Hrvatski Teksas

Film Kauboji Tomislava Mršića

Predstavu “Kauboji” zagrebačkog nezavisnog Teatra Exit vidjelo je u pet godina stotinjak tisuća gledatelja, što je doista impresivna brojka, osobito za scenu koja se smjestila u bivše kino pri rubu užeg gradskog područja. Forte komada jest elaborirano izvođenje predstave unutar predstave, nabijeno tako snažnom glumačkom energijom da je budući autor filmske adaptacije Tomislav Mršić, dotad najpoznatiji kao tvorac dokumentaraca o osebujnim ljudima, zaključio kako takvu glumačku energiju nikad nije vidio. U tandemu s družicom i producenticom Suzanom Pandek odlučio se na filmsku prilagodbu, pri čemu je predstavu značajno nadopunio odnosno korigirao na dvije razine: izvršio je tzv. otvaranje, tj. smjestio ju je u realne ambijente, te je drastično skratio izvođenje kaubojskog komada kao predstave unutar predstave, da bi dobio veći prostor za profiliranje likova redatelja i izvođača izvan predstave, a ujedno i zbijeniju cjelinu prohodnijeg ritma.

“Otvaranje” predstave smještanjem radnje u ambijente Moslavine, koji svojom kombinacijom naftnih polja s crpkama i poljoprivredno-stočarskog kompleksa itekako mogu asocirati na Teksas, odlično je, no Mršić je premalo inzistirao na tom aspektu. Nakon atraktivnog otvaranja filma, kad u početnim kadrovima opisuje spomenuti eksterijerni ambijent gradeći ugođaj i istovremeno polučujući humorni efekt “hrvatskog Teksasa”, kasnije se tim eksterijerima (gotovo) nije koristio, ostajući striktno pri zadanoj građi i zacrtanoj dramaturgiji koje su preferirale interijere ili tek usko postavljene vanjske prostore. Intenzivnijim i ustrajnijim rabljenjem šire zahvaćenih eksterijera Mršić bi razlabavio narativno-dramaturški splet i došao u priliku dobiti značajniji prostor za “čistu atmosferu”, no time bi razvodnio ionako ne čvrsto postavljenu žanrovsku strukturu (spoj komedije i drame) i riskirao slabiji gledateljski odjek, što mu nikako nije bila namjera. Možda dijelom iz istog razloga, izrazito je sažeo izvođenje kaubojske predstave (da film, sukladno žanrovskim očekivanjima, ne bi trajao predugo), što je kompenzirao vrlo efektnim završetkom u obliku vješto izvedene paralelne montaže između komedije u kazalištu i drame u bolnici u kojoj umire autor komada (najprofiliraniji lik filma), međutim istovremeno se lišio punoće one iznimne glumačke energije koja ga je fascinirala u teatru i navela na slikopisnu adaptaciju.

Pritom je dodatni i možda najveći problem filma što kraćenjem vestern predstave Mršić nije uspio dostatno profilirati likove glumaca koji je izvode, iako je uz onaj komercijalno-žanrovski upravo to morao biti glavni motiv kraćenja. Naime, neki su likovi dobili relativno elaboriran život izvan predstave (iako ni ti nisu previše zaokruženi), dok su drugi više-manje svedeni na skicu, pa je taj disbalans prilično uočljiv. To osobito dolazi do izražaja kod snažno uvedenog, a poslije nedovoljno iskorištenog lika Marice – em je to jedini ženski lik u predstavi i najistaknutiji izvan nje, pa je već stoga zasluživao veću pozornost, em ga utjelovljuje iznimno zanimljiva Ivana Rushaidat (koja je demonstrirala i vrsno pjevačko umijeće). No zato je Živko Anočić, mlađi brat Saše Anočića, autora adaptiranog komada i utjelovitelja lika redatelja, odlično iskoristio priliku kao mentalno blago pomaknuti Domagoj koji od luzera prerasta u zvijezdu, te kreirao najizražajniji i najsimpatičniji karakter filma.

Kad se pod sve podvuče crta, “Kauboji” su dobar film koji je uz smjelije autorske poteze mogao prekoračiti žanrovske granice, no kad već nije, ostaje mu zaželjeti potvrdu nagrade publike u Puli velikim odazivom gledatelja u redovnoj kino-distribuciji.