Uzbudljiv je ludizam domaćeg filma

Festival, recimo to tako, eksperimentalnog nekomercijalnog autorskog filma 25fps iz godine u godinu raste. Ove godine očekuje nas zanimljiv program koji počinje 26. rujna.

“Od samoga početka 2005. njegov je glavni zadatak i namjera prikazivati drugačiji, inovativni, nekonvencionalni filmski izraz; filmove od kojih većinu imamo prilike vidjeti samo na festivalu i možda nikada više. S druge strane, vrlo je malo prostora za nadogradnju programa s kakvim posebno krojenim nišama za profesionalce i tzv. industriju, jer u ovakvim umjetničkim, neki će reći i ezoteričnim filmovima, nema nikoga tko bi ulagao u njihovu eksploataciju. A mi želimo promovirati radove koji šire razumijevanje filma, koji se ne daju lako klasificirati, koji riskiraju. Na nama je da u okviru svojih mogućosti potičemo razvoj domaće zajednice gledatelja i filmofila, skrećemo pozornost na bogatu tradiciju avangarde i eksperimentalnog filma, osiguramo uvjete za prikazivanje na svim dostupnim i raspoloživim filmskim, video i digitalnim formatima – odnosno prikazujemo paralelno film kao umjetničko djelo i kao povijest medija”, kaže za Novosti Marina Kožul, jedna od organizatorica festivala.

Imate li utisak da je festival svih ovih godina uspio odnjegovati i stvoriti neku novu filmsku publiku? Može li se 25fps dodatno popularizirati i ima li to smisla?

Vjerujemo da je festival pokazao što sve film može i samim time privlači i publiku, koja želi biti aktivno gledateljstvo. Naravno, ne možemo govoriti da ga svake godine posjeti nova tisuća ljudi, jer to jednostavno ne može biti istina. Znamo da filmove poput Avatara mogu gledati svi, a uistinu ne očekujemo da nenarativne filmove, koji ponekad istražuju prostor, oblike, trajanje i slično, može i treba gledati masa ljudi. Ali zašto ne bi pokušali? Ti filmovi otvoreno pozivaju da im se prepustite i izložite  umijeću pokretnih slika s kojim se nećete nužno povezati razumom. I tu leži njihova ljepota i autentičnost. Naša sredina nije velika, ali gledanost umjetničkih filmova, europskih filmova, dokumentaraca ipak lagano raste, pa postoji i zajednica koja želi razumjeti žargon eksperimentalnog filma s obzirom na to da je on doista srednjostrujaški rod od samih početaka kinematografije i tu nema ništa ekskluzivno. Pitanje je samo informiranosti i gledalačke volje.

Eksperimentalni film je, prema mnogim kritičarima, tradicionalno najbolje od hrvatskog filma. Kako situaciju ocjenjujete danas? Što vam je uzbudljivo kod aktualne filmske projekcije?

Hrvatski film općenito je u svojoj uzlaznoj fazi i treba poći u kino i podržati svaki nevjerojatan napor koji se ulaže da se o pitanjima vlastite kulture i identiteta progovara filmskim sredstvima. U zemlji koja se bori sa slojevima ekonomskih i socijalnih problema, napraviti film ravno je osvajanju vrhova Himalaja. Tako je i u kratkom i eksperimentalnom filmu. Doduše, nije riječ o najvećem planinskom masivu, ali… Je li prednost ili mana što eksperimentalisti mogu birati hoće li radove prikazivati u galerijama, muzejima, na festivalima, a jedva i nikako u kinu ili na televiziji – vi recite. Kvaliteta im uistinu raste i dovoljno su formalno aktualni – ispunjavaju prostore nesigurnosti, ne znate je li riječ o dokumentarnom ili igranom filmu, imamo primjere kombinacije animacije i igranog filma, filmove eseje, konceptualne filmove namijenjene kinodvorani. Uzbudljiva je ta formalna raznovrsnost i očita umjetnička vrijednost. Uzbudljvo je primjerice vidjeti ljepotu Velebita, a da ne gledate TV-dokumentarac, nego intrigantan filmski esej riječkih autora Fokus Grupe. Uzbudljiv je humor i ludizam u novom filmu Ane Hušman koji se bavi učenjem materinskog jezika hrvatske dijaspore. Zato smo ove godine uveli nagradu za domaći film, izradu profesionalnog DCP formata, kako bismo nagrađenom filmu omogućili daljnju cirkulaciju po festivalima i digitaliziranim kinodvoranama.

Provodite dosta jaku selekciju i zapravo imate stroge standarde u odabiru programa. Kako biste ih zapravo definirali u smislu programskog uređenja, odnosno vođenja festivala?

Strogi standardi i izbor programa proizlaze iz dva naša smjera. Jedan je prikazivati radove iz povijesti filma koji već desetljećima imaju, da tako kažem, »potvrdu izvrsnosti i kvalitete« u svim filmskim enciklopedijama, a mi ih nismo imali prilike gledati proteklih 25 godina ili nikada. Drugi je upućenost u suvremenu produkciju i uspješno detektiranje kvalitetnih autora, koji onda za koju godinu postanu miljenici A-festivala, koji si uključivanjem tih autora podižu kvalitetu, jer se u odnosu na druge velike festivale profiliraju kao otvoreni, moderni, kontroverzni, odvažni, izazovni i što god još hoćete. Mogućnosti filma ideja je koja najviše stoji iza našeg festivala, ma kakav on bio. Ne libimo se, na primjer, uvrštavati u program filmove koji su hermetični i spori, s vrlo ozbiljnim temama, koji progovaraju o bolestima na romantičarski i meditativan način, a posve je jasno da oni jednokratno neće privući 400 gledatelja. Smatramo da i takvi filmovi moraju naći svoje mjesto za prikazivanje, makar doprli do samo dvije osobe, ali kojima će otvoriti cijeli novi svijet – zadovoljan pojedinac, zadovoljno društvo!

Mijenja li se u Hrvatskoj percepcija neprofitnih medijskih formi?

Mijenja li se u Hrvatskoj percepcija neprofitne kulture? Kulture općenito? To je možda pravo i uzaludno pitanje.