Bajonet na vinilu

Saša Stanišić: Kako vojnik popravlja gramofon (Fraktura, 2013)

Prvenac Saše Stanišića (Višegrad, 1978) čitalac prihvata na isti način kao romane, recimo, Ildiko Lovaš, Melinde Nađ Abonji ili Beća Cufaja, kao naše romane pisane na stranom jeziku prevedene na naš jezik. Ipak, za razliku od pomenutih autorki i autora, Stanišiću je ovo drugi prevod na naški (Ande Bukvić na hrvatski, posle onog Hane Stojić na bosanski za Bajbukovo izdanje iz 2009). Utoliko je ovde reč o kritici prevoda, što predstavlja nedostatak posebno u slučaju Stanišićevog romana koji je pohvaljen kao “čudesno maštovit” (“The Seattle Times”), a autor prepoznat kao “iznimno nadaren” (FAZ) u baratanju naučenim nemačkim jezikom, toliko da 2008. dobija nagradu grada Bremena, dve godine nakon što se roman izvorno pojavio u Nemačkoj.

Na stranu, dakle, propuštanje eufonije jezičko-stilskih bravura na nemačkom jeziku, mada roman i u prevodu obiluje jezičkim igrama, na oba jezika je jasno da se Stanišić opredelio za jedan dosta jednostavan i često rabljen prosede. Pripovedanje se odvija iz perspektive dečaka, očuđeno njegovim spoznajnim (ne)moćima i sklonostima. Naracija kontrapunktira dva supstancijalno različita doba, predratnu malograđansku komičnu triviju naspram ratne iščašenosti i egzila u Nemačkoj. Uočava se i dvojaka refleksija rata kao nečeg zagonetno atipičnog i ponižavajuće brutalnog, čega mladi narator nije do kraja svestan, što pojačava tragiku i napetost prizora kojima prisustvuje kao svedok. U tematizovanju rata Stanišić se ograničio da prikaže njegov početak u Višegradu, kada je srpska vojska dojučerašnje komšije podelila na “naše” i “njihove”, stavljajući decu iz mešovitih brakova, kojima pripada i narator Aleksandar, u čudan položaj. Vojnička brutalnost je opisana bez osude, konkretizovana do apsurda (vojnici ne uspevaju da unesu sto u ispražnjen bošnjački stan, tako da jedan sedi u hodniku a drugi u predsoblju stana), ponekad uz dozu satirične poetičnosti (bradate mladoženje pucaju i slave što su uzeli grad kao svoju mladu), ponekad tragičke nemoći (vojničke bahanalije u zgradi odvijaju se uz muziku sa starinskog gramofona, sa trubom, koja naratoru liči na ugojenu gusku koju vuku na klanje; vojnik sa zlatnim zubom siluje Amelu koja mesi testo, primorana da peče hleb za vojsku).

Stanišićev roman spada na policu sa dosta uspešnih romana koji tematizuju rat u BiH, mešajući smešno, strašno i sentimentalno. Ipak, “Kako vojnik popravlja gramofon” je nekoherentan roman, opsesivno posvećen traumi odlaska i nostalgiji za predratnim dobom, koja ide dotle da se čitava druga polovina romana oblikuje kao naratorov pismeni zadatak i iznova oživljava sećanja na odrastanje koje opet okončava početkom rata. Pojedine epizode su ostale na nivou egzotičnih povesti (o prevarenom i osvetoljubivom suprugu, košarkaškom sudiji pod nadimkom Morž, koji se posle jednogodišnjeg lutanja u osvit rata kao vozač autobusa vraća u rodni grad) ili nerasvetljenih trauma (od naratorovog strica Mikija zaziru sugrađani poratnog, etnički očišćenog Višegrada), odnosno preopširnih i patetičnih crtica (pisma Asiji, devojčici sa kojom se narator igrao i sakrivao u podrumu zgrade koju su zaposeli srpski vojnici; dedova smrt na početku romana).

U zbiru, “Kako vojnik popravlja gramofon” je debi nesumnjivo darovitog pisca i duhovitog pripovedača, koji nastavlja niz autora poput Gorana Vojnovića, Emira Imamovića, Ivice Đikića, Ivančice Đerić… Ali to je ambiciozan roman preobilne građe, a krhke i nesrazmerne kompozicije, koji ostaje bliži gorko-nostalgičnoj autobiografiji nego slojevitoj i motivski usklađenoj građevini romana.