Sava i Siniša

Nepunu godinu od petooktobarske revolucije, počeo sam da radim u gimnaziji “Sveti Sava” u centru Beograda. Bila je u pitanju zamena koja je mogla potrajati i celu školsku godinu da se gotovo na samom početku nije dogodio incident sa II-4, inače veselim odeljenjem, punim inteligentne i urbane dece. Jednog dana, nakon razgovora o romantičarskoj poeziji, primetio sam kod svojih učenika otvorene ksenofobične stavove koji su se, pre svega, odnosili na Albance. Pitao sam ih šta bi se dogodilo da sam ja kojim slučajem Albanac iz Beograda, koji je završio studije srpskog jezika i književnosti. Rasplamsala se žučna rasprava. Učenici su zastupali tezu da je to nemoguće, pa čak i nedozvoljeno. Onda sam pokušao da vodim dijalog u smeru dekonstrukcije stereotipa o Drugome, da bismo naposletku došli do tolerantnog stava po kome je svejedno ko sam ja, tj. da je važno da li svoj profesorski posao obavljam kako treba.

Međutim, pravi odgovor je stigao nekoliko dana kasnije, kada me je na samom ulazu u zbornicu presreo kratko podšišan momak. Nikada ranije nisam osetio toliko mržnje u nečijim očima. U magnovenju sam primetio grupicu učenika iz II-4 koji su došli da vide očigledno najavljenu predstavu. Nepoznati presretač mi se onda uneo u lice i naredio da mu pokažem svoju ličnu kartu. Pitao sam ga ko je on, na šta mi je ponosno odgovorio da se zove D. P. i da je učenik “ove srpske gimnazije u kojoj srpski ne može da predaje Šiptar”. Onda mi je ponovo zatražio ličnu kartu, a kada mu je ja nisam pokazao, namrštio se i zapretio mi da će me lično ubiti ukoliko utvrdi da sam Šiptar. Ni sam ne znam kako sam sačuvao pribranost, poslao sam ga kod direktorke i nekako se otrgnuo iz “klinča”. U zbornici me je dočekao smeh kolega. Čekaj, rekli su mi kada su čuli priču, tek ćeš videti šta te čeka. Otišao sam kod direktorke i ispričao joj šta se dogodilo. Zahtevao sam da sa maloletnim D. P. razgovara psiholog škole, dok sam na sebe preuzeo dužnost da sa II-4 nastavim razgovore o toleranciji. Međutim, to je dovelo do prave pobune roditelja. Jednog jutra se u školi pojavila grupa najradikalnijih, zapravo roditelja inspiratora prepada u hodniku. Optuživali su me da njihovoj deci namećem osećaj krivice, da se koristim pogrešnim pedagoškim metodama, da se ne držim nastavnih jedinica i da ću zbog svega ovoga odgovarati samo ja. Tako je i bilo. Direktorka nije preduzimala ništa. D. P. je mirno pohađao nastavu, dok su mene, svako veče nakon nastave, čekale grupice učenika sa kapuljačama. “Šiptareeee!” dovikivali su iz mraka, “Zaklaćemo teee!” Bio je to večernji saundtrek mog prvog i poslednjeg profesorskog polugodišta u životu.

Pokušao sam da potražim pomoć kod organizacija koje su se bavile takvim slučajevima, pre svega kod JUKOM-a i Beogradskog centra za ljudska prava, ali svi su me najpre pitali: “Pa dobro, jeste li vi Albanac?” Kada bih im rekao da nisam, odgovarali bi mi da im takav slučaj nije interesantan. U policiji su mi rekli da im se javim kada me budu fizički napali, a u medijima da je to priča koja ne zanima nikoga. Ostao sam sam sa svojom svakodnevicom. Kada bih hodao gradom, nesvesno sam birao manje prometne ulice, kretao bih se bliže zidovima, uz neprestano osvrtanje. Ubrzo sam počeo da dobijam noćne pozive roditelja mojih učenika, dok bi prilikom zaključivanja ocena grupice momaka ustajale i gurale katedru zajedno sa mnom prema tabli iza mojih leđa. Pred kraj polugođa, zauvek sam napustio rad u školi.

Nedavna reakcija roditelja učenika iz 6 b OŠ “Siniša Glavašević” u Vukovaru nije me iznenadila, u kontekstu podignutih tenzija oko postavljanja i demoliranja ploča ispisanih na latinici i ćirilici. Naime, čas hrvatskog jezika i književnosti, na kome je gostovala spisateljica Ivana Simić Bodrožić, poslužio je grupi roditelja učenika iz 6 b za pokretanje peticije protiv nastavnice Ivane Skender Oršolić, sa kojom su odranije očigledno imali narušene odnose. Zaista, nema boljeg trenutka za “smečovanje lopte” od ovog u kome svaki korak može biti protumačen kao pogrešan. Roditelji su to prepoznali i munjevito reagovali, poturivši medijima kako se čekićanje ćirilice sada vrši i na časovima hrvatskog. No ono što najteže može biti prihvaćeno svakako je govor o toleranciji i suživotu u sredinama kakva je Vukovar, što su učenici pomenutog 6 b očigledno dobili na tom inkriminisanom času. Obrazovni sistemi država nastalih nakon raspada Jugoslavije ustrojeni su etnocentrično i diskriminatorno prema svemu Drugom. Podignuti su visoki zidovi i nedopustivo je bilo kakvo mešanje kultura i ljudi. Slična je situacija svuda, osobito u pograničnim zonama, gde su barijere načinjene od “neprobojnog” (etničkog) materijala. Učenici prolaze kroz obrazovanje lišeni bilo kakvog znanja o kulturi suseda i manjinskih zajednica (i obratno). Književni tekstovi koji se čitaju prolaze strogu kanonsku proveru, kao da se radi o svetim spisima. To što učenici 6 b uče fonetiku, morfologiju i sintaksu hrvatskog jezika ne znači još uvek da su podigli svoj prag tolerancije prema Drugom. Znati na kom se mestu artikuliše određeni glas nije isto što i sresti se sa nekim ko se tim glasovima služi. Slučaj sa 6 b pokazao je upravo manjkavost obrazovnog sistema: verujem da se ni hrvatski đaci u Vukovaru nikada nisu sreli sa nekim srpskim piscem. Ukoliko ne dođe do razgradnje nevidljivih zidova, koji se brane takvim obrazovnim sistemom, ni izgradnja nekog novog “Bondstila” u Vukovaru, Mostaru i Mitrovici neće omogućiti opstajanje ne samo oba pisma na pločama, nego ni zajednica.

A za gimnaziju “Sveti Sava” i OŠ “Siniša Glavašević”, za nastavnike i učenike iz obe etničke zajednice u Vukovaru, preporučujem implementaciju festivala kakav je užički književni festival Na pola puta, koji je za sada jedini na teritoriji bivše Jugoslavije počinio “svetogrđe” (još uvek delimičnog) revolucionarnog upada u obrazovni sistem, izvevši pred učenike (žive!) autore iz susedskih/komšijskih književnosti. Verujem da to roditeljima, kao ni Stožeru, neće biti milo, ali svaka revolucija računa s tim odvajanjem dece od roditeljskih i stožernih ideoloških matrica.