Saša Poljanec-Borić: Privatizacija autocesta veći je problem od Holdinga

U svom radu često se bavite temama vezanim uz Zagreb. Evo jedne takve: aktualna najava privatizacije komunalnih poduzeća u Zagrebačkom holdingu nije zanimljiva samo zbog prelaska u novu fazu “razvoja” s rasprodajom javnih sistema, nego i zato što ona nastupa nakon mahom loših iskustava sa sličnim potezima u raznim drugim europskim državama?

Ta rasprodaja dolazi na red desetak godina nakon što je proces privatizacije sličnih vrijednosti, kao reformska mjera, iscrpio svoj povijesni sadržaj. Utoliko je to zakašnjela reformska mjera za provedbu nad službama s područja grada koje inače drže monopol. A privatizacija komunalnih službi s monopolom proizvodi ono što se u ekonomiji naziva manjkom domaćeg rivaliteta. Domaći rivalitet pak promatra se kao ključni supstrat koji proizvodi konkurentsku vrijednost, odnosno cjenovnu konkurenciju. Ekonomski gledano, ako privatiziramo monopol, iz tržišnog programa izbacujemo konkurentske uvjete. To obično ne biva dobro za korisnike, već i po višim cijenama.

Temeljno, dakle, riječ je o područjima gdje konkurencija ionako ne postoji, gdje ne postoje njome uređeni odnosi?

Da, i problem je u suštinskoj razlici između privatizacije infrastrukturnih djelatnosti i komunalnih servisa povezanih s njihovim održavanjem, te privatizacije društvenog vlasništva s početka devedesetih. Moglo se pretpostaviti da društvena imovina, zbog tipa robne proizvodnje na koju se odnosila, ima uvjete za razvoj domaćeg rivaliteta. To su dvije posve različite tipologije privatizacije, a ne treba smetnuti s uma da je ona prva u svom temelju imala Vašingtonski konsenzus, kao i njemačku tzv. najbolju praksu, s agencijom za privatizaciju uglavnom industrijske proizvodnje. Cilj im je bio stvaranje domaćeg rivaliteta koji proizvodi konkurentske odnose, a oni rast kvaliteta i snižavanje cijena. Taj algoritam nema nikakve veze s ovom zakašnjelom privatizacijom koju provode elite u tranzicijskim državama, a gdje je smanjen nadzor javnosti, pa je i sumnja opravdana.

Rekomunalizacija službi

Očito i tehničko-ekonomski, tržišni rezon pokazuje štetnost namjerene privatizacije Holdinga. Ne bismo li prije toga već trebali imati u vidu najšire pojmljeno političko načelo veće ekonomske demokracije i zagovarati ostanak elementarnih vrijednosti, poput infrastrukturnih, u javnom vlasništvu?

Vi to pitanje stavljate u politički kontekst, s tvrdnjom da u kvalitetnoj demokraciji komunalni sustavi moraju biti u javnom vlasništvu. I to jest tako, ako postoji politička volja da se toga i držimo. No moramo uzeti u obzir uvjete u kojima vlada lijeve koalicije u Hrvatskoj provodi opsežne programe privatizacije javnih i zajedničkih dobara, i to s potporom parlamenta koji donosi npr. Zakon o strateškim investicijama. U protivnom je vrlo teško dovesti u pitanje tzv. srednju razinu privatizacije koju provodi aktualna zagrebačka vlast, jer su njeni razmjeri i posljedice nemjerljivo manji. Onaj tko dovodi u pitanje procese kojima rukovodi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, mora prvo dovesti u pitanje procese koje provode državne vlasti.

Zato što nema institucionalnog političkog uporišta za protivnu praksu, nastojite privatizaciju Holdinga osporiti oružjem samih njezinih pobornika, naime tržišnim rezonom?

Da, htjela sam reći da ne možemo biti konzekventni ni koherentni ako ne uočimo da je koncesioniranje državnih autocesta značajnije od rasprodaje zagrebačkih komunalnih službi. Ne može se izgraditi nijedan čvrst argument protiv privatizacije Holdinga ako se ne izgradi onaj protiv privatizacije autocesta. Nema političkog supstrata u kojem bi se taj konkretni program mogao suprotstaviti nekoj boljoj praksi, pa da naprosto strši. On je u razmjerima i efektima puno manji, i lakše ga je vratiti na staro te sanirati njegove posljedice, negoli će biti s onim što se radi na nacionalnoj razini i što je temeljni politički problem.

Spomenuli smo nekadašnje slične prakse u drugim zemljama, a mnoge su među njima naknadno poduzele upravo sanaciju štete, nakon eksperimenta vraćajući komunalne službe pod javno.

Točno, riječ je o rekomunalizaciji tih službi, no prema mom uvidu, naše javne politike u tome sektoru kasne 30 do 40 godina za zapadnim praksama, pa i u ovu situaciju ulazimo s velikim pomakom. Mi čak i u retardiranu španjolizaciju naše obale ulazimo 30 godina kasnije, kao da ne vidimo posljedice betonizacije u nekim dijelovima Španjolske. Odnosno, 40 godina nakon što je Jost Kripendorf napisao da turizam ždere pejzaže, a 20 godina nakon što su nalaze iz njegove knjige neke prosvijećene turističke države – tu ubrajam Austriju i Švicarsku – ugradile u svoje javne politike.

Nije slučajno što se to dešava nakon drastičnog ekonomskog slabljenja zemlje, s tezom da sada baš moramo? Privatiziralo se i kad nije bilo tako jasno zašto, recimo sve domaće banke, a radi “pokretanja gospodarstva”, prije deset i više godina.

Privatizaciju kao reformsku mjeru prihvatile su sve političke elite Hrvatske. No postoji velika razlika između privatizacije kao reformske mjere koju su u svoje vrijeme provodili svi od Berlina do Pekinga, nad vrijednostima koji su imali status državne ili društvene imovine, i ovog sad, što se provodi nad dobrima koja se nalaze u pravnom i ekonomskom statusu javnog i zajedničkog dobra. Strukture su bitno različite, u prvom se privatiziraju efekti nečijeg akumuliranog rada i akumulirane dodane vrijednosti, a ovdje se privatiziraju tzv. faktori proizvodnje, resursi na kojima se može ostvariti šest ili sedam ili osam novih vrsta rada i akumulacije i generacijskih inputa. I u pravu ste za banke, osim što se to još uvijek odnosi na formiranu i stečenu imovinu, pa se tu privatizira prošlost, a ovdje budućnost.

Bandić i deregulacija 

U redu, ali financijski sektor ima jedinstvenu sistemsku funkciju u ekonomiji, u odnosu na proizvodnju ili komunalnu infrastrukturu, pa je i logično što su banke privatizirane zasebno, između dviju faza o kojima govorite? One po svojoj naravi nisu bile samo stjecište realiziranih vrijednosti, nego i platforma za moguće šire uzurpacije u budućnosti.

Ti procesi su vjerojatno međusobno uvjetovani, pa je tako možda i s konkretnom dinamikom koju spominjete. Dublja analiza zacijelo bi pokazala koji se odnosi realiziraju između pojedinih faza čitave procedure i koje su posljedice. Ali ja sam podijelila samo spomenute dvije, gdje se jasno razlikuju tipovi privatizacije, prema njihovoj vrijednosti.

Uvelike državno porijeklo zagrebačke problematike ogleda se paralelno i u dugogodišnjoj nemoći SDP-a da sredi prilike u svojoj gradskoj organizaciji, a čega je posljedica i fakat da oni Bandiću ne mogu, na izborima, baš ništa?

Milan Bandić je uistinu specifičan lik na hrvatskoj političkoj sceni. Iskoristio je jaku političku infrastrukturu, ali onda kad je ona bila praktički izgubljena na sceni. Dodao joj je ono što njoj radikalno falilo, elemente izrazito nacionalnog sadržaja. Kad je došao u poziciju moći, pozicionirao je domete svojih politika malo ispod nacionalnih, što stalno radi. Nikad ne ide preko presedana koji one postavljaju, pa ga oni po tome ni ne mogu dovesti u pitanje. On zna pritom da je jezgra tranzicije deregulacija, koja po svojoj prirodi ne proizvodi javne politike, pa se gradonačelnik lukavo utječe i nekim javnim politikama nastalim još u socijalizmu. To je njegova platforma javnog sadržaja. On amalgamira postignuća oba sustava, u vižljastoj igri kojoj intelektualno nisu dorasli ni u jednom dijelu ostatka političkog spektra, a manjkove u naobrazbi prevladava svojim komunikacijskim sposobnostima.

Još i prije globalne krize, Zagreb ste nazivali metropolom pustoši. Danas je situacija osjetno gora? Kakvom je vidite?

Zagreb je danas jedna izrazito fragmentirana metropola. S obzirom na gustoću stanovanja i akumuliranje resursa, on je postigao jednu urbanu strukturu po kojoj je teško usporediv na jugoistoku Europe. Da spomenem samo sveučilište sa 70 tisuća studenata i osam tisuća profesora, što je izuzetno jaka struktura. Ali on kao grad ne daje od sebe ono što su mu prenijele generacije najboljih praksi koje su stvarale grad s dobrim namjerama. Očiti primjer je devastacija Zelene potkove, koja za Bandićeva mandata nije shvaćena u cjelini. Također, bilježimo nepostojanje rješenja za ključne deficite ovog grada, poput potrebe izmještanja horizontalnog prometa istok-zapad van centra grada. Tu je i potreba sanacije suburbanih džepova i uređenje komunikacije sjever-jug nizom urbanističkih zahvata koji bi na organski način povezali tkivo Donjeg grada i Novog Zagreba. Umjesto toga, grad se prepustio razlijevanju, ne vidi se kraja njegovoj širini.

Vašarizirani Zagreb 

Zagreb je pritom i dalje izložen efektima notorne “točkaste urbanizacije”, lokalnih intervencija bez obzira na kontekst, pa se osim razlijevanja na rubovima i urušava u sebe?

Da, forsiranje točkastih rješenja dolazi od favoriziranja ad hok rješenja. To je rješenje bez plana, bez početka i sredine i kraja, odnosno njegove projekcije u budućnosti. Zagreb je prema tome danas grad koji ima skupštinu, ali nema vodstvo. Ima formalno predstavništvo, no bez strateškog je vođenja. Provoditi točkaste zahvate u Zelenoj potkovi, a koja je dovršeni vrhunski urbanistički projekt, jest i demonstracija nekulture. To pokazuje nerazumijevanje tog prostora kao cjeline. Uopće, pod javno-privatnim partnerstvom provoditi sanaciju substandardnih intervencija u dvorištima blokova na Zelenoj potkovi velika je greška. Naročito uz fiskalni potencijal kojim Zagreb raspolaže. Takva su partnerstva prikladna za gradnju reprezentativnih objekata koji se grade kao fondacije, zaklade ili bilo kakav tip ikoničke arhitekture na prostorima koje treba urbanizirati, a ne u gotovim urbanističkim cjelinama.

Bandić nadasve pod svojim patronatom interesno uvezuje mnogo malih privatnika, od građevinskih poduzetnika koji se najviše raduju novim fontanama, do sitnih trgovaca o čije se štandove godinama spotičemo po čitavom centru grada. Javni Zagreb je sad, među ostalim, i tijesan grad, fizički skučen?

To je veoma zanimljiv proces u kojem i ljudi koji imaju uređene trgovačke prostore, kao i nadležne službe, toleriraju taj prostor dodane nelojalne konkurencije. U sociokulturološkom smislu pak, mandate ovog zagrebačkog gradonačelnika trajno će obilježiti vašarska slika grada. On je nju napravio trajnim stanjem našeg javnog života. I to je povezano s procesima urbanog razlijevanja, jer velik broj stanovnika koji se doseljavaju na obod grada, doživljava takav centar kao nešto atraktivno. Proces traženja grada koji proizvodi manjak regeneracijskih politika, a koje moraju biti visokostrukturirane, pogoduje održanju vašarskog karaktera. Riječ je o sinergiji procesa nekontroliranog širenja i točkaste gradnje, te kaosa razvojnih komunalnih politika grada, što proizlazi iz kaosa nacionalnih politika.

Eventualno nas može hrabriti, u proteklom kriznom razdoblju, okupljanje različitih društvenih snaga otpora: privatizaciji Holdinga već se javno protive Zelena akcija i Pravo na grad, uz Bazu za radničku inicijativu i demokratizaciju te sindikate?

Da, zgušnjava se društvena baza koja prepoznaje politički problem dotičnog procesa. Jer te grupacije ne vide reprezentativnost u postojećim institucionalnim kanalima. Tako se i otpor povodom Varšavske dogodio zato što nije registrirano 50 tisuća građanskih potpisa. No iako vidimo sinergijsku konfiguraciju pred gradskom skupštinom, njezin politički doseg ugrožen je manjkom sinergije u odnosu na projekte koji se provode na nacionalnoj razini. Zato kao sociologinja i predviđam zabrinjavajući ishod tog manjka.