Zločinci vaši, heroji naši

Krajišnik, sin srpskog naroda;Stop haškom teroru;Dobrodošao! – transparenti s tim natpisima dočekali su na Palama bivšeg visokog dužnosnika Republike Srpske i SDS-a Momčila Krajišnika, koji se vratio s odsluženja dvadesetogodišnje zatvorske kazne. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom tijekom rata u BiH, a na slobodu je pušten nakon dvije trećine odležane zatvorske kazne. Krajišnika je toplom dobrodošlicom pozdravilo nekoliko tisuća okupljenih građana, uvjerenih da se radi o heroju a ne zločincu. Dobrodošlicu su Paljani izrazili i putem bilborda postavljenih u gradu, a javni poziv za doček “heroja” uputila je čak i Unija studenata Republike Srpske. Krajišnika su na Palama pozdravili i sunarodnjaci iz Sokoca, Bileće, Višegrada, Foče, Šekovića, Trebinja, Istočnog Sarajeva. Bizarnu manifestaciju uživo je prenosila Televizija Republike Srpske. Da su osuđenom ratnom zločincu otvorena vrata BiH politike još ranije dao je do znanja predsjednik SDS-a Mladen Bosić.

– Momčilo Krajišnik sam će odlučiti o tome hoće li se po izlasku na slobodu ponovno politički angažirati. Krajišnik je dao veliku žrtvu za stvaranje Republike Srpske tako što je kao ratni predsjednik Narodne skupštine RS-a osuđen za ratne zločine i proveo godine u zatvorima u Hagu i u Londonu – poručio je Bosić.

Ovakav doček osuđenog ratnog zločinca još jednom je potvrdio da Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije nije ispunio jednu od svojih osnovnih funkcija, koja je i dan-danas proklamirana na službenim stranicama te institucije. Na tim stranicama, naime, zapisano je sljedeće: “Međunarodni sud doprinio je neospornom utvrđivanju povijesnih činjenica boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću.” Nadalje, na istom mjestu zapisano je i ovo: “Nesumnjivo, rad Međunarodnog suda imao je veliki utjecaj na države bivše Jugoslavije. Samo odvodeći neke od najviših i ozloglašenijih kriminalaca i pozivajući ih na odgovornost, Međunarodni sud uspio je skinuti ljagu nasilja, doprinijeti okončanju nekažnjivosti i utrti put pomirenju. Izvođenjem počinitelja pred sud, MKSJ nastoji odvratiti od budućih zločina i osigurati pravdu za tisuće žrtava i njihovih obitelji te time doprinijeti trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji.”

Doček Momčila Krajišnika nije prvi pokazatelj da su navodi sa službenih stranica MKSJ-a zapravo samo puste želje njegovih utemeljitelja. Što se Republike Srpske tiče, to je jasno pokazao i doček Biljane Plavšić, koja je pred Međunarodnim kaznenim sudom priznala krivnju za progon Muslimana i Hrvata u 37 općina u Bosni i Hercegovini. Nju je iz Švedske, gdje je odležala dvije trećine jedanaestogodišnje zatvorske kazne, u Srbiju prebacio zrakoplov koji je za tu prigodu unajmila Vlada Republike Srpske. Svečani doček u Beogradu priredio joj je osobno premijer RS-a Milorad Dodik. Potom je osuđenu zločinku, držeći je za ruku, otpratio do njezinog beogradskog stana na Vračaru. Svoj potez Dodik je u razgovoru za B92 obrazložio ovako: “Ona je otišla dobrovoljno i ja sam bio čovek koji ju je ispratio, smatrao sam da je moja ljudska obaveza da to isto učinim i kada se vraća. Nisam želeo da pošaljem bilo kakvu drugu poruku osim da imam jedan ljudski odnos prema Biljani, a kalkulacije drugih oko toga mogu danima da se prave.”

Praksa svečanih dočeka ratnih zločinaca, dakako, nije ekskluzivna stvar Republike Srpske i njezinih vodećih ljudi. Profesor sarajevskog Pravnog fakulteta Zdravko Grebo napominje da je percepcija domicilnih država i etničkih skupina svih osuđenika za ratne zločine ista.

– Većina stanovništva država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije smatra da su osuđenici njihovi heroji. Njih se po povratku u svoje zajednice slavi, a s tim se slave i veliki ratni ciljevi u ime kojih se zločin opravdava. Ljudi zločine zaboravljaju, jer im ponovno trebaju simbolički junaci, koje dobivaju u osuđenicima za ratne zločine. Ako u svemu tome ima išta dobro, a teško da nečeg dobrog može biti, onda je to činjenica da osuđenici za ratne zločine koji su odležali kazne i bivali svečano dočekani u svojim sredinama barem za sada ne

podgrijavaju atmosferu mržnje i ne pozivaju na nove ratove. Govoreći o područjima u kojima je situacija neriješena, valja reći da percepcija ljudi koji se vraćaju iz Haaga kao posljednje šanse naših neostvarenih pobjeda i nedobivenih bitaka nipošto nije dobra – kaže Grebo.

Običaj svečanih dočeka osuđenika, valja napomenuti, utemeljen je u Hrvatskoj. Prvi put takvo što dogodilo se po povratku Tihofila Blaškića iz Haaga. Smanjenje zatvorske kazne sa 45 na devet godina zatvora zbog zločina počinjenih u “hrvatskim područjima” Bosne i Hercegovine shvaćeno je kao dokaz da je Blaškić nepravedno optužen i nevin osuđen. U zagrebačkoj zračnoj luci Pleso dočekala ga je rodbina, kao i više desetina prijatelja i štovatelja njegovog lika i djela. Bila je to samo uvertira za doček organiziran u Blaškićevom rodnom Kiseljaku u BiH, gdje je “heroja a ne zločinca” pozdravilo oko pet tisuća ljudi. S Blaškićevim izlaskom na slobodu u treći plan pala su nezakonita djela počinjena u području Viteza, protupravno zarobljavanje Bošnjaka u Domu kulture i Veterinarskoj stanici u Vitezu te korištenje zatočenika za kopanje rovova i žive štitove, zbog čega je odležao zatvorsku kaznu.

Iduće godine očekuje se puštanje na slobodu osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, koji u krugovima radikalne hrvatske desnice slovi kao neupitan heroj, iako je riječ o čovjeku kojeg je Međunarodni sud proglasio krivim za pokolj bošnjačkih civila u srednjobosanskom selu Ahmićima. Uvertira za svečani doček Kordića već se odigrava – na promocijama knjiga slavi se kao hrvatski mučenik. Jedna takva promocija nedavno je održana i u Zagrebu. Na poprištu Kordićevih zločina, u Srednjoj Bosni, ovog čovjeka doživljava se kao sveca, što osuđenik provocira redovito šaljući sunarodnjacima hrvatske nacionalnosti svoje religijski intonirane poslanice iz pritvorske jedinice u austrijskom Grazu.

O odnosu Hrvatske prema svojim ratnim zločincima najbolje pak govori slučaj generala Mirka Norca, kojem je suđeno pred domaćim sudom, gdje je proglašen krivim za ubojstva srpskih civila. Već nakon presude znatan dio hrvatske javnosti stao se upinjati da dokaže da je Norac “heroj a ne zločinac”. Njemu u podršku organiziran je i miting u Splitu, na kojem je sudjelovalo više desetaka tisuća ljudi. Percepcija javnosti da je Mirko Norac “heroj a ne zločinac” ostala je na snazi i nakon što je osuđenik izdržao zatvorsku kaznu. Osuđeni ratni zločinac danas je svugdje rado viđen gost, a naročitu počast iskazuju mu u njegovom rodnom Sinju. Suočavanje s činjenicom da je u pitanju likvidator koji je ubijao goloruke srpske civile u dobrom dijelu javnosti u potpunosti je izostalo.

Identičan odnos prema ratnim zločinima ima i veći dio javnosti u Srbiji, gdje se na osuđenike također gleda gotovo isključivo kao na istinske heroje. Nekadašnjeg ministra obrane i bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Dragoljuba Ojdanića, primjerice, u beogradskoj zračnoj luci dočekalo je stotinjak ljudi i trubački orkestar. Doček nije bio spektakularan kao oni organizirani u Republici Srpskoj, ali činjenica je da ni Ojdanića ni njegove kolege po zločinu javnost ne doživljava kao loše primjere, koji mogu poslužiti da se Srbija suoči sa zvjerstvima što su u njezino ime počinjena na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kojima se sudi za najteža kaznena djela što čovjeku mogu biti stavljena na teret, veći dio srpske javnosti doživljava kao najbolje što je u srpskom narodu niklo. Nema sumnje da će i doček ovih “heroja” biti svečan i srdačan, s tim što će na te manifestacije, po svemu sudeći, morati čekati dugi niz godina.

Stvari bitno drugačije ne stoje ni na krajnjem jugu nekoć zajedničke države Južnih Slavena. Povratak kući jedinog makedonskog haškog osuđenika Johana Tarčulovskog, koji je osuđen na kaznu od 12 godina zatvora zbog ubojstva tri makedonska Albanca, spaljivanja najmanje dvanaest kuća i nehumanog postupanja nad dvadesetak mještana Ljubotena, također je protekao svečano. U zračnoj luci Skoplje dočekali su ga, između ostalih, makedonski premijer Nikola Gruevski i drugi vladini dužnosnici. Nekoliko tisuća Makedonaca kliktalo mu je “Junače, junače!”

– Dokazalo se da žrtva za Makedoniju nema cijenu. Zahvaljujem svim makedonskim braniteljima, svima koji su s nama i onima koji su dali život za Makedoniju. Njihovo djelo treba poštivati i cijeniti – obratio se okupljenima osuđenik, da bi potom bio prevezen u zgradu makedonske vlade, na službeni prijem.

Sarajevski profesor Fakulteta političkih nauka Nerzuk Ćurak bizarne običaje slavljenja ratnih zločinaca tumači tezom da Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nije odgovorio jednom od ključnih zadataka koje je sam sebi postavio.

– Presude nisu dovele do procesa pomirenja i suočavanja zajednica u čije ime je zločin počinjen s posljedicama zločina. Taj element je izostao. Najsvježiji primjer dočeka Momčila Krajišnika još jednom je bjelodano pokazao da je kultura poricanja na ovim prostorima vodeća paradigma socijalne i nacionalne kohezije. Ako izostaje suočavanje s onim što se dogodilo, a činjenica je da ono u velikoj mjeri izostaje, proizvodimo uvjete za novu afirmaciju kulture rata i nasilja. Ta kultura može eksplodirati u novom vremenu i u novim okolnostima. Zamislite situaciju da se ljudi koji su osuđeni za ratne zločine vraćaju u svoje zajednice i sami priznaju što su učinili, a da pripadnici zajednice u čije ime je zločin počinjen također bivaju svjesni da čovjek koji se vratio nije heroj, nego da zajedno trebaju da se suoče s istinom. Ne priznajući počinjene zločine ljudi traže neku vrstu utočišta, a to je jedan od najvećih problema koji iziskuje ozbiljne znanstvene i javne rasprave. Te rasprave izostaju iz mnogo razloga, a ja bih naveo da mnogim ljudima nije stalo da dođe do suočavanja sa zločinom. Oni se kroz kulturu zaborava na neki način žele poštedjeti svih mogućih nemira koje bi moglo proizvesti suočavanje s istinom. To je tužno. Primjerice, presude Haškog suda Krajišniku, Biljani Plavšić i mnogim drugima apsolutno nisu dovele do pozitivnih pomaka unutar srpske nacionalne svijesti – zaključuje Ćurak.

Zbog svega toga, zaključci navedeni na službenim stranicama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kao što su oni o pomoći u procesu pomirenja, suočavanju sa zločinima i slično, ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Osim u političkim elitama zemalja koje zločince dočekuju kao heroje i junake, dobar dio odgovornosti treba tražiti i u medijima, koji nisu adekvatno izvještavali o samim suđenjima, niti su zločine takozvane naše strane dosljedno osudili i javnost uputili da se radi o zločinu a ne herojstvu.