Bratstvo za nejedinstvo

Ako u Hrvatskoj postoji netko tko je prespavao protekle 23 godine pa ima dvojbu o ideološkom fundamentu ovdašnjeg društva, sve mu je moglo postati jasno ako je pozorno pratio ponašanje vlasti te Crkve i HDZ-a kao najjačih opozicijskih snaga u dvjema aktualnim kampanjama. S jedne je strane hajka protiv prava vukovarskih Srba na vlastito pismo, nominalno motivirana navodno preuveličanim brojem Srba na posljednjem popisu stanovništva, a zapravo potaknuta prezirom, kao vezivnim tkivom hrvatskog nacionalizma, prema tom narodu. S druge je strane masovno animiranje Hrvata da pristupe velikom projektu lažiranja vlastite brojnosti u Bosni i Hercegovini te da se, bez obzira na to gdje sada žive, odazovu upravo započetom popisu stanovništva, prvom u toj zemlji nakon 1991. godine, i izjasne kao Hrvati i katolici.

Dok se dakle na temelju falsifikata, dobro orkestriranom kampanjom HDZ-a i Crkve, nacionalnu manjinu pokušava i formalno lišiti zakonom zajamčenih prava (stvarno oduzimanje već je provedeno nasilno na ulici, gdje je javno ispisivanje ćiriličnog pisma kudikamo opasnije i manje poželjno od crtanja velikog “U” ili svastike), istovremeno se uz pomoć službenih institucija, bez skrupula pokušava kreirati lažna slika o brojnosti bosanskohercegovačkih Hrvata. Svakoga tko je ikada živio u BIH-u poziva se na odazivanje popisu, o tome se bruji s oltara, stranice najtiražnijih novina i udarni termini javne radiotelevizije otvaraju se dramatičnim apelima osvjedočenih nacionalističkih štetočina, u snimljenim spotovima pod thompsonovskom parolom “Neka vide da nas ima” (premda nas, očito, nema) marširaju hrvatski muzičari, glumci, profesori… i iz vlastitoga, hrvatskoga komfora šalju poruke o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini.

U emisiji javne televizije, pred fantastično nepripremljenim voditeljem, nizale su se besmislice, a urednik jednog bosanskohercegovačkog portala otvorio je čak i pitanje ograničavanja slobode nacionalnog izjašnjavanja: zasmetalo mu je, naime, što su se neki ljudi koje smatra Bošnjacima prije dvadesetak godina izjasnili Hrvatima, jer nacionalnost doživljava kao pojavu nalik trajnoj tetovaži – vječitu, nepromjenjivu, bez ozbiljnih ožiljaka. U studiju, nažalost, nije bilo nikoga tko bi ga poučio da ovo što danas smatramo nacijama kao koncept nije staro ni puna dva stoljeća.

Veza nacionalista s brojkama uvijek se svodi na golu manipulaciju, a rezultira ucjenama. Najčešća je moralna ucjena utemeljena na preuveličanim brojkama o stradanju vlastitog naroda, uz neizostavnu minorizaciju muka ostalih, iz kojih se izvlače samoviktimizirajući nacionalistički zaključci. Projekt pozivanja na što masovnije deklariranje pripadnosti Naciji i Vjeri u aktualnom bosanskohercegovačkom slučaju u funkciji je jačanja institucionalnog ucjenjivačkog potencijala nacionalnih elita konstitutivnih naroda, u konkretnom slučaju hrvatskoga, kako bi bili, ako ne jednaki, a ono barem jednako štetni kao srodni potencijali ostalih konstitutivnih naroda. Ogoljen od nacionalističkih magli, taj je odnos bizaran: ljudi koji su napustili BIH (a činili su to najčešće iz egzistencijalnih pobuda, jer ondje ni nakon rata nisu mogli započeti normalne živote) trebaju deklarirati pripadnost kako bi održavali smisao postojanja bosanskohercegovačkih vladajućih politika. Projekt bi se mogao odvijati pod parolom “Hvala što ste nas otjerali”, što je u kliničkoj praksi prepoznato kao štokholmski sindrom.

Crkva i HDZ, kao organizacija čije su vrijednosti duboko u temeljima današnje Hrvatske, po tisućiti put nedvosmisleno daju do znanja kako su im važnije nacionalističke iluzije o “očuvanju Hrvata na nacionalnim teritorijima” od stvaranja građanske države. Otuda posvećenost dokidanju prava vlastitih građana i želja za učvršćivanjem statusa pripadnika matičnog naroda u susjednoj državi, te trajne tuđmanovske opsesije.

Onaj tko bi očekivao nešto drugo od nadbiskupa, biskupa, župnika i družbe Tomislava Karamarka ionako je ili nepopravljivi optimist ili ništa ne razumije. Nisu oni, međutim, jedini protagonisti tog cirkusa. Tu je i takozvana službena Hrvatska, s najjačim predstavnicima: predsjednik Ivo Josipović, poslovično kooperativan kada valja podilaziti nacionalističkoj matrici, prvo je na nedavnom susretu iza zatvorenih vrata razmjenjivao misli s predstavnicima domaćeg i bosanskohercegovačkih HDZ-ova, a potom se suglasio s proglasom Vladina Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske da će “oni koji se odazovu svojim sudjelovanjem na popisu pridonijeti ostvarenju jednakopravnosti Hrvata u toj zemlji”. Spomenuti je Državni ured još ranije objavio krajnje precizan naputak po kojemu se na bosanskohercegovačkom popisu valja deklarirati Hrvatom, katolikom i govornikom hrvatskog jezika. Upravo ovih dana, “hrvatske krajeve” u toj zemlji trebao bi obići premijer Zoran Milanović, što će, uz neizostavna davanja iz budžeta, poslužiti kao još jedno jamstvo redovitog isporučivanja “institucionalne brige” u formi novca i toplog razumijevanja za političke zablude većeg dijela tamošnjeg stanovništva.

U čitavom projektu homogenizacije bosanskohercegovačkih Hrvata i onih koji su to nekada bili, oko dokazano štetne ideje, nema disonantnih tonova. Ono što govori Crkva, ponavlja HDZ, s HDZ-om se slaže predsjednik države, s predsjednikom je suglasna Vlada. Kršenje prava Srba u Vukovaru odvijalo se uz izostanak sličnog konsenzusa, pa je samim time bio i dojmljiv manjak odlučnosti da ga se zaustavi – uz policajce (koji su, dok su im iznad glava razbijane ćirilične ploče, više nalikovali pripadnicima istočnjačke sekte obvezanima na mir, praštanje i toleranciju nego na čuvare javnog poretka), uz ministra branitelja Predraga Matića (koji je rado isticao svoju raspolućenost između prava manjina zajamčenih zakonom i njegovih kršitelja) i uz poslovično sluzavog predsjednika (koji nije propustio priliku i ovdje stjecati jeftine političke bodove prodajom iznošenih fraza o nužnosti dogovora s nasilnicima).

I tako, gotovo 14 godina nakon smrti Franje Tuđmana, Hrvatska ima političku scenu koju može ujediniti samo nacionalistička podvala. Projekt Bosne i Hercegovine, na kakav su državljani i stanovnici te zemlje osuđeni u Daytonu voljom gospodara rata iz devedesetih, jednostavno je osuđen na umnožavanje nesreće. Osobe s kojima je Josipović tronuto raspravljao o pravima bosanskohercegovačkih Hrvata, od 1991. efektivno rade na kreiranju kaosa i dokidanju osnovnih uvjeta da na budućim popisima broj stanovnika barem stagnira. Od bitne redukcije, pa i ukidanja manjinskih prava, preko otvaranja logora za inovjerne i nepodobne, do brutalne privatizacijske pljačke, bosanskohercegovački HDZ-ovi nadmašili su čak i matičnu stranku. Odazivanje njihovim pozivima na popis stoga je čin krajnjeg mazohizma, kao da nekome tko vas je godinama tukao i maltretirao kažete da hoćete još.

Današnji broj Hrvata, Srba, Bošnjaka… u BIH-u izravna je posljedica takvih politika, a pokušaj njegova povećanja usmjeren je kako prema umanjenju štetnosti njihovih posljedica tako i prema njihovu nastavljanju unedogled. Tri vladajuća nacionalizma 22 godine nisu se mogla dogovoriti oko načina popisivanja svojih podanika, a sada kada su, kao i oko svega, postigla iznuđeni kompromis, popis bi trebao odražavati njihove želje, a ne realno stanje.

Ništa bolje nije ni prostorima koji su dejtonskom nagodbom pripali drugim nacionalizmima. Već po običaju, najdalje je otišao poslovično neotesani Milorad Dodik, čiji je SNSD pozvao Srbe iz Republike Srpske da se izjasne kao njezini državljani, što bi formalnopravno trebalo biti nemoguće jer taj entitet, unatoč zdušnim nastojanjima njegova čelnika, nije država. Uz to, mediji tjednima licitiraju s peteroznamenkastim brojem Srba koji će “doći na popis u BIH”, dok se o metodama animiranja Bošnjaka već pisalo na stranicama “Novosti”.

Ispod crte, ostat će brojevi. Uspiju li združeni balkanski nacionalizmi u svojim naumima, oni će nakon popisa biti velebni, impresivni i isto toliko udaljeni od realnosti koliko je i BIH odvojena od paketa želja s kojim su njezini stanovnici ušli u devedesete. Tada se spominjala demokratizacija, najavljivana je balkanska inačica Švicarske. Danas je većina iluzija potrošena, no cilj ovakvog popisa je održavanje one o korisnosti nacionalnih politika.

Ne postoji dakle nijedan ozbiljan razlog da se netko u čijem je životu BIH samo bliska ili davna uspomena odaziva pozivima Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića ili Ive Josipovića i tako sudjeluje u još jednom nacionalističkom plagiranju stvarnosti. Upravo je šteta što popis neće dati realnu sliku stanja u BIH-u, ali ne samo po nacionalnom nego i po svakom drugom kriteriju; što se neće točno doznati ne samo koliko je ta država izgubila pripadnika nekog etniteta nego i koliko joj je obrazovanih i pismenih zauvijek okrenulo leđa… Iz nacionalističkog kuta gledanja, to je nebitno pitanje. Da je pismenost na cijeni, kakva god, ne bi jedna od silovitijih pobuna hrvatskih državljana protiv zakona vlastite, fetišizirane države za povod iskoristila upravo inovjerno pismo.

Bosna i Hercegovina tako tone u novu postdejtonsku obmanu, uz zdušnu pomoć Hrvatske, koja je pristajući na dvije krupne laži – onu o Vukovaru kao mjestu stradanja samo jednog naroda i ovu bosanskohercegovačku, popisnu – pristala slijediti opasne politike. One u dogledno vrijeme možda i neće izazvati nove ratove, ali zasigurno neće pridonijeti boljim odnosima.