Potrošeni teatar ružnoga
Na dnu Paola Magellija u zagrebačkom HNK-u
Evo predstave koja je željela biti estetski moderna društvena kritika današnjice, a ispala je tek rogobatna i pretenciozna scenska slika bez pravog pokrića: premijera drame “Na dnu” Maksima Gorkoga u izdanju zagrebačkoga HNK-a očekivana je s neskrivenim interesom, jer je potpisuje neosporno velik redatelj Paolo Magelli, ali dobili smo već toliko puta viđen Magellijev repertoar scenske histerije i grotesknih likova…
Priču Maksima Gorkoga iz 1901. o poniženim ljudima sa socijalnog dna različiti politički režimi i kazališne estetike koristili su na svoj način, a Magelli je, kako sam kaže, želio poistovjetiti piščeve jadnike s početka prošloga stoljeća sa “suvremenim ljudima koji žive opterećeni kreditima”. Magellijeva ideja je logična, jer su danas, u doba turbotehnologije, zavladali siromaštvo, nesigurnost i egzistencijalni strah, no kako je taj cinizam današnjeg vremena izgledao na sceni, sasvim je druga stvar. Prvo, taj svijet koji se grči razapet između obilja i beznađa gledamo svaki dan i scenska refleksija takvog stanja trebala bi nam donijeti noviji i ponešto drugačiji pogled. To je snaga umjetnosti, ali Magelli se – kao i toliko puta dosad – ograničio na svojevrsnu estetiku ružnoga, izvodeći na scenu čitavu galeriju osobenjaka ugaslih života, kao da uživa u atmosferi društvene kanalizacije, čiji smrad i sumpor nagone na povraćanje. Tako smo najveći dio predstave gledali beskrajno natezanje psihološki deformiranih likova, gdje se seksualno nasilje smjenjuje s međusobnim verbalnim mrcvarenjem tužnih i ružnih junaka, a ta lešina raspadajućega društvenog organizma uopće ne dotiče i ne potiče ni na kakvu novu i emancipatorsku misao. Glumci su se valjali u vlastitim opačinama u po stotinu puta instaliranom bazenu, svako malo netko bi gol protrčao pozornicom, a onda bi odjednom svi zborno počeli pjevati, uz obavezne mikrofone, neke nepotrebne i iritantne elektronske songove. Transvestiti, prostitutke i svodnici sijevali su na sve strane i sve je zajedno prije nalikovalo kakvoj bolesnoj i dekadentnoj fantaziji, a ne društvenoj drami i scenskoj imaginaciji koja traži bilo kakvu nadu i izlaz.
Junaci Maksima Gorkoga umiru nasilnom smrću, netko od tuberkuloze, netko od noža, na kraju se ubija i propali glumac, a mi se u današnjem čitanju tog pisca pitamo kakvog sve te smrti imaju smisla ako nisu zalog pobune, iskupljenja i nove energije. Takve energije u ovoj predstavi nije bilo i vrlo je moguće da Magellijev manjak kreativnih ideja predstavlja i sliku današnjice, koja se kupa u ružnoći i hrani destruktivnim emocijama. Tako ostaje pitanje na razini današnje epohe gdje je nestao zahtjev, umjesto uživanja u društvenom crnilu, da se pred teškim civilizacijskim traumama s novom snagom osovimo na noge.
Magelli je za ovu predstavu okupio respektabilnu ekipu prvorazrednih glumaca, od Bogdana Diklića, Darije Lorenci Flatz i Leona Lučeva do Pjera Meničanina, Mirte Zečević, Milana Pleštine, Gorana Gogića i drugih, ali oni su samo mogli odigrati mozaik uobičajenih redateljevih mračnih slika, koje nas u tamu civilizacije samo uvlače još dublje. Jedina pozitivna strana predstave je što se ipak odmaknula od uobičajenoga rutinerskog repertoara Hrvatskoga narodnoga kazališta, koje se nakon Magellija možda može zapitati može li bolje od toga. Nakraju, ostaje jednostavna istina da s kazališne predstave moramo otići jedno zrnce bolji nego što smo bili dva sata prije, što nam Magelli sa svojim potrošenim teatrom ružnoga nije pružio.