Peti na Trećem

Subota ujutro

Nova emisija Nevene Rendeli, možda i mimo očekivanja, pokazala se solidnim skrivenim adutom Hrvatske televizije. Riječ je o iznimno zahtjevnoj formi, u kojoj studijsku debatu s puno atraktivnih gostiju prate česta terenska uključenja. Ekipa takvog šoua mora biti uigrana, a voditeljica izuzetno koncentrirana i upućena u svaki detalj emisije. Neveni Rendeli to očito ide. “Subota ujutro” ravna je sličnim talijanskim uzorima, a visoke standarde doseže i u blagoglagoljivosti i razigranosti, što je za emisiju tog tipa jako važno.

Glavne gošće emisije bile su Tereza Kesovija, Gabi Novak i Radojka Šverko. Najzanimljiviji dio razgovora bilo je priznanje Gabi Novak o razlozima zašto nije nastavila karijeru u Parizu, gdje je imala istog menadžera kao i Tereza. Gabi je, naime, izgledala previše “germanski”, pa su menadžeri tražili da ofarba kosu u crno. Francuski Kara-mrak! Reporteri iz hrvatskih gradova izveli su nam pred kamere i Zoricu Kondžu i Natali Dizdar, pa smo, izuzmemo li Vannu i Ninu Badrić, u emisiji vidjeli sve najbolje ženske vokale u zemlji, što je početak subote učinilo vrlo zabavnim.

Peti dan

Dean Duda dobrodošla je prinova, čovjek nema dlake na jeziku, nije umrežen, nije dio nikakve koterije i daje nadu da će biti glas razuma u zemlji koja je na sve strane, lijevo i desno, gore i dolje, posve premrežena ortaklucima, sve luđa i posvađanija. Nino Raspudić u vječnoj pozi Meštrovićeva Srđe Zlopogleđe bit će mjestimično, kako se čini, ljuti oponent Dudi, Nadežda Čačinovič još će jednu sezonu govoriti o Horkheimeru, fiskalnom deficitu i Higgsovu bozonu. Još jedna prinova, kadrovska i konceptualna, u “Petom danu” je fizičar Antonio Šiber, koji bi svemu trebao dati notu egzaktnosti. Rečeno rječnikom kojim je Platon opisao Heraklita: ono što je govorio i što smo razumjeli, dobro je (ljepota fizikalnih formula o svemiru), ono što nismo, vjerojatno je podjednako dobro, samo bi trebao neki delfski ronac da to shvati. Nova voditeljica Mima Simić nije ostavila nezaboravan dojam, ali prvi se mačići u vodu bacaju, pa poštujmo i to pravilo.

“Peti dan” jedan je od neiskorištenih potencijala HTV-a, koji sve debatne forme (poput odlične “Treće runde”) prebacuje na Treći program umjesto da ih digne na Prvom, pa da vidimo čija mama crnu vunu prede. Točno je da ovom zemljom bjesni kulturni rat, ali ni oni politički nisu nezanimljivi… No što je, tu je. Prva zamjerka “Petom danu” je stalni postav gostiju. To je, naravno, najlakše izvesti i utoliko je najlošije rješenje. Kada bi “Peti dan” bio uređivan kao “Subotom ujutro” (bez terenskih javljanja, ali uvijek s novim gostima), dobili bismo sugovornike koji znatno kompetentnije mogu komentirati pojedine događaje i teme (ovaj put to su bili Josip Perković, Higgsov bozon i muški aktovi u Orsayju). Veliku širinu uglavnom, naime, prati odgovarajuća plošnost. Emisiju je dodatno zakucalo i prebacivanje iz dobrog termina petkom oko 23 s Prvog na Treći program, ali tu promjene nema – ove sezone raspored je takav, pa ćemo vidjeti kako im je pao grah.

Labirint

Iako je Petar Štefanić prikazao postkataklizmički krajolik hrvatskih sportskih arena nakon rukometnog mundijala, to naše neimare ne sprečava da i dalje fantaziraju o izgradnji stadiona, ovaj put nogometnih. Više posjetitelja godišnje dođe u Žar pticu nego na stadion Hajduka i Dinama, perspektive su im nikakve, pa ipak, Ivica Lovrić, Bandićev ministar kulture i športa, u dinamičnom intervjuu bez okolišanja kaže da bi Zagreb gradio novi nogometni stadion. “Nek’ se gradi, samo nek’ se gradi”, kaže Lovrić. A iz kojih će se sredstava otplaćivati? Koja će publika dolaziti na taj stadion? Na čije utakmice? Biste li te arene gradili iz svojih para, gospodine Lovriću? E, za to mu se fućka, nije on odavde, on je pametan momak iz Bandićeva inkubatora, a tamo gazda misli za sve, a iz svoga džepa ne plaća ni za što.

Za mandata Milana Bandića izgrađen je MSU, izgrađene su fontane, proširena je Ljubljanska, napravljeno je bezbroj kulturnih i sportskih objekata. Svaka čast. No propalo je pola gradske industrije – Gredelj, Nada Dimić, Kamensko… Sve je propalo, samo Miki Mungos raste, ali vidjet ćemo dokle bu to išlo. Stadion je svakako najgluplja ideja ne samo u njegovom petom mandatu, nego uopće.

Hrvatska – Belgija, Drago Ćosić 

Svi su čuli kako cijeli stadion viče, štoviše urla “Štimac, odlazi!” Ali do jednog čovjeka ti urlici nisu dopirali. Njegovo ime je Ćosić, Drago Ćosić. Akcija “dajmo mu da čuje” ne bi išla, znamo ga. No Drago je zato jedini vidio ono što nitko drugi nije.

Vladimir, Dugopolje, SMS: Drago Ćosić upravo je otkrio jednu sudačku grešku. Greške nije bilo, ali Drago je sretan, pa se može reći da postoji društvena korist od nepostojeće greške.

Ja: “Oooo-ho-ho. Oooo-ho-ho”, rekao je. “Ohoho, majko moja.”

Vladimir: Oslovio je suca s “gospodine”. To je najveća uvreda u sportskoj redakciji HTV-a još od diktature proletarijata. Kada ti kažu gospodine, znači da si lopov.

Ja: Kažu li ikada druže? Druže sudija?

Vladimir: Ne, oni su se kao redakcija prestali razvijati prije nego što je drug postao kletva. A i tko zna kako bi im generalni to primio.

Ja: Generalni sekretar?

Vladimir: Ravnatelj. Ili direktor. Da ga želi uvrijediti, Ćosić bi mu rekao “gospodine glavni ravnatelju”, a ne “druže glavni direktore”.

Ja: Fakat. Nisam nikada čuo Ćosića da kaže “druže sudija”. Nije se još sjetio.

Dnevnik 3

Tomislav Karamarko posegnuo je za nekim člankom Ustavnog zakona u kojemu, ako smo ga dobro razumjeli, piše da se ćirilica može uvesti kada je HDZ na vlasti, inače ne. Prema istom članku, govori logika, rane postaju sve svježije protekom vremena ako HDZ nije na vlasti, a sve zacjeljenije ako jest. Rane su, naime, sada svježije nego prije dvije godine, kada je HDZ obnašao vlast. To je neobičan medicinski fenomen i valjalo bi ga istražiti, a podsjeća na onaj arhitektonski fenomen grada koji je trebao biti izgrađen još ljepši i stariji.

Predsjednik HDZ-a bio je znatno rječitiji no inače. Na sva druga pitanja uzvraća suženim spektrom odgovora: “Tu se zaista nema što komentirati”; “Ovo je zaista smiješno”; “To je stvarno već postalo apsurd”; “Limun koji oni cijede davno je iscijeđen”; “To je apsurd kako Linić baca svima prašinu u oči”, “Optužba o udruženom zločinačkom poduhvatu je apsurd”; “Bilo bi smiješno da nije žalosno i opasno za interese Hrvatske”; “Ja sam nepopularan? To je smiješno.” No na ono o manjinskim pravima čija je uskrata čin posebnog pijeteta konzultirao se i s Ustavom. To nije bilo smiješno. To bi bilo smiješno da nije žalosno i opasno za interese Hrvatske, da ga citiramo figurom koja nije govornički raskošna, ali ima smisla.