovanje 23-godišnje studentice koje se u glavnom gradu Indije New Delhiju dogodilo u prosincu 2012. godine, dobilo je prošlog tjedna sudski epilog kada su četvorica počinitelja osuđena na smrt vješanjem. Studentica je silovana u autobusu, vraćajući se iz kina s prijateljem, koji je pretučen, a ona je od posljedica ozljeda metalnim predmetom umrla dva tjedna kasnije. Od preostalih počinitelja jedan se ranije sam objesio u zatvoru, a drugi, maloljetnik, dobio je kaznu zatvora od tri godine.

Obrazlažući presudu, sudac je rekao da ovo silovanje predstavlja “najrjeđi od najrjeđih slučajeva”, pozvavši se time na jednu sudsku odluku iz 1980. godine nakon koje je izricanje smrtne kazne u Indiji prorijeđeno. Iako izvršenje smrtne kazne trenutno čeka 477 osuđenika, u posljednjih devet godina izvršene su samo tri, pa se nagađa da će i kazna za četvoricu silovatelja biti preinačena u doživotni zatvor.

Da nije završilo smrću, a neki kažu i da žrtva nije bila pripadnica više klase, ovaj bi događaj po svemu sudeći prošao bez većih posljedica, s obzirom da se u New Delhiju svake godine dogodi oko 600 silovanja, a u Indiji oko 25 tisuća, dok samo četvrtina završi sudskom presudom. No slučaj silovanja studentice izazvao je rijetko viđene masovne demonstracije diljem zemlje, a tisuće gnjevnih žena i muškaraca danima su na ulicama zahtijevale smrtnu kaznu za počinitelje i sukobljavale se s policijom koja ih je rastjerivala suzavcem i vodenim topovima. Događaj je izazvao i javnu debatu u kojoj su novinari, aktivisti i intelektualci govorili o navodnoj “kulturi silovanja” u Indiji, a krivce za nju tražili svugdje, od društvenih normi zakopanih duboko u patrijarhalnom kastinskom sustavu koji nije uspjela iskorijeniti ni spektakularna ekonomska ekspanzija, pa do tromosti i ravnodušnosti represivnog sustava koji silovanje ne sankcionira niti prevenira.

Nezadovoljstvo je stoga provalilo u nesputanom bijesu, pa su nakon izricanja presude građani na ulicama slavili, a neki od njih novinarima govorili da smrtna kazna nije dovoljna i da bi počinitelje trebalo podvrgnuti doživotnoj patnji i torturi. Čak su i grupe za ljudska prava podržale smrtnu kaznu, no mnoge su javne ličnosti, primjerice spisateljica Nilanjana S. Roy upozorile da će, nastavili li Indija ovim putem, svake godine “biti obješene tisuće braće, očeva i susjeda”. “Voljela bih vjerovati”, napisala je Roy, “da će ova vrsta javnog smaknuća, ukoliko se dogovorimo da je to pravi način, rezultirati ičim drugim osim zadovoljavanjem naše kolektivne potrebe za osvetom, ali ne vjerujem u bajke”.

I neki drugi analitičari upozorili su da smrtna kazna, ostane li sve na njoj, neće dovesti do iskorjenjivanja silovanja, a da je ta bojazan opravdana potvrdile su izjave brojnih političara. Među njima je i ona premijera Manmohana Singha, koji se tjedan dana nije oglašavao iako su na ulicama New Delhija bjesnjeli neredi zbog kojih je centar grada bio blokiran. Kad je konačno dao izjavu, premijer Singh pozvao je na red i mir, osudivši tragičan događaj na način koji su mediji ocijenili nedovoljno suosjećajnim.

Singh je, doduše, nakon toga sazvao takozvanu Verma komisiju, sa zadatkom da u roku od mjesec dana ispita uzroke i napiše preporuke za smanjenje broja silovanja. Komisija, na čelu s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Jagdishem Sharanom Vermom, u izvještaju je za taj problem okrivila “loše upravljanje” i “totalnu apatiju vlade i policije” i preporučila širenje definicije seksualnog nasilja, utvrđivanje veće odgovornosti policije i osnivanje specijalnih sudova na kojima će suditi sutkinje. Verma je izrazio šokiranost činjenicom da je “šefa policije New Delhija po leđima potapšao ni manje ni više nego Ministar unutarnjih poslova”, nakon što je ovaj prvi na sva usta hvalio policiju zbog hapšenja počinitelja, ali i rekao da su i mnogi muškarci u New Delhiju “žrtve džeparoša”.

Rashmee Roshan Lall, bivša urednica dnevnika “The Sunday Times of India”, piše da je parlamentarni zastupnik i sin indijskog predsjednika Abhijit Mukherjee dao zasigurno najcitiraniju izjavu kada je prosvjednice usporedio s oštećenim automobilima nazvavši ih “ulupljenima pa prebojanima”. Lall piše i da se u državi Haryani na sjeveru Indije tijekom dva mjeseca 2012. godine dogodilo preko 40 silovanja, za što je ministrica Zapadnog Bengala Mamata Banerjee okrivila “preveliku interakciju između žena i muškaraca”, a jedan lokalni političar rekao je da “ne razumije oko čega se digla halabuka kad se 90 posto silovanja ionako događa s pristankom”. Vijeće starješina u Haryani predložilo je, pak, da se problem riješi spuštanjem dobne granice za udaju djevojčica, demonstriravši time, među ostalim, i uvjerenje da se silovanje ne može dogoditi u braku, iako istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje rasprostranjenije među bračnim partnerima, nego izvan takve zajednice. Iako se ovakvi pojedinci mogu nazvati ekstremistima, Lall piše da oni nisu marginalni pojedinci, već često iznose rasprostranjene stavove širokih slojeva društva.

Štoviše, istraživanje organizacije Asocijacija za demokratsku reformu pokazalo je da u indijskoj politici djeluje frapantan broj političara optuženih za seksualno nasilje. Koristeći se dokumentima koje su predali izbornoj komisiji u sklopu svoje kandidature, pa su dakle bili dostupni javnosti, organizacija je došla do zaključka da je šest izabranih zastupnika u regionalnim skupštinama u vrijeme izbora bilo optuženo za silovanje, 36 za druge oblike nasilja nad ženama, a dva zastupnika u državnom parlamentu za “okrutnost prema ženama”. Od ukupnog broja kandidata njih 27 bilo je istraživano zbog silovanja, njih čak 260 za druge oblike nasilja protiv žena, a bilo je tu i drugih zločina, poput fizičkog napada, širenja vjerske mržnje, pa čak i ubojstva.

Indijsko-američka novinarka Neha Paliwal spominje, pak, studiju Ujedinjenih naroda prema kojoj je indijska policija najgora među 50 država obuhvaćenih istraživanjem, te tvrdi da je neadekvatno ponašanje policije, uz rasprostranjenu korupciju, jedan od razloga zbog kojih žrtve često odlučuju ne prijaviti silovanje, uz kulturološke faktore poput činjenice da se silovane žene često smatraju osramoćenima i neprikladnima za udaju, što onda za njih ima i šire društvene i ekonomske posljedice, pa i nagovaranje na udaju za počinitelja. S druge strane, analitičari upozoravaju da “kulturološki” pristup problemu silovanja može dovesti do krivih zaključaka oko njegovih uzroka, pa napominju da ni u zapadnim zemljama situacija nije znatno bolja. Dapače, podaci iz SAD-a pokazuju da je i svaka peta Amerikanka žrtva seksualnog nasilja, a statistike najveće američke organizacije protiv seksualnog nasilja RAINN da se u SAD-u se na svakih 100 silovanja prijavi njih samo 46, dok samo tri od sto silovatelja završi u zatvoru, što je manje nego u Indiji.

Pokušavajući proniknuti u uzroke ovakvih anomalija, analitičari ukazuju i na neke kontradikcije u indijskom društvu, primjerice već spomenuti ekonomski procvat zemlje koji nije doveo do iskorjenjivanja tradicionalnih stavova. Prema nedavnom istraživanju organizacije TrustLaw Connect upravo je Indija “najgora zemlja za žene” među 20 najvećih svjetskih ekonomija, i to zbog pojava kao što su dogovoreni dječji brakovi, ubojstva zbog nedovoljnog miraza i ropstvo u kući. Od kontradikcija spominje se i činjenica da prisutnost žena u indijskoj politici nije rijetkost, dapače, donedavno je predsjednica države bila žena, a žene su i predsjednica vladajućeg Indijskog nacionalnog kongresa, predsjednica donjeg doma parlamenta i tri ministrice u saveznoj vladi.

Istraživanje vošingtonskog Međunarodnog centra za istraživanje žena pokazuje da je svaki četvrti Indijac barem jednom počinio seksualno nasilje, a 65 posto njih smatra da ima pravo istući partnericu “kako bi se obitelj održala na okupu”. Statistike Nacionalnog kriminalističkog ureda pokazuju da su žene žrtve u 90 posto od oko 260 tisuća nasilnih zločina godišnje, te da se broj silovanja u posljednjih 40 godina povećao za 900 posto, a broj ubojstava “samo” za 250 posto. Analitičari, međutim, nisu sigurni kako da objasne tu eksploziju seksualnog nasilja, pa je za jedne ona izazvana produbljenjem socijalnih razlika uslijed ekonomskog razvoja, a za druge, poput Jagmati Sangwan, predsjednice Demokratske ženske asocijacije iz Haryane, “neprihvaćanjem sve veće neovisnosti žena”.

Novinarka Paliwal najveći problem vidi u strogo hijerarhiziranom društvu koje onima na vlasti omogućava da koriste svoju moć protiv slabijih bez da snose posljedice, dok nejednakost i siromaštvo doprinose osjećaju ekonomske i socijalne nestabilnosti. Ona piše da je seksualno nasilje tek jedna “manifestacija društva u kojemu žrtve nemaju mogućnost tražiti pravdu”, te tvrdi da uzrok nekažnjavanja silovatelja “nije mizoginija, već činjenica da se počinitelji socijalne nepravde općenito ne kažnjavaju”. Manu Joseph, urednik indijskog tjednika Open demonstracije zbog silovanja vidi, pak, kao izraz sukoba sela i grada, pri čemu je selo mjesto koje “čuva kastinske hijerarhije”, a grad ih pokušava demontirati. Demonstracije su, tvrdi Joseph, protest urbane srednje klase protiv političara i policije koji žene okrivljuju zbog njihove modernosti, ali i protiv nositelja ruralne “feudalne strukture” koju oni sa sobom donose migrirajući u gradove.

No u intervjuu za “New York Times” psiholog Rajat Mitra, stručni svjedok u 150 slučaja silovanja, kritizira tezu o svojevrsnoj osveti muškaraca zbog neovisnosti žena, tvrdeći da se ona zasniva na “istom patrijarhalnom rezoniranju koje muškarce apsolvira od odgovornosti”. Mitra je proveo istraživanje među silovateljima u zatvorima New Delhija i došao do zaključka da je te prijestupnike “nemoguće profilirati”. No zajednički im je “aspekt posjedovanja i kontrole”, odsustvo osjećaja krivnje i uvjerenje da će uspjeti izigrati sustav. Mitra porast broja grupnih silovanja objašnjava drugačijom dinamikom donošenja odluka u grupi, činjenicom “podijeljene odgovornosti” i većim osjećajem sigurnosti nego kod individualnih silovanja. No on naglašava “veliku nekažnjivost i vrlo malo straha od represivnog sustava”, kao i činjenicu da još “nikada nije sreo policajca koji je prošao obuku o komunikaciji sa žrtvama silovanja”.