I ja sam deo bankrota

Hrišćani najviše vole svetlost. U njoj vide nedvosmislenu poruku. Nedavno je zasvetleo Gospin kip u Međugorju, a pre nekoliko dana je zasjalo na raskrsnici Bulevara Nemanjića i Sremske ulice u Nišu. Naime, u sklopu celogodišnje proslave jubileja Milanskog edikta, veče uoči završne proslave, pet hiljada đaka, studenata i starijih građana “odazvalo” se na poziv Gradske opštine Medijana i Eparhije niške, i izašlo na jednu gradsku raskrsnicu da bi telima i upaljenim svećama formiralo oblik krsta. Performans je izveden pod naslovom “I ja sam deo krsta”. Kako kažu velikodostojnici i političari, bilo je važno da se svetu pošalje poruka “mira i tolerancije”. Uopšte, ovih su dana svima usta puna priče o toleranciji i to samo desetak dana nakon katastrofalne zabrane Prajda, koji je bio “slika koju ne bismo smeli da pošaljemo u svet”. Međutim, slika živog krsta je nešto sasvim drugo; hrišćani, naročito oni pravoslavni, čije su oči ovih dana uperene ka Srbiji pred bankrotom, mogu povratiti nadu u budućnost svojih nestabilnih ekonomija. Jer ako neko i pred bankrotom može da investira u celogodišnju proslavu jednog jubileja, u građenje hramova i izlivanje zlatnog ordenja, to sigurno govori da on ima jasan plan za izlazak iz duhovne i materijalne krize. Političko rukovodstvo Srbije ga očigledno ima.

Sve se ovo odvijalo pod pokroviteljstvom predsednika Tomislava Nikolića, koji je sa svojim savetnicima, poznatim po izgubljenosti u svemiru (Oliver Antić, Lale Pavlović, Bratislav Petković) mapirao proslavu pomenutog jubileja kao poligon za rekreiranje svojih političkih ideja, i to pre svega onih vezanih uz Kosovo i “staro tržište” koje potiče još iz doba tzv. vizantijskog komonvelta. To tržište je, kao i Aleksandar Vučić nedavno šeika od Abu Dabija, predsednik Nikolić ponudio Hrvatskoj u znak dobre volje i tolerancije. Naravno, ta njegova tolerancija, kao i čitava proslava jubileja Milanskog edikta, odnosi se pre svega na zemlje pravoslavnog hrišćanstva (izuzev Makedonije, s kojom Srbija loše stoji i crkveno i tržišno). U tom smislu, treba pratiti Nikolićeve govore povodom jubileja, koji se odnose na sabornost, na gubitak južne pokrajine, na upozoravanje eventualnih saveznika na to šta sekularizovani zapadni svet čini sa Srbijom i to u trenutku kada ona vrši svoju perestrojku.

Njegov politički program dobio je odjeka i u govoru crkvenih velikodostojnika iz sveta, osobito vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, koji nije zaboravio nijednu spornu tačku, pa čak ni “progonjenog ohridskog brata Jovana“. U viziji predsednika Nikolića, kao i crkvenih poglavara pravoslavnih crkava koji su pozvani na završnu svečanost, svet je jednostavno podeljen po vertikali i horizontali. Dijahrono, na epohu paganstva i hrišćanstva, sinhrono na hrišćane i sekularizovane, odrođene, kojima pre svega treba “izložiti istinu o Krstu”. Opasnost od jeresi i progona i danas je prisutna, a teritorije na kojima je to najizraženije su Irak, Sirija, Egipat, ali i Kosovo. Tu se već pomalja i duboki podtekst čitave proslave jubileja Milanskog edikta po srpskom scenariju. Mi jesmo za toleranciju, ali kako biti tolerantan pored kosovskog društva koje još uvek živi u predkonstantinovskom stanju. Dalja logika neminovno vodi ka tome da takvo društvo ima podršku sekularizovanog Zapada, kome ni Konstantin ni hrišćanstvo ne znače ništa. Zato je Tomislav Nikolić na završnoj proslavi zavapio kako Srbija ne može sprovoditi Ustav i zakone na jednom delu svoje teritorije, da bi odmah potom dobio potvrdu savezništva od ruskog patrijarha Kirila, koji je tom prilikom rekao da ostaje sa nama u borbi “za opstanak srpskog naroda na pradedovskoj zemlji”.

Oko petnaest hiljada građana prisustvovalo je liturgiji ispred novoizgrađenog hrama Svetog cara Konstantina i carice Jelene u Nišu. Bio je prisutan ceo državni vrh, skupa sa nezaobilaznim Miloradom Dodikom i čelnicima vojske i policije. Patrijarh Irinej je potom sve odlikovao Ordenom svetog cara Konstantina Velikog, a javnost je odahnula jer su Nišlije, za razliku od Beograđana (kojih je bilo tek nekoliko stotina dan pre toga), pokazale kako jedna pravoslavna zemlja dočekuje crkvene poglavare. Neki članovi Odbora za organizovanje proslave su nakon fijaska u Beogradu zlurado komentarisali da bi se “možda više ljudi okupilo kada bi vaskrsnuo Tito“. Ovaj disbalans, međutim, ne potiče iz antiklerikalnih stavova Beograđana, već bi se pre mogao čitati kao odgovor na katastrofalan potez Nikolićevog i Vučićevog SNS-a koji je nedavno oborio vlast u Beogradu, bez ikakvog plana i programa, tako da sada prestonica “živi” samo od Vučićevih policijskih nalaza, ali bez grejanja i ostalih bogougodnih davanja. U takvom stanju, izvesno je samo donošenje ekonomskih mera, što je zapravo eufemizam za pokušaj poslednjeg bajpasa pred bankrot. Tu se, naravno, ne postavlja pitanje trošenja budžetskih para za Nikolićevo megalomansko obeležavanje jubileja, gubici nastali usled zastoja Vlade u rekonstrukciji, opstruiranje Briselskog sporazuma Vulinovom jedinstvenom izbornom listom Srbija i Dačićevim negodovanjem, porastom broja ministarstava i gomilanjem stranih savetnika čija se cena još uvek ne zna. Jedino je broj ljudi koji će biti pogođeni novom poreskom politikom izvestan – od 300 do 500 hiljada. Od njih bi se moglo napraviti mnogo živih krstova i ta poruka bila bi nešto drugo, zapravo jedino što bi ovih dana moglo biti poslato iz Srbije. Međutim, pretila bi opasnost da se kraci tog krsta u jednom trenutku transformišu u srp i čekić, što bi zapravo bilo nepodnošljivo. Zato se sindikati u Srbiji po starom receptu još uvek bave zimnicom i polutkama, dok SPC uspešno upravlja masovkama na trgovima.

Takođe, veliko pitanje za Ministarstvo prosvete bi glasilo: ko je dozvolio da deca školskog uzrasta u Nišu budu zloupotrebljena u formiranju živog krsta? Ako već radnici tolerantno posmatraju kako im država u saradnji sa crkvom suspenduje sva prava, nudeći im sliku krsta kao utehu, neko bi ipak mogao da se zapita kakve veze ima Konstantin sa današnjom Srbijom, osim što “učestvuje” u jednom velikom bankrotu.