Hendrix na satarašu

Blues Rezervata: Kamen, duša, žica (Slušaj najglasnije, 2013)

Grupa Blues Rezervata album “Kamen, duša, žica” započinje kao Jimi Hendrix Experience na sarmi i satarašu. Žestoko, lijeno, gotovo je moguće osjetiti kako se presita zmija, nakon što je pojela smrdljivog psa, povlači prema skrivenom kutku u kojem će spokojno variti čovjekova najboljeg prijatelja. Grupa je iz Kruševca i postoji s manjim prekidima od 2003. godine. Nemaju bas gitaru, a postava su: Nemanja Vidović Nemo (bubnjevi), Vladica Radojević Vlad (vokal, gitara) i Dušan Milutinović Duko (gitara). Neobičan odabir svirke bez basa čini od njih obrnutu Disciplinu kičme. A i Koja je, jelte, obožavatelj Hendrixa. Iz tih usporedbi ne treba zaključivati kako Blues Rezervata muti oko ostavštine legendarnog gitarista u istom onom smislu u kojem je i Koji taj davni autor bio poticaj, a ne ikona pred kojom kleči. Blues Rezervata prije je na liniji posljednjih desetak godina revitaliziranog interesa za blues, i to onaj bijele boje.

Blues je to iz garaže bijeloga mehaničara, škrt i štur, gotovo bi se moglo reći da je riječ o mehaničaru za bicikle. Kako LeRoi Jones piše u knjizi “Narod bluesa”: “Ti si crn… što znači da si živeo suviše blizu Sunca. Crno je zlo. Ti si beo… što znači da si živeo suviše daleko od Sunca. Ti nemaš boju… nemaš dušu.” Jones dalje piše kako biti bijeli puritanac znači biti pripadnik neke čudne sekte u pozadini čijeg djelovanja je nešto gnjusno. Blues bi tada – kao forma uz pomoć koje čovjek ponovno uzlijeće prema Suncu ne bi li stekao potrebnu količinu boje, a da istovremeno zadrži potrebnu distancu koja će onemogućiti njegovu transformaciju u zlo biće – bio inicijacijski glazbeni trenutak, glazba kao distanca i visina istovremeno. A do nje se veru bez basa, iako bih se mogao zakleti da sam ga čuo na kraju šeste pjesme “Niko neće saznati”, što valjda znači da se ne osjeti da ga nema. Jer ovo je zbilja čvrst bend, izbačen iz dobre garaže.

Na albumu je deset pjesama prilično ujednačene kvalitete, s odličnim tekstovima. Bend je prije ovoga snimio samo jedan album koji nikada nije stigao do šire publike, nego je dijeljen prijateljima – znači totalna tzv. alternativa tobožnjem normalnom diskografskom životu. Pitanje je može li danas takav bend napraviti ozbiljnu karijeru. Zvuče dovoljno odrješito, kao da su već zauzeli jedini mogući stav prema tom pitanju svih pitanja: da to uopće nije nikakvo pitanje. Dok imate snage pretočiti je u rifove, a to je jedino što se broji, možda ni nema smisla misliti drugačije. Priča o ovom albumu priča je o svemu što je u posljednjih milijun godina radio Zdenko Franjić, u čijem se katalogu konstantno pojavljuju pali anđeli koji, iako su zveknuli o patos, nastavljaju svirati s prljavog poda ćumeza u kojem su se našli, baš kao da se nikakav pad nije dogodio. Njihov odgovor na pitanja vremena sve je samo ne neadekvatan: diskografska iPod industrija s uvijek novoizmišljenim zvijezdama trenutka nema nikakve veze s ovim što radi Blues Rezervata, čija glazba prije igra na duh prošlosti u nastajanju nego što se kladi na uspjeh u budućnosti. To je svijet istrijebljenih, svijet smješten u posljednji veliki rezervat čudaka na Zemlji, a autori su među bulumentom revival bendova, posvećenih muzejskom notnom osjećanju, nešto poput dobrih Nietzscheovih “sinova divljine”; reski, uvijek prisutni, u svom bijegu koncentrirani divljaci, za koje ćete malo teže pronaći mrkvu za mamljenje.