Peti oktobar, dva puta

Dve i po decenije su prošle od čuvene antibirokratske, u narodu poznate kao jogurt-revolucije. Simpatično je što se desila tačno 12 godina pre one petooktobarske. Srbija je suviše mala za dve revolucije u tako kratko vreme. I dok sećanja na onu skoriju blede, obrisi “jogurta” i danas su vidljivi.

Da kojim slučajem postoji TV kalendar na RTS-u, bilo bi zanimljivo pogledati kako bi emisija izgledala 5. oktobra, da li bi tokom proteklih 13 godina otkako je svrgnut Slobodan Milošević doživljavala izmene i u kom pravcu bi te izmene išle. Da je opet kojim slučajem na čelu te emisije neko sličan Obradu Kosovcu ili njegovom naslednika Vladimiru Brnardiću, možemo biti sigurni da bi makar danas, ako ne i ranije, više pažnje posvetili onom 5. oktobru iz 1988. godine, kada se Novim Sadom orilo “Oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela”. Danas, 25 godina posle, življa su sećanja na taj dan nego na 5. oktobar 2000. godine. Ne samo zbog toga što se i danas na spomen vojvođanske autonomije vlastima u Beogradu diže kosa na glavi, već i zbog toga što su se petooktobarske revolucije odrekli i sami revolucionari.

– Veći je negativni uticaj jogurt-revolucije od onog pozitivnog petooktobarske – kaže za “Novosti” Aleksandar Popov, direktor novosadskog Centra za regionalizam.

– Rušenje tadašnje vojvođanske vlasti 5. oktobra 1988. bio je uvod u rušenje Jugoslavije. Na taj način je Milošević disciplinovao i stavio pod kontrolu kompletnu vlast u Srbiji, a onda je krenuo u nametanje dominacije u ostalim republikama. Kakav je odgovor na to bio, dobro znamo – dodaje Popov.

Ističe da je 5. oktobar 2000. probudio nadu da će konačno doći do prekida ne samo sa Miloševićem, već i sa politikom koju je vodio te da će otvoriti novo poglavlje koje će sanirati posledice jugort-revolucije.

– To se nije desilo zato što je vlast nakon 5. oktobra 2000. bila sastavljena od raznovrsne koalicije, gde je većina bila nacionalistički nastrojena. Zoran Đinđić je započeo neku vrstu reformi, ali to je tragično prekinuto i Miloševićeva politika je u neku ruku nastavljena. Nacionalizam i ekstremizam su nastavili da bujaju, a taj 5. oktobar je izneverio nade građana. Ubijena je i nada, a društvo je danas nemoguće sanirati, i psihološki i ekonomski. Mržnja je i dalje na površini, kao da je rat juče završio – ocenjuje Popov.

Malo je političkih aktera koji o ovom bližem 5. oktobru mogu pričati sa strane, koji nisu bili akteri i koji nisu ni razočarani, a ni zadovoljni politikom koja je vođena od 2000. do danas. Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove, iako povremeno u vlasti, te 2000. godine bio je skrajnut ili je sam odlučio da tako bude. Bilo kako bilo, Drašković ne želi da omalovaži činjenicu da je 2000. konačno pao Milošević, ali baš kao i Popovu sama ta činjenica nije dovoljna da bi izbrisala krvavi trag koji je najavljen bacanjem jogurta u Novom Sadu 1988. godine.

– Oktobarska jogurt-revolucija koja je uzdigla Slobodana Miloševića, promovišući ga za novog Karađorđa ili cara Dušana, u najbližem je srodstvu sa 5. oktobrom 2000. kada je srušen – kaže naše sagovornik.

– Većina demonstranata koja u oktobru 2000. ruši Miloševića sedlala mu je pobedničkog ata 12 godina ranije. Svi Miloševićevi ljudi u vojsci, policiji, službama bezbednosti, mafiji… koji su ga pijano uzdizali, izdaju ga 2000. godine. Za tih 12 godina, između ta dva 5. oktobra, Milošević i njegovi ljudi pokazali su se kao apostoli zla, ali 5. oktobra 2000. godine Milošević nije ni rušen ni srušen zbog toga, već zato što nije pobedio u ratovima koje je vodio – kaže Drašković.

Dodaje da je tada “samo odlomljen šiljak piramide, a cela struktura je ostala neokrnjena”. Njegov odnos naspram 2000. godine je ambivalentan.

– Pao je Milošević i to je svakako pozitivan događaj, ali ako gledamo kako je pao i da su izneverene i ubijene nade stotina hiljada ljudi u Srbiji koji devedesetih i 2000. traže korenite promene, onda se bojim da je 5. oktobar zaustavio to kretanje. Kod nas je danas potrošena i nada – zaključuje Drašković.

Da ste se kojim slučajem zatekli na ulicama Beograda ovog 5. oktobra, baš ništa ne bi ukazivalo na to da je reč o jednom značajnom datumu. Štaviše, Đinđićevi naslednici u Demokratskoj stranci začaurili su se u svoje muke, a na ulicu je, kao i svake godine, izašao jedan od simbola petooktobarske revolucije – Ljubisav Đokić, poznatiji kao Bagerista Džo. Zatekli smo ga sa nekolicinom prijatelja i željom da se obrate javnosti. Ovoga puta izostala je ionako skromna pažnja medija. Proćaskali smo sa Džoom, koji ističe da je bilo kao što bilo nije, da bi ovaj datum danas bio državni praznik.

– Naravno da to nikome ne odgovara. Ne odgovara im jer su Miloševića nasledili oni koji su kod njega sedili na kanabeu. Znao sam ja i tada da to neće proći najbolje, ali sam išao zbog ovog naroda. A vidimo kakav je to narod. Zna se šta je narod – ostao je pomalo zagonetan Džo, mada nije problem pretpostaviti na šta je tačno mislio.

Na kraju nam ponosno kaže:

– Ma, išao bih ja ponovo na Skupštinu, bez obzira na sve. Ponovo bih seo u bager.

Problem je što danas ne bi imao novca za naftu, a ne bi imao ni sa kim da krene u obaranje vlasti.