Dane Komljen: Odbijam da se neki snovi zaborave

Na nedavnom Festivalu eksperimentalnog filma 25fps gostovao je i mladi beogradski režiser Dane Komljen, koji je u zagrebačkom SC-u premijerno predstavio svoj film “Sitna ptica”, u izdanju zagrebačke produkcijske kuće Restart. Porijeklom iz Banjaluke, brzo se izdvojio u svojoj generaciji drugačijim vizualnim i filmskim izričajem; danas je već ozbiljno zakoračio u svijet avangardnog filma.

Prošle su gotovo četiri godine otkako ste osvojili treću nagradu na Kanskom filmskom festivalu u kategoriji Sinefondejšn sa svojim prvijencem, kratkim filmom “Ja već jesam sve ono što želim da imam”. Ta je nagrada skrenula pozornost javnosti na vaš rad: što se otada promijenilo? Je li vam predstavljala i svojevrsno opterećenje?

Učešće u Sinefondejšnu i nagrada filmu bili su velika stvar i olakšali su mi život u znatnoj meri. Godinu nakon toga, dobio sam mogućnost da napravim kratki film u Sarajevu; “Telesna funkcija” je bio prvi veći rad koji sam radio van obrazovne institucije. Tako da mi je nagrada bila vrlo bitna, učinila je lakšim pronalaženje prostora u kojima sam mogao da radim stvari koje želim.

Trag onoga šta nestaje

Na zagrebačkom 25fps-u prikazan je vaš film “Sitna ptica”, u kojem pratite nekoliko staza: obiteljsku, koja se odnosi na oca, oficira JNA, pa pitanje prijateljstva, djetinjstvo… Što je izlazak iz tog svijeta vaše začarane mentalne mape? Zbog čega obitelj smatrate metafizičkim zlom i mislite li zaista da je budućnost u tome da samujemo zajedno? Zar to upravo nije nešto što smo počeli živjeti u doba biopolitike?

Nikada ne bih kazao “metafizičko zlo”; umesto samovanja, zanima me na koji način možemo da budemo zajedno. I pitanje prijateljstva dolazi iz te želje. Kako možemo da budemo zajedno? Kakve su veze koje stvaramo između sebe? Dosad nisam našao način da pravim filmove bez uplitanja ličnoga. Sam taj pokušaj da se uspostave veze između velikih istorija koje su nam pripovedane i stvari koje su mnogo više jedinstvene, lična sećanja, da se uspostavi prostor u kome toliko udaljene misli i afekti mogu da budu zajedno – to nije odgovor, šta i ne želim da bude, ali jeste izraz izvesne težnje.

Kroz cijeli film prodire politika, naše povijesno nasljeđe. Zašto ste u njega odlučili staviti marksizam i spomenik na Kozari? Bavite se i vojskom, Jugoslavenskom narodnom armijom, iako ste premladi da biste imali osobna iskustva?

To su pitanja ovog filma: kako prisvajamo iskustvo, kako priču nazivamo ličnom, kako misli i afekti nestaju… Ako i jesam rođen isuviše kasno da bih položio pionirsku zakletvu, u njoj su bile vrednosti na kojima se temelje svi spomenici u Jugoslaviji: određeni prostor stvoren na određenim vrednostima. Dok sam odrastao, linije između nacija postale su oštrije, ali način na koji sam učen da budem sa drugima, da delim osećaje i reči, dolazio je iz 20. veka, koji je završavao. I možda je u tome neka vrsta posebnosti ljudi koji su rođeni kada i ja: učeni smo da živimo u jednom svetu koji je nestajao pred našim očima. “Sitna ptica” dolazi iz težnje da se na bilo koji način sačuva trag onoga šta nestaje: misao, ljubav, slika. Taj VHS kojim je sniman spomenik na Kozari tehnologija je moga detinjstva, jedan odbačeni medij prema kome, kao i mnogi moji prijatelji, osećam slabost. To je taj osećaj: odbijanje da se neki snovi zaborave.

U Beogradu se rano smrkava

Koliko ratno nasljeđe utječe na vaš rad? I u kojoj mjeri svoj rad smatrate i političkim činom?

Ne bih želeo da moj rad bude smatran političkim. Politika je druga ravan, drugi red stvari. Politički čin pretpostavlja drugačiju napetost od one koju tražim u filmu.

U jednom ste intervjuu spomenuli da živimo u društvu laži, obmane, falsifikata i nasilja. U “Sitnoj ptici” ispisujete i veoma zanimljiv citat koji glasi: “Snaga nije nasilje. Nasilje postoji samo u ratnim zločinima.” O čemu je tu riječ?

Taj citat je izgovorio očev profesor kada sam ga zamolio da mi održi predavanje na temu prijateljstva. Nisam želeo da snimim intervju sa njim, da dajem tim rečima okvir u kome će delovati autentično. Bilo mi je bitno da on te reči izvede preda mnom, da snimim izvođenje toga stava. Kada sam kasnije gledao taj materijal, video sam samo jedno odustajanje od prošlosti. Zato sam prvo odbacio sliku, a onda i zvuk, i ostavio taj tekst u filmu. Tekst je tu i taj tekst je jedan pokret tela koje odustaje. Film treba da izvede pokret u drugom smeru.

Za vaše bi se filmove moglo reći da su spoj poezije i filma, što i nije čudno s obzirom na to da ste i nagrađivani pjesnik. Kako ih vi doživljavate? Što vam je bliže? Idu li riječi puno dublje od kinematografije?

Prestao sam da pišem. Dugo sam se mučio sa rukopisom za drugu knjigu i nisam zadovoljan onim do čega sam na kraju došao. To je deo mene koji mi sada deluje jako daleko.

Na čemu trenutačno radite i čemu se nadate? Osjećate li se dobro ondje gdje stvarate i boravite, odnosno u Beogradu?

Od pre dve sedmice boravim u francuskom Lilu. Juče sam tamo počeo sa masterom iz savremene umetnosti, tako da je prerano za utiske. Sam grad najviše podseća na severnu Vojvodinu, jedno iscrpljeno područje gdje je nestanak industrije ostavio iza sebe generacije očajnih. Pored toga, deluje kao dobro mesto za rad. Projekat koji radim na prvoj godini biće film i snimaću ga u januaru u Beogradu. Hteo bih više nego ikada da to doista bude film o tom gradu: njegovoj noći, autobusima, stanicama, bazenima. Taj grad je mračan koliko je i zanimljiv. A jeste grad u kome se rano smrkava.