Dug kao novi temelj?

Mi jesmo za rezove, Vlada ih provodi na svoj način, netko će reći nedovoljno, ali mi nastojimo balansirati upravo između toga. Trebat će se zaduživati jer nema drugog izlaza – izjavio je ministar financija Slavo Linić. U uigranoj podjeli uloga, gdje mediji – zini da te pitam – podsjećaju neoliberalnu vlast da nije dovoljno na vlastitoj liniji, ponovno je zavrćen “medijski atraktivan” rulet, u kojem neki brojevi dobivaju zato što ih većina gubi. Kada Vlada štedi, na cestama su seljaci, a sada i liječnici, žali se dalje ministar, dajući na znanje što on ne bi volio vidjeti. Interesantno, u nas redovne parade raznih fašistoidnih stožera, alibi čijem postojanju mediji daju lažnim minoriziranjem njihovih zahtjeva pred “pravim problemima”, ministar ne vidi kao proizvod vladajuće ekonomske politike. No onda slijedi dramska poanta, koja se više ne crpi iz narodnih epova otpora dušmaninu, već iz svjetskih bajki: “Car je gol!” Tim je riječima Linić opisao stanje u privredi i državnim financijama, dovevši javnost pred gotov čin novog zaduživanja zemlje na “američkom tržištu” do kraja godine, i to za znatno veći iznos nego što se do sada najavljivalo, a po kamatama koje će biti veće od šest i pol posto. Dakle, na redu je oštrije iscrtavanje spirale zaduživanja, koja je već godinama predstavljena kao nerješiva jednadžba bez nepoznanica.

Nema u toj svoj graji na našem odlučnom putu u nigdinu, bez alternative, nekih posebno novih elemenata, osim što sada više ne trebamo ni naivno dijete, koje u originalnoj bajci razotkriva carevo novo ruho. Sada to čine sami okuraženi dvorjani, a cara (kojeg bi se eventualno moglo objesiti) u republici ionako stvarno nema. Na djelu su samo nove epizode običnim ljudima i tako apstraktne sapunice zvane “proizvodnja zaduženog čovjeka”. Apstraktne, naravno, na državnom, a ne na osobnom, točnije obiteljskom nivou. Jer da obiteljski budžeti idu u minuse, pa s tim se, kao drugom stranom potplaćenosti i nestajanja društvene solidarnosti, svi nosimo desetljećima. Samo što nam sada govore da je naša mala obitelj dio šire familije zvane “zaduženo hrvatsko društvo”. I još nam kažu da su – svim domovinskim ratovima usprkos – naše obiteljske fotografije ogavne.

Tko ima pamćenje duže od trenutnog – a imaju ga svi, pa čak i mediji proizvodnje zaborava – sjetit će se kada je to sve počelo. Priče o “dužničkoj krizi” aranžirao je i lansirao Zapad 1970-ih i 1980-ih, kako bi parirao jeftinim petrodolarima koje je trebalo negdje potrošiti. A najbolja investicija je, otkada je zamajavanje s investiranjem u proizvodnju u zemljama Trećeg svijeta sklonima socijalizmu postalo davež, ona u kolanje novca samog. Dužnička kriza bila je tada priča prvenstveno Afrike, kojoj je Zapad aranžirao preventivnu propast prije negoli je i baš zato što je ozbiljno krenula u autonoman društveni i privredni razvoj. Da su danas tzv. tranzicijske zemlje, unutar i izvan EU-a, tretirane kao Treći svijet nekada istina je koju one same u svojoj javnoj slici ne tematiziraju. Afrika je nekada učila od socijalističkih zemalja Evrope i Južne Amerike, a od jugoslavenskog samoupravljanja, u svome otporu kolonizatorima, posebno. Sada bi mi, koji smo “zaboravili” povijest svoje postkolonijalne emancipacije, trebali učiti od Afrike. I bit će tako, samo vjerojatno na jedan duži i teži način, u situaciji kada nije samo Jugoslavija postala bivša, već je to i bivši Zapad.

Dobro se sjećam jedne aktivističke knjižice iz 1980-ih u kojoj su dugovi Trećeg svijeta, osim grafikonima ekonomskih transfera, bili ilustrirani naslovnicom na kojoj seljanka prodaje žive kokoši na tržnici – kao ilustracijom tog strašnog, krivog i zaduženog čovjeka. Od tada se, procesima financijalizacije, preljev novca iz periferije u centar višestruko sofisticirao. Zaklane kokoši podliježu strožim inspekcijskim normama, no putevi eksploatacije ljudi – u radu i izvan njega – ostali su isti. Ili nova kvantiteta rađa novu kvalitetu?

Tako barem tvrdi talijanski ljevičar, postoperaist Maurizio Lazzarato, zagrebački gost čija je knjižica o današnjoj “proizvodnji zaduženog čovjeka” i u nas prevedena. On ontologizira dužničku situaciju u svojevrsnu reviziju cjelokupne dosadašnje znanosti o društvu kroz dvije hipoteze. Prva je da društvena paradigma ne leži više u razmjeni (ekonomskoj i/ili simboličkoj), nego u kreditu. Druga je hipoteza da je dug ekonomski odnos, neodvojiv od proizvodnje dužničkog subjekta i njegove “moralnosti”. Dakle, moramo raditi u dvostrukom smislu: kao prvo, “normalno” na radnom mjestu, i kao drugo, “na sebi”, da bismo izgubili ove ogavne osobine ljudi koji se u biti ne mogu brinuti o sebi (iako još rade). Ukratko, logikom kredita kao javnog duga vraćamo se u “feudalnu” situaciju, u kojoj veći dio naroda unaprijed duguje gospodaru, vraćamo se dužničkom ropstvu.

Mi, koji jesmo euroatlantski integrirani, ali samo u procesu neke vrste interne kolonizacije, moramo si utuviti u glavu (uostalom, kao i radni ljudi u centrima svjetskog sistema) da je dug sada novi temelj društvenog života. Na njemu počiva društvo koje zaoštravanjem odnosa dužnika i kreditora radikalno zaoštrava, a ne razrješava, odnose eksploatacije i dominacije. “Dužnici” su i oni zaposleni i nezaposleni, potrošači i proizvođači, umirovljenici i korisnici socijalne pomoći. Dug je, osim što je ekonomski mehanizam, tvrdi Lazzarato, postao i tehnika (u iskušenju smo da kažemo biopolitika), kojom se upravlja individualnim i kolektivnim subjektima i kojom se oni kontroliraju.

Kako izaći iz opisane situacije, kako pobjeći iz “neoliberalnog stanja”, to je pitanje za filozofe i sociologe, ali ne i za one koje još uvijek zovemo političarima i novinarima, a ustvari su puki agenti vladajućih sila, koji preko javnog duga “zadužuju” cijelo društvo, namirujući mu klasni rat niskog intenziteta, vođen odozgo bez kraja i konca. Pitamo li se kako reaktivirati klasnu borbu, koju je kapitalistička inicijativa premjestila na “apstraktan” i “deteritorijaliziran” teren duga, tada po odgovore ne idemo na skupove Vlade i poslodavaca. Ako već i dvorjani viču da je car gol, mi trebamo shvatiti da cara nema. Točnije, da je on sinonim za golu eksploataciju i dominaciju, zasnovanu na dugu kao novom/starom temelju.