Ljubav: povjerljivo
Kemal Mujičić Artnam: Sjaj i bijeda ponedjeljka (MeandarMedia, Zagreb, 2012)
Nakon čitavog desetljeća pjesničke pauze, u koju su se smjestila dva romana, knjiga priča i ratni dnevnik – naslovi redom manje uspješni od autorove lirske produkcije – Kemal Mujičić Artnam napokon se vratio svome primarnom književnom rodu, u kojemu se daleko najbolje snalazi. Teško će biti slučajno da ovaj, peti po redu, “rekonvalescentski” pjesnički svezak u naslovu nosi prvi dan u tjednu, zatvarajući time svojevrsni krug s debijem “Petkom poslije ribe” (2004.), a ostavljajući poslije svega stvari ipak i opet otvorenim, apostrofirajući novi mali početak u neumoljivoj naratologiji vremena.
Pri sastavljanju zbirke (koja bi, bez obzira na duži period akumulacije, uz manje preinake mogla funkcionirati i kao čvršće organizirana knjiga), Mujičić se odlučio na zgodno zamišljeno i konzekventno izvedeno, no za strukturu i funkcionalnost cjeline upitno miješanje dvaju dominantnih registara. Prvi, količinski prevladavajući i estetski mahom znatno uspjeliji, čine pjesme ljubavne tematike, ispisane redom u stihu, uglavnom astrofički, ponekad uokvirene nadnaslovom koji ih ukotvljuje u za njih specifično “vrijeme” (zavođenja, avanture, nevjerice), koje predstavlja neku od faza epskoga ljubavnog narativa. Ti su sastavci redom visoko apelativni, emfatični i komunikativni te dobro funkcioniraju pri glasnom izvođenju. Njihov je jezik jednostavan, metaforika “prokušana”, a brojna ponavljanja, permutacije i invarijante, kao i uspješno interpoliranje kolokvijalnih sintagmi i zvučnih frazema iz gradske svakodnevice presudno utječu na razigrani, govorni ritam te pridonose dojmu oralnosti.
Pjesme su to utemeljene na onoj čvrstoj, no uvijek neizvjesnoj relaciji ona-on, uglavnom narativne, često izmještene u neki egzotični areal, na godišnji odmor, morsku obalu, putovanje – sve one guste kronotope unutar kojih se prostor i vrijeme do neprepoznatljivosti izobličuju slijedeći intenzivnu metamorfozu subjekta u gravitacionom polju voljenog drugog. Usađene između prizivane impersonalnosti i gotovo djetinje, zaigrane neposrednosti, one vješto barataju zvukovnim kvalitetama stiha, asonance i aliteracije izvlačeći u prvi plan (zakrekeću žabe i vjetar vješto zanjiše lišće žuborike), citatno prizivaju lektirne naslove domaće lirike (i još nešto kao prvo: / ja ti nisam drvo) te, bez čega bi sve navedeno malo značilo, uglavnom zaista uspijevaju efektno posredovati tu paradoksalnu univerzalno-partikularnu gramatiku ljubavi. Ljubavna lirika je, međutim, poslovično sklizak teren: uz sjajne sastavke, poput crveno i umijeće ratovanja, čitamo i one koji ne uspijevaju umaknuti žanrovskim iskliznućima (npr. u ljubili smo se na javnom mjestu), opterećeni su navučenim poredbama (vlažni kao Madagaskar u oku kameleona) ili apsolviranim općim mjestima (A opet, što je istina / ako ne sumnja kojom se hranimo danomice?).
Drugi ranije spomenuti registar, koji presudno destabilizira knjigu, razbijajući pojavljivanjem u manje-više pravilnom ritmu njezino inče homogeno lirsko tkivo, čine pjesme u prozi: pogubljene između dragojevićevske fenomenologije svakodnevnoga i izoliranih dnevničkih zapisa, doimaju se uglavnom suvišnima i teško mogu parirati stihovnim izvedbama. Mujičićev povratak stihu svakako treba pozdraviti, uz nadu da pri njemu ostaje. Neke pjesme iz ove knjige, čini mi se, mogle bi svoje mjesto pronaći u antologijama ljubavne lirike.