Đavo na srpski način
Gospođa ministarka u beogradskom Pozorištu “Boško Buha”
Nušićeva “Šala u četiri čina”, o običnoj ženi iz naroda koja poludi u trenutku kada na vlast dođu “naši” a ona postane supruga ministra, igrana je valjda – od 1929. godine, kada je nastala – u svakom gradu i varoši južnih Slavena. U doba SFRJ sve su “Ministarke” uglavnom igrane kao ironično prisjećanje na neko prošlo vrijeme “nenarodnih režima”, uz podcrtavanje općih mjesta balkanskoga mentaliteta i bez nepotrebna izazivanja vraga s aluzijama na “socijalističke gospođe”.
Značajan pomak u odnosu na takav pristup dogodio se ovih dana u beogradskom Pozorištu “Boško Buha”, gdje se premijerno izvedena “Gospođa ministarka” u režiji Tanje Mandić Rigonat na bitan način približila današnjem stanju duhova. Za početak, gospođu ministarku igrao je glumac – Goran Jevtić, a i druge ženske likove odigrali su muškarci. Neobičan postupak redateljica obrazlaže argumentom da je prerušavanje odlika današnjega kaotičnoga političkog života u Srbiji, “u kojoj se prerušavaju ljudi i ideje radi poželjnog imidža i borbe za vlast i moć, u kojoj vlastohleplje ukida razum, a travestija postaje žanr svakodnevice”. Tako već u najavi nova “Gospođa ministarka” nije bila mišljenja tek kao “humor koji ublažava surovost života”, kako je o svom komadu govorio Nušić, nego kao tamna kritika aktualnih političkih prilika u Srbiji, u kojoj vladaju neki smiješni ljudi kojih se u isto vrijeme vrlo plašimo, kako kaže redateljica. Stoga već na samom početku predstave glavni glumac izlazi na rub pozornice u ženskom donjem rublju, stavlja na glavu periku i energičnim pogledom navješćuje gledalištu da je do kraja još svašta spreman učiniti.
Bravurozna gluma Gorana Jevtića u naslovnoj ulozi temeljna je vrijednost i osnovni ključ za razumijevanje ove predstave. Njegova ministarka nije tek provincijalna žena koja se odjednom dokopala moći nego – preko glumčeva luciferskoga izraza lica – postaje slika stanja srpskog društva, u kojem se u politici jedno govori, drugo radi, a treće smišlja, u kojem se gazi preko leševa i prostituira na stotinu načina. To dijabolično lice Gorana Jevtića prati čitavu predstavu i stvara zlokoban osjećaj o jednom kontaminiranom načinu ponašanja, koji u svakoj ćeliji društva inicira nove metastaze lopovluka, korupcije i bespoštedne borbe za vlast. Kostimi, scenografija i narodna muzika iz 1930-ih upućuju na to da se takav mentalitet do današnjeg dana nije bitno promijenio i da će za svaku vrstu civilizirane uljuđenosti Srbiji trebati još dosta muke.
Predstava, nažalost, ima i svoje mane. Osim sjajnog Gorana Jevtića u ulozi gospođe ministarke, što je zasigurno najbolja rola njegove dosadašnje karijere, svi su ostali akteri igrali u maniri vesele društvene satire u kojoj nam, kako običava reći spisateljica Biljana Srbljanović, “sve naše najgore osobine postaju simpatične”. Tom zabavnom populizmu, čini se, nije se mogla oteti ni redateljica: bez obzira na to što njena “Ministarka” na ozbiljan način sugerira “filozofiju palanke” i mentalni fašizam, publika se beskrajno zabavlja jer, kako to već ide kod Nušića, “Pera je izbačen iz službe, gospođica Julka je u drugom stanju, a Laza je izgubio na kartama…” Predstavu je ipak spasila posljednja scena, u kojoj se gospođa ministarka ponovno pretvara u muškarca koji u evropskom odijelu (u skladu s trenutačnim stanjem stvari u srpskoj politici), poput Napoleona, postaje spasitelj čitavog društva. Aluzija je jasna, a nova “Gospođa ministarka”, bez obzira na nedostatke, ipak predstavlja vrijedan pokušaj društvenog dijaloga u zemlji koju vlastiti demoni i dalje drže prikovanom u blatu prevrtljivosti, šovinizma i nemorala.