Vrag je uvijek negdje drugdje

Grant Hart: The Argument (Domino, 2013)

Granta Harta, nekadašnjeg bubnjara grupe Hüsker Dü, posljednji smo put slušali s Godspeed You! Black Emperor, gdje se našao u sredini kvalitetom usporedivoj s davnim bendom s kojim je dodirivao nebo. Sjećate li se? Radio je i sa Silver Mt. Zion, a napravio je i nešto solo-albuma. “Argument” je četvrto takvo Hartovo izdanje, koje će iznenaditi svakoga tko ga pamti kao bubnjara iz Hüsker Düa. Za razliku od Boba Moulda, Hart na solo-albumima ne zvuči nabrijano nego povremeno, recimo u pjesmi “Awake, Arise”, kao David Bowie koji se iznenada odlučio prestati prenemagati. Na ovom albumu to je gotovo moguće opravdati – posveta je, naime, Johnu Miltonu i njegovu epu “Izgubljeni raj”, koji možete čitati u prijevodu Milovana Đilasa (da, onog Milovana Đilasa!). Osim Miltonu, album je posvećen i Williamu Burroughsu.

Ne samo zbog heroinskih i alkoholnih ovisnosti, Hart se svojom karmom dobro uklapa u okvire pale anđeoske prirode. Anđeli su na ovom albumu vanzemaljci, a zlo je oličeno u predsjedničkoj garnituri Sjedinjenih Država, što nije naročito originalan koncept podjele karata između Dobra i Zla, čiju nesmiljenu bitku album nastoji prikazati. Da se teme prihvatio autor čija je koža netaknuta dihotomijskom bitkom, “Argument” bi vjerojatno zvučao neintrigantnije, no slušatelju stalno željnom senzacionalizma Hartovo životno iskustvo daje dodatnu težinu obratima na relaciji grijeha i iskupljenja.

Teško je Harta slušati bez reminiscencija na albume grupe s kojom je stigao iza vrata raja. Mould je u autobiografiji napisao kako je Hartovo drogiranje dovelo do rasturanja Hüsker Düa. Hart optužuje Mouldovo samoljublje. Vrag je, očito, uvijek negdje drugdje… Glazbeno je “Argument” raznovrsniji od svega što su obojica radili. Ovdje imate kabaretski štih presvučen eksperimentalnošću Bowiejeve berlinske faze; zvuči kao album koji je mogao biti snimljen prije trideset godina, što ne mora nužno biti pokuda. Danas su rijetki autori koji se ovako hrabro upuštaju u konceptualizaciju anakronih motiva poput Sotoninog iskušavačkog doprinosa razvoju čovječanstva, razvoju kroz grijeh. Kao sekta klisti, kojoj je pripadao čuveni i, kako Tournier kaže, bezrazložno oklevetani starec Rasputin, i Hart na albumu traži ključ za bravu sobe padova u grijeh, vodu za zalijevanje cvijeća zla. Gotovo je teško povjerovati da je onako divlji i nepočešljani autor iz osamdesetih godina dospio do ovako kempovskog i ironičnog instrumentarija, putem kojega obrađuje staro na način da zvuči kao novo, pritom se ne libeći, kao u pjesmi “Letting Me Out”, s obje noge zagaziti u čisti pop. Što je možda dokaz pradavnim tezama mnogih fanova kako su Hüsker Dü najbolji pop-sastav osamdesetih.

Glavni sporedni junak albuma je William Burroughs, oko čije je poetike lijepljenja neljepljivih komada organizirana poetika albuma. Na tren je Hart na rubu patetičnosti, već sljedećeg, kao u “Is the Sky the Limit”, evo njega opet na onim vratima kroz koja je prolazio s bivšom grupom. Čudno je to: sedamdeset četiri minute tijekom kojih vas vodi isprva dolje, pa gore, pa u Berlin dvadesetih propušten kroz producenturu Briana Ena iz sedamdesetih, a sve zvuči kao da je moglo biti nekad, iako je jasno kako je bilo tek jučer, prekjučer. Grant Hart ne živi u prošlosti, on je danas formirani umjetnik, koji bez većih problema uranja u teme i obrađuje ih na formalnom nivou na kojemu bi mu mogli pozavidjeti i takozvani pravi umjetnici. Jedan od boljih albuma godine.