Šlepanje i šepanje
Film Foxfire – ispovijesti djevojačke bande Laurenta Canteta
Jedan od potencijalno zanimljivijih naslova prikazanih na Filmomaniji, tradicionalnoj reviji filmova s prestižnih međunarodnih festivala, bio je “Foxfire – ispovijesti djevojačke bande” Laurenta Canteta, prvi autorov samostalni dugometražni ostvaraj nakon što je 2008. godine pobijedio u Cannesu filmom “Razred”. Cantet se inače snažno afirmirao već prvijencem “Ljudski resursi” iz 1999., ljevičarskom dramom o lijepom, pametnom i poštenom radničkom sinu koji započinje uspješnu menadžersku karijeru u tvrtki koja planira otpustiti radnike pred mirovinom, među kojima je i njegov vlastiti otac. Taj uradak netipične, a tako aktualne tematike okitio se mnoštvom nacionalnih i međunarodnih nagrada, a i sljedeća dva Cantetova ostvarenja, “L’Emploi du temps” iz 2001., u kojem je socijalni angažman eksplicitnije spojio s egzistencijalističkim pristupom, te “Verse le sud” iz 2005. o tri sredovječne Sjevernoamerikanke u potrazi za užicima na bijedom preplavljenom Haitiju, imala su znatan odjek. Zlatnom palmom ovjenčani “Razred” bio je pak izvanredno autentičan uradak smješten u parišku školu koju pohađaju djeca imigranata i domicilnih Francuza nižih staleža, film lišen uobičajenih artificijelnih dramatizacija karakterističnih za holivudske radove načelno srodnog tematskog usmjerenja, ali i za europske filmove koji na svoj način pokušavaju slijediti takve američke uzore. Namjesto kriminalnih maloljetnika zainteresiranih samo za drogu i nasilje, eventualno seks, “Razred” se bavio mladićima i djevojkama kakvih se čovjek i sam sjeća iz svojih srednjoškolskih dana, sa svom njihovom nezrelošću i proplamsajima lucidne zdravorazumske logike. Radilo se o slojevitom filmu koji je otvarao bitna pitanja, osobito ona o identitetu, ne nudeći jasne, a kamoli konačne odgovore, jer je situacija koju je istraživao presložena da bi instantna rješenja bila uvjerljiva.
Složenost i slojevitost upravo je ono što nedostaje zadnjem Cantetovom filmu “Foxfire”, anglofonoj adaptaciji istoimena romana Joyce Carol Oates o skupini djevojaka koje su u američkom gradiću sredinom 1950-ih osnovale žensku komunu. Prvu, osuvremenjenu prilagodbu tog romana, smještenu u 1990-e, s mladom Angelinom Jolie u ulozi karizmatične predvodnice buntovne djevojačke skupine, režirala je malo znana Annette Haywood-Carter, dok je Cantetova verzija bliža književnom izvorniku i smještena je u isto razdoblje kao u romanu. Okosnica filma trebala bi biti djevojačka pobuna protiv patrijarhalnog i kapitalističkog sistema, te interakcije među curama, osobito relacija dviju ključnih protagonistica – predvodnice Legs (Raven Adamson) i kroničarke skupine (i filmske naratorice) Maddy (Katie Coseni). Međutim Cantet se u prikazu stanja zadovoljava s drastičnim muškim predatorskim ispadima, dok od funkcioniranja samog patrijarhalnog sistema 1950-ih i njegove sustavne diskriminacije žena, što je primjerice odlično opisano u TV seriji “Momci s Madisona”, nema (gotovo) ništa. Djevojački su pak odnosi površni, a potencijalno vrlo intrigantna relacija Legs – Maddy nerazrađena je i nedorečena. Isto tako, ljevičarsko-revolucionarna Legsina nagnuća ostaju visjeti u zraku, iako u završnici dobivaju neku vrst efektne poante (čini se da se pridružila Castru u kubanskoj revoluciji).
Film je i užestilski bezličan, kao da je realiziran u malčice ambicioznijoj američkoj TV produkciji. Cantet, doduše, nikad nije bio autor oslonjen na stilsku ekspresivnost, međutim uvijek je nudio interesantne uvide u socijalno stanje posredovano reljefnim ili barem iskričavim individualnim protagonistima. U “Foxfireu” je omanuo na svim planovima osim u izboru glumica, no darovite glumačke početnice nisu same mogle iznijeti film.