Ne ponovilo se

Na samo sedam kilometara od Dubrovnika, granični je prijelaz Brgat – Ivanjica koji spaja Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu; na njemu smo sami, što je nevjerojatan kontrast u odnosu na rojeve turista izbačenih na Stradun iz utroba kruzera, čemu smo svjedočili prije kojih pola sata. S bosanske strane granice, metalni kontejner i rampa. Dvojica graničnih policajaca stoje uz tablu s natpisom “Dobrodošli u Republiku Srpsku” i lijeno nas propuštaju; jedan od njih u ustima drži cigaretu, pa ga u šali pitamo ima li možda koju i za nas.

– Imam, hvala na pitanju – odgovara uz osmijeh.

Cigaretu dobivamo, ali nas, kao i obično, traže zeleni karton.

Vožnja hercegovačkim krajolikom podsjeća na knjige Karla Maja: posvuda planine, kamena sela, vinogradi, mediteransko raslinje… Podno Leotara, na obalama prozirne Trebišnjice, čeka nas Trebinje, u koje stižemo za nepunih pola sata. Ljetos je to bio medijski najeksponiraniji hercegovački grad, jer je u njemu boravila poznata glumica, ikona ženstvenosti Monika Beluči, koja je ovamo stigla na poziv redatelja Emira Kusturice, u posljednje vrijeme više poznatog po neumjerenim izjavama i žestokim nacionalističkim stavovima nego po filmovima. Na okolnim lokacijama snimao je film “Na mlečnom putu”, za koji je scenarij pisao zajedno s kćeri Dunjom. U filmu, čija se radnja odvija u ratnim godinama, Kusturica glumi i glavnu mušku ulogu, monaha. Iako je nekoliko puta početkom ove godine najavljivao da se povlači iz javnosti, sve je prisutniji. Na državu Srbiju naljutio se kada su ga optužili za javašluk, jer kao direktor Parka prirode Mokra gora kraj Užica nije vodio knjige, nije imao popis imovine, a računi za mobitel dosezali su mu i do 19.000 eura (oko pedeset prosječnih srpskih plaća); bez obzira na ljutnju, za svoj Drvengrad i dalje dobiva novac iz budžeta… Uz podršku vlasti Republike Srpske, točnije samog Milorada Dodika, svoju priču i građevinske pothvate proširio je i na Višegrad, gdje, kako kaže, podiže “multietnički Andrićgrad”.

Sjedimo u “Platani”, hotelu na središnjem gradskom trgu. U razgovoru s mještanima odlazimo na druge teme, do Srđana Aleksića, 27-godišnjeg mladića, amaterskoga glumca, koji je ubijen ratne 1993. godine, kada je na istom ovom trgu branio svog susjeda Alena Glavovića, Bošnjaka, od bijesne gomile. Aleksićeva nevjerojatna čovječnost tragično je prekinuta ispod 16 platana. Godinu dana nakon što je javno predstavljen odličan film Srdana Golubovića “Krugovi” (srpski kandidat za Oskara), zanimalo nas je što ovdje misle o svemu. Odgovore ne dobivamo, samo šutnju; kao da se želi zaboraviti nekakva neugodnost, neka sramota.

– Ma, nije nam neugodno, ali znaš kako je, život ide dalje. Pusti to, šta će vam to? Bilo pa prošlo, ne ponovilo se – tumači jedan konobar.

Trebinje je, i to nije tek putopisna floskula, jedan od najljepših gradova Bosne i Hercegovine, miks Mediterana i Orijenta, gusto nabijen kulturom: iz njega su Jovan Dučić, jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika simbolista, zatim glumac, dramski pisac i književnik Pero Budak, pjevačica sevdaha Beba Selimović… U njemu su djevojke dugonoge a muškarci visoki, pa su tu stasali i vrhunski košarkaši Predrag Danilović, Dejan Bodiroga i Milan Gurović, a iz trebinjske okolice potječe i otac Dražena Petrovića, Jole. Time se ovdje i danas svi ponose, kažu da je Dražen najbolje što je svjetska košarka imala, da je stasao u Hrvatskoj, ali da se nikada nije stidio svojih trebinjskih korijena.

U gradu pravoslavnih i katoličkih crkava, manastira i džamija u svega nekoliko sekundi prelazi se iz mediteranske arhitekture, nastale pod utjecajem Dubrovnika, u starogradsku jezgru kakve se ne bi postidjela ni sarajevska Baščaršija: džamije su, kao i drugdje u Republici Srpskoj, srušene tijekom rata, ali je najveća od njih, Osman-pašina, obnovljena još prije osam godina, a na drugima su radovi pred dovršetkom. Ovdje je i Arslanagića most, koji je – istovremeno kada i višegradsku ćupriju – podigao čuveni Mehmed-paša Sokolović.

Danas Trebinje, nekoć važno vojno središte na granicama velikih sila, jednog carstva i jedne monarhije, gotovo nema industrije. Nezaposlenost je golema i mnogi su emigrirali; kažu da u svijet nije otišao samo onaj tko baš nije morao… ali i da svi oni, poput Jovana Dučića, pate za zavičajem, pa ga u velikom broju posjećuju ljeti.

Grad ugodne mediteranske klime na tromeđi Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine politički je izoliran, a ratni animoziteti još nisu sasvim splasnuli; doznajemo da Trebinjci često idu na jednodnevna kupanja, ali uglavnom biraju plaže izvan Dubrovnika. S druge strane, na jeftinu hranu i piće ovamo rado navraćaju stranci, koji su grad otkrili u posljednjih nekoliko godina. No ovog su ljeta, nakon što su im za Hrvatsku uvedene vize, izostali glavni gosti, Rusi. Iako je Kusturica uspio nakratko unijeti živost u Trebinje, svi su svjesni da je to bilo kratkog daha.

– Trebate doći zimi, pa da vidite kako je mrtvo. Natalitet nam je u padu, možda polako i nestajemo – govori konobar Zoran o gradu koji kao da je na prekretnici, kao da čeka ili bolje ili još lošije dane.